Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Iza Molly Crabapple nije ostala Guernica, ali ostalo je Šibicarenje

Mlada američka slikarica stvorila je vrijedna umjetnička djela o pobuni na Wall Streetu. Nakon hrvatskih copy-paste buna nije ostalo ništa!
31. siječnja 2014. u 18:19 1 komentara 765 prikaza
Molly Crabapple
Foto: Wikimedia Commons
Pogledajte galeriju 1/2

Na mrežnoj stranici tridesetgodišnje Njujorčanke Molly Crabapple (rođena je 13. rujna 1983.) napisana su samo neka od njenih brojnih zanimanja i zanimacija: ilustratorica je knjiga i grafičkih romana, pune četiri godine slikala je plakate za kazalište i varijete “Box”, ulična je slikarica, plakatna umjetnica, bivši umjetnički model i muza, književnica, blogerica, kolumnistica, socijalno angažirana crtačica i slikarica, svjetska putnica, ratna reporterka i ilustratorica, vizualna glasnica svjetskih humanitarnih nesreća i apokalipsi itd.

Ilustrirane putopise i eseje piše za magazin za umjetnost i kulturu VICE, a povremeno i za The New York Times, The Paris Review, CNN, The Guardian, The Daily Beast, Jacobin i Der Spiegel. Kao ilustratorica radila je ili radi za The New York Times, The Wall Street Journal, The Royal Society of Arts, Red Bull, Marvel Comics, DC Comics i CNN.

Uz sve to Molly je 2005., s nepune 22 godine, s kolegicom ilustratoricom (Alia Vulnavia Phibes) osmislila i u Brooklynu pokrenula “Antiumjetničku školu dr. Crteža” (Dr. Sketchy’s Anti-Art School), zanimljiv hibridni spoj crtanja uživo i kabarea-burleske u kojem nastupaju slikarski i umjetnički zanimljive i živopisne osobe, a publiku čine svi oni koji žele gledati i crtati.

Njena antiumjetnička škola, čije je nadahnuće lako pronaći u stvaralaštvu i boemskom životu francuskog slikara, erotomana i doajena plakatne umjetnost Toulouse-Lautreca, do danas je postala globalni projekt: djeluje u više od 100 gradova diljem svijeta pa je prije četiri godine ta ideja realizirana, u nekoliko navrata, i u Zagrebu.

Molly je pripadnica novog naraštaja mladih ljudi koje profesionalno ne određuje samo jedan posao ili poziv, već više istodobnih karijera.

Ovdje u Americi te u Velikoj Britaniji za njih je skovan poseban izraz: “slasher”!

Generacija razrezanih, posječenih

Ta riječ zasad nema hrvatsku istoznačnicu pa ne preostaje ništa drugo nego da je najprije objasnim, a zatim pokušam, onako laički, skrojiti ili skovati. Nadam se da se brojni hrvatski jezikoslovci i rijetki jezikokovači neće previše naljutiti.

Izvorno, izraz “slasher” označava podžanr niskobudžetnih filmova strave i užasa čije je nadahnuće, ali ne i umjetnički domet moguće pronaći u slavnom psihološkom trileru Alfreda Hitchcocka “Psiho” iz 1960. godine (glavne uloge: Anthony Perkins i Janet Leigh). Scenarij za taj film napisao je Joseph Stefan na predlošku istoimenog romana Roberta Blocha iz 1959. godine. Roman je, prema američkim urbano-literarnim legendama bio nadahnut brojnim ubojstvima serijskog ubojice, nekrofila i pljačkaša grobova Eda Geina iz američke savezne države Wisconsin.

Suvremeni slasher-filmovi, zapravo, klasični su američki zabavno-filmski izum, neka vrsta filmske inačice glasovitih američkih “vlakova smrti” (the roller coaster) jer im je temeljna svrha izazivanje i smirivanje adrenalinskog šoka: izazivanje i savladavanje osjećaja straha – vožnjom vlakovima smrti, odnosno gledanjem slasher filmova.

U tim filmovima glavni lik je u pravilu dijabolični, psihički poremećeni, serijski ubojica (ili neka nadnaravna nakaza) koji uporno slijedi, proganja i masakrira mlade ljude u situacijama koje upućuju na razbibrigu i opuštenost: izletišta, ljetni i sportski kampovi, odlazak u prirodu, plesnjaci, napuštene kuće, sveučilišni domovi/kampovi i ina tipična američka generacijska okupljanja i zabave.

Anti-umjetnička škola Molly Crabapple do danas je postala globalni projekt: djeluje u više od 100 gradova diljem svijeta pa je prije četiri godine ta ideja realizirana, u nekoliko navrata, i u Zagrebu

Dijabolični ubojica obično se koristi sjekirom, mačetom, nožem, sabljom ili motornom pilom, a masakri i ubojstva prikazani su naturalistički.

Na kraju filma, nakon potoka prolivene krvi, enormne količine jeze i velikog broja ubijenih mladih ljudi, netko ipak preživi, obično neka zgodna mlada žena ili muškarac, nakon što se osvetničkim ubojstvom zauvijek riješi odvratnog ubojice.

Upravo taj izraz – slash – odlučila je 2007. iskoristiti autorica knjige “Jedna osoba/više karijera: Novi model za uspjeh u radu i životu” Marci Alboher kako bi u njoj obrazložila tezu da su suvremene ekonomske krize, recesije, depresije i opća egzistencijalna nesigurnost i neizvjesnost metaforički monstrumi-ubojice koje mlade ljude naprosto sile na izgradnju slash-karijera.

Kako engleska imenica i glagol “slash” upućuju na nešto prorezano, razrezano, posječeno, usitnjeno ili smanjeno, jasno je da je autorica mislila kako današnji mladi ljudi moraju istodobno raditi različite poslove i graditi višestruke, razrezane karijere.

Dakle, mi bismo mogli govoriti o višestrukim karijerama, višestrukovnjacima ili čak razrezanima.

Dok su prijašnji naraštaji mogli birati “životni poziv” i time lako odgovoriti na pitanje “Čime se baviš’” ili “Što si po zanimanju/profesiji?”, današnje i buduće generacije to ne mogu i neće moći. Rubrika zanimanja/profesije morat će, očigledno, imati više redaka.

Da bi uopće preživjeli, otplatili studentske kredite, zasnovali obitelj i stekli kakav-takav dom, današnji mladi ljudi moraju istodobno raditi više poslova i graditi više karijera: smanjujući tako rizik da ostanu bez bilo kakvog posla i bez bilo kakvog prihoda.

I ne samo to. Dok su prijašnji naraštaji smatrali da im radni tjedan mora biti maksimalno između 40 i 48 sati, tjedni odmor najmanje 24 sata, a godišnji odmor minimalno 24 dana, današnji mladi ljudi, barem ovdje u Americi, rade od zore do mraka, ne postavljajući pitanje, pa čak i ne razmišljajući o izborenim radničkim, radnim, socijalnim i sindikalnim pravima.

Doduše, i osobno sam cijeli radni vijek proveo kao višestrukovnjak, slasher, jer sam istodobno bio znanstvenik, sveučilišni profesor, pisac udžbenika i knjiga, novinski pisac – stavotvoritelj, a dio života bio sam i savjetnik UN-a, predsjednikov savjetnik, saborski zastupnik i još štošta. Iz tog osobnog iskustva mogu kazati da izgradnja višestrukovnih karijera čini život napornijim, nespokojnijim, ali i zanimljivijim.

No vratimo se sada na početak ove priče, na mladu američku višestrukovnjakinju Molly Crabapple koja sebe podvodi pod zajednički naziv: stvarateljica/kreatorica.

Pažnju povjesničara umjetnost i umjetničkih kritičara, ali i sociologa i psihologa, pa i šire kulturne javnosti i masovnih medija privukla je desetodnevnom samostalnom izložbom “Šibicarenje” (tako treba prevesti naziv njene serije devet velikih slika-plakata “Shell Game” jer se radi o istoj, prevarantskoj igri, samo što se ona u Americi izvorno igrala s tri školjke i jednom kuglicom, a na Balkanu s tri kutije šibica i jednom kuglicom) upriličenoj u newyorškoj alternativnoj Galeriji mudroga ruha (The Smart Clothes Gallery), posvećenoj uličnoj umjetnosti (street art), smještenoj u Ulici Stanton broj 154. Tom je prigodom bilo izloženo njenih devet velikih i jedan manji plakat koji su nastali tijekom i neposredno nakon znamenitih prosvjeda mladih ljudi protiv pohlepe financijskih vrhovnika the Wall Streeta i “šibicarskog” kasino kapitalizma općenito. Na svakom je velikom plakatu, kako je izjavila, u prosjeku radila oko mjesec dana.

Nakon izložbe, mladu su stvarateljicu vodeći američki mediji proglasili “najvećom umjetnicom Zauzimanja/Zaposjedanja/Okupacije” (magazin The Rolling Stone) i “primjerom kako bi umjetnost mogla pobjeći (osloboditi se okova) iz pozlaćenih galerija” (The New Republic).

Njeno stvaralaštvo, da iskoristim generički izraz koji sama koristi, vraća slikarstvo iz posvećenih akademskih visina i raskošnih ateljea među ljude koji žive vlastite živote: na ulicu, ratišta, sirotišta, sirotinjske kuhinje, među ojađene i beznadne, nezaposlene i osakaćene.

Slikarstvu vraća vrijednosti socijalnog angažmana, društvene kritike, boemstva, pa i kabarea i burleske, koje su ga krasile u zlatnim stvaralačkim vremenima.

U tom pogledu zanimljivo je vidjeti – kako bismo mogli povući usporednice sa sudjelovanjem hrvatskih umnika i umjetnika u uličnim “revolucijama” tipa Okupirajmo Varšavsku, Okupirajmo Cvjetni trg i Smijenimo Milana Bandića – kako je Molly Crabapple zapravo postala slikarica-ilustratorica antikapitalističke “revolucije”.

U intervjuu koje je dala The Rolling Stoneu objasnila je kako je zapravo doživjela političku i aktivističku inicijaciju. Dogodilo se to igrom slučajnosti. Naime, slučajnost je da Molly živi u kući preko puta newyorškog parka Zuccotti u kojem su organizirana prva protestna okupljanja i kampiranja prosvjednika pokreta Zauzmimo Wall Street.

Kad su počela okupljanja, Molly je otišla u park iz puke znatiželje, a onda ju je slikarski nagon potaknuo da počne crtati sudionike prosvjeda i slikati plakate za potrebe pokreta.

U intervjuu je to ovako opisala: “Prije Zauzmimo (Occupy) smatrala sam da bi korištenje moje umjetnosti za neki aktivistički politički cilj značilo njenu eksploataciju. Pokret Zauzmimo omogućio mi je da svoju umjetnost politički angažiram umjesto da politici doniram novac ili da sudjelujem u marševima”.

Nakon toga objasnila je i ideju na kojoj se temelji njena serija platana-plakata Šibicarenje: “Željela sam napraviti slike o pokretu Zauzmimo Wall Street, o američkom snu izraženom kroz mjehure od sapunice na stambenom tržištu, tržištu studentskih kredita i industrije zdravstvenog osiguranja. Ali sve te događaje željela sam filtrirati svojim osobnim umjetničkim lećama sastavljenim od nadrealizma, satire, burleske i životinja u smiješnim šeširima.

”Njena zaraza kritikom pohlepe “debelih mačaka/mačaka” s Wall Streeta osnažena je okolnošću što je tijekom jednog posjeta prosvjednicima-kamperima bila i sama uhićena, što je fotografski zabilježio France Presse.

Zaštitnica obespravljenih

Molly je danas globalna umjetnica, slikarica umreženog svijeta, pogođenog ratovima, krizama, ljudskom pohlepom i bešćutnošću koja s podjednakom strašću crta i slika američku društvenu stvarnost i onu u državama i krajevima koji su stotinama i tisućama milja udaljeni od njena mirnoga newyorškog doma.

Jedna je od svega četvero uglednih slikara koji su naslikali seriju platana o američkom sabirnom logoru Guantanamo (Guantanamo Bay), a napravila je i čitav niz slikarskih i crtačkih reportaža iz zemalja Bliskog istoka pogođenih ratovima, Facebook-revolucijama ili “revolucijama” i humanitarnim katastrofama.

I bez posebne komparativne analize političke i umjetničke povijesti, može se, na temelju brojnih povijesnih primjera, dokazivati da vrijednost umjetničkih dijela nastalih tijekom dramatičnih povijesnih događaja – revolucija, političkih prevrata, pa i velikih depresija i ratova – na neki način izražava njihovu bit, snagu umjetničkog nadahnuća.

Promatran s tog motrišta, američki pokret Zauzmimo Wall Street već danas se može ocijeniti društveno i umjetnički poticajnim. O tome svjedoči i činjenica što je Muzej suvremene umjetnosti (MOMA) već utemeljio posebnu postavu posvećenu stvaralaštvu Zauzeća, a dosad je otkupio 31 umjetninu, uglavnom su to plakati nastali tijekom uličnih prosvjeda. Među njima, dakako, nalaze se i akvarel “Prvi svibnja” Molly Crabapple.

Za razliku od newyorškog, zagrebački Muzej suvremene umjetnosti (MSU) teško bi mogao pronaći i otkupiti neko, bilo kakvo, nekmoli vrijedno, umjetničko djelo stvoreno tijekom višegodišnjih šminkerskih, plagijatorskih, prosvjeda na zagrebačkom Cvjetnom trgu i njegovoj jako bliskoj okolici. Zagrebački prosvjednici nisu skladali glazbu, nisu pisali pjesme, nisu slikali, čak ni crtali.

Umjesto svega toga što su stvarali njihovi newyorški vršnjaci, oni su samo stvarali nesnošljivu buku i galamu: stvarnu, udaranjem u rajngle i bubnjeve, i medijsku. Zato sam ih svojedobno posprdno nazvao “rajnglarima”. U tim je prosvjedima zapravo sve bila imitacija, šminka, poza, gluma i – političko šibicarenje.

new york,sandy (1) našli novu frontu Aktivisti iz 'Occupy Wall Street' pomažu sirotinji nakon Sandy prosvjed, occupy, new york (1) occupy wall street Prosvjedovala protiv Wall Streeta pa se zaposlila za tamošnju tvrtku Ostojić (1) 'jasan izbor' Rajko Ostojić: Nikad više Varšavska!

Da je tome tako, najbolje svjedoče fotografije vrijednih hrvatskih fotoreportera koji su zabilježili “prosvjede” i “uhićenja” brojnih političara koji su u Varšavsku i na Cvjetni došli skupljati buduće glasove. Danas oni vladaju Lijepom našom i na ulicama i u medijima više nema dreke, buke i galame aktivista  Prava na grad i Zelene akcije. Nema glasa ni od čuvenoga Odbora za preimenovanje Cvjetnoga trga u Trg žrtava Milana Bandića koji su, da podsjetim, sačinjavali ovi borci protiv podzemnih garaža i Cvjetnog centra: Mirjana Krizmanić, Saša Poljanec-Borić, Mladen Škreblin, Frano Dulibić, Urša Raukar, Vilim Matula, Vjeran Zuppa, Vera Petrinjak Šimek i Teodor Celakoski. 

Razlika između newyorškog pokreta Zauzmimo Wall Street i njegovih hrvatskih imitacija upravo zbog toga se najbolje vidi po vrijednosti umjetnosti koje su iza sebe ostavili. Dakako, ni pobuna protiv gramzivosti debelih mačaka i koketnih mački s Wall Streeta nije mogla rezultirati angažiranim slikarstvom umjetnošću jednog Brugela, Rembrandta, Goye ili Picasa.Iza nje neće ostati Guernica, ali će ostati barem – Šibicarenje. Iza zagrebačkih, bezvrijednih prosvjeda neće, srećom, ostati baš ništa. Jer su i oni bili upravo to: jedno veliko NIŠTA, politikantsko ŠIBICARENJE.

Podijelio mišljenja
Na blagajni vam prebrzo skeniraju namirnice i ne stignete ih pospremiti? Muškarac otkrio trik za takvu situaciju
Udruga Kamensko
BOLJE SUTRA
Dokazali su da je moguće – nova zaposlenja uslijed pandemije
  • jadranskomore:

    Hehe moli pokazuje da joj jedan nije dosta hehe a dva su joj previse hehe