Tog je dana u Zagrebu Momčilo Bajagić Bajaga imao seriju dogovorenih intervjua u kojima je promovirao svoja tri koncerta u Tvornici – 6., 7. i 8. ožujka, kojima će obilježiti trideset godina od prvog koncerta Bajage i Instruktora. Ovaj razgovor za Večernji list bio mu je deveti, zadnji u tom napornom danu. Očekivala sam umornu i živčanu rock-zvijezdu, a srela super ugodnog tipa. Uživo izgleda bolje nego na snimkama i jedan je od onih rijetkih muškaraca koji blagoslovljeno stare – ne dobiva kilograme i ne gubi kosu. Kosa mu jest obojena, ali to je i jedini ustupak nestaloj mladosti. “Kupila” sam ga istinom, bila sam, naime, na tom davnom koncertu 24. travnja 1984. godine i pošteno (ludo, rekle su mi sve žene koje su mi na ovom intervjuu željele pridržavati diktafon) mu priznala koji sam rođendan tada slavila.
Trideset je godina prošlo. Vraćate se u Zagreb da biste proslavili 30 godina karijere?
Zagreb je bio prvi grad u kojem smo svirali, ja i moj novi bend, i to je bila velika zasluga pokojnog Dražena Vrdoljaka.
Kojem ste i posvetili tri koncerta u Tvornici?
Tako je. On je čovjek koji je nama organizirao prvi koncert u karijeri, a te davne 1984., a do toga je došlo sasvim slučajno. Spremali smo koncert u Beogradu i tada nas je Dražen čuo i pozvao u Kulušić, u kojem je tada bio glazbeni urednik. Za tu svirku u Zagrebu još nismo imali ni ime i koncert je najavljen kao Bajaga, ex Riblja čorba, plus bend. Kulušić je stvarno bio sjajno mjesto.
Neprežaljeno do dana današnjeg?
Znam i stvarno mi je žao što ga nema. Ali to je svjetski trend. Mnogi klubovi za koje sam bio vezan danas više ne postoje. Počevši od Kulušića, preko beogradske Akademije pa sve do kluba u kojem sam bio za svog prvog posjeta Londonu. Tamo su nekad svirali Stonesi, a danas se prodaje kozmetika. Baš zbog toga, kada smo počeli razgovarati o tome da u Zagrebu proslavimo tih 30 godina, prijatelji iz Zagreba su mi rekli da je Tvornica danas ono što je tada bio Kulušić. I evo nas u Tvornici. Ovo će biti jedini koncerti u ovom dijelu regije kojima ćemo obilježiti tu obljetnicu, a Beograd ćemo vjerojatno raditi na jesen.
Kada se vratim 30 godina unatrag, sjećam se da ste došli s renomeom sjajnog autora. I to je dovelo ljude na taj prvi koncert, kada još nismo znali kamo će vaša glazba krenuti nakon Čorbe.
Tada se stvarno nisam nadao ničemu, čak ni tome da će koncerta biti. U Kulušić je moglo stati oko 600 ljudi, a mi smo uspjeli prodati 250-300 karata. A valjda je bilo i nešto više ljudi. Sjećam se da nam je najveći problem bio repertoar. Imali smo prvi album “Pozitivna geografija”, to je 10 ili 11 pjesama. Tako smo svirali neke stvari koje sam radio za Čorbu i neke za Čolića...
Dobronamjeran kritičar
Pročitala sam negdje da je Žika pjevao “Či bu či ba” Ljupke Dimitrovske, ali se toga stvarno ne sjećam. Je li istina?
Sada ga nagovaramo da to otpjeva opet. Ali bila je to ipak Ljupka u punk verziji, totalno besmisleno, naročito kad je on pjevao “k'o skamenjena stojim ja”. To smo svirali tada i nikada više. Taj koncert i to vrijeme posebno su lijepa uspomena i zato sam ove koncerte posvetio Draženu. On je bio legenda, strašno značajan za ex-yu rock scenu, čovjek bez kojeg se ne može zamisli novi val. Žao mi je što je tako brzo otišao, tim više jer je Dražen bio iz one stare garde rock kritičara koja se neće lako ponoviti. Sadašnjim glazbenicima samo mogu poželjeti da imaju nekog kritičara kao što je bio Dražen. On je bio čovjek čije su mišljenje svi cijenili i, kada bi on rekao da je neki bend dobar, svi bi išli slušati taj bend. A kao kritičar je bio dobronamjeran i vidio si mu u svakoj kritici ljubav prema glazbi. Njegova je kritika postojala da pogura glazbenike, a ovi sadašnji klinci imaju samo ove što razvaljuju.
Vi ste izašli iz Čorbe kada je novi val polako posustajao i nikada mu niste pripadali.
Cijela je moja generacija novi val – Gile iz Orgazma, Vlada iz Idola, ali ja sam stjecajem okolnosti počeo svirati dvije godine prije njih i to u hard-rock bendu. Čorba je tada bila veliki bend, ali to tih godina nije bilo popularno.
No, vaša je glazba od samih početak bila drugačija. Najveći hitovi koje ste napisali za Čorbu bili su sličniji, recimo, Idolima ili Filmu nego onome što je Bora Čorba radio za bend?
Točno. Nisam bio dio novog vala, ali sam nakon, pet-šest godina u Ribljoj čorbi, koja mi je stvarno bila velika škola, u koju sam došao kao klinac sa 17 godina, počeo pisati pjesme koje su bile puno drugačije od Čorbinih. Zato sam isprva i mislio da će “Pozitivna geografija” biti moj solo album, a onda je to dobro prošlo i rodio se novi bend.
Stvarno ste u novinama pročitali da su vas izbacili iz Čorbe?
Otišao sam na ljetovanje na Mljet. Za kolovoz sam imao dogovorene svirke na radnim akcijama. Sitna lova, ali sam to morao odraditi zbog momaka koji su sa mnom svirali na “Pozitivnoj geografiji”. Nitko iz Čorbe nije imao ništa protiv. I tako ja uživan na Mljetu, otoku na koji tada nisu stizale novine, i tek sam na izletu u Dubrovnik pročitao da je Čorba otišla na turneju u Grčku, s novim gitaristom. No, turneja i moje ljetovanje bili su samo povod.
Uzrok su naravno bile dvije jake autorske ličnosti koje ne mogu na duge pruge opstati u jednoj grupi?
Točno. Ja sam za Čorbu uglavnom pisao glazbu, možda dva ili tri teksta, ali to je bilo dovoljno za šest albuma jer je Bora tada bio jedan od najjačih autora tekstova. Ali moje su se pjesme počele jako razlikovati od njegovih i to je bio glavni razlog razlaza, do kojeg je kad-tad moralo doći.
U vašem glazbenom opusu ipak su najvažnije – i najpoznatije – balade. Jeste li specijalist za “tužne ljubavne”?
Ispada da meni stvarno dobro idu balade, to mi svi govore. To je i problem kada radim set-listu za koncert. Puno je balada, puno ih je koje moram svirati, a nema dosta brzih za ravnotežu. Nekada me to mučilo, ali se sada time ne opterećujem. Uvijek je za koncert najvažnije da se ljudi na njemu dobro provedu, a balade su očito pitanje mog senzibiliteta. Meni takve pjesme bolje pristaju i dolaze same. Mnogo radim noću jer to je za mene bolji dio dana, a noć je stvorena za mirnije ritmove. Čak i kada radim brze pjesme, namjerno ih još malo ubrzam u odnosu na to kako ja osjećam tu pjesmu. Ali na kraju je za svaku pjesmu od brzine važnija emocija. Ako pjesma ima emociju, to je to.
Je li lakše pisati za sebe ili za druge?
Iskreno, za druge. Isprva mi je bilo lakše pisati za sebe, ali nakon deset albuma, po glavi mi se mota pitanje prijatelja: “Je l’ ima neka tema koju nisi obradio?”
Je li vam žao zbog neke pjesme koju ste dali, a trebali ste je pjevati sami.
Nikada. Uvijek su to moje pjesme, i uvijek ih mogu i sam snimiti. One koje sam htio te sam i snimio. Moj je producent izračunao da postoji 12 ili 13 pjesama koje sam napravio, ali ih nisam i pjevao, a ja mu kažem, to je album u rezervi.
Nedavno je Zoran Predin imao u Zagrebu odličan koncert. On sada pjeva obrade starih velikih hitova pa je tako, najavljujući Bregovićevu “Kad umrem, kad odem...”, rekao da je to jedina pjesma za koju mu je žao što je on nije napisao. Imate li neku takvu?
Puno njih. Za sve pjesme koje volim žao mi je što ih nisam ja napisao. Zoran Predin je odličan momak. Stvarno ga “gotivim”. Tamo negdje 1994. mi smo bili prvi bend iz bivše Jugoslavije koji je došao svirati u Ljubljanu. I to se zakompliciralo, prvi dogovor za koncert je propao. Zbog političke situacije zabranili su nam koncert u malom Tivoliju, a onda smo se vratili za mjesec dana i svirali u velikoj dvorani. Bilo je krcato i bilo nam je frka zbog svih tih tenzija. I tada na koncert dolazi Zoran Predin, prije nas je izašao na scenu i rekao: “Ljudi, Bajaga je moj drug i on je jedan normalan momak.” Neću mu to nikad zaboraviti. Nije to morao napraviti niti je tada bilo pametno tako se eksponirati, ali je došao kao car. Hvala mu zbog toga. Bio sam na njegovu koncertu u Beogradu, svirao je i “Plavi safir” i baš mi je drago zbog toga.
Kada smo se već dotakli Predina, u čemu je tajna vašeg i njegova glazbenog trajanja? Je li to dosljednost? Meni osobno jedno od većih glazbenih razočaranje bilo je kada je Prljavo kazalište, punk bend novog vala, počeo snimati pjesma s tamburašima i Doris Dragović?
Nemam predrasude prema vrsti glazbe. Osnovna je kvaliteta. Kada Zvonko Bogdan svira tamburaše, onda je to stvarno dobro. Ja sam se uvijek trudio da u glazbi ne iznevjerim svoj osobni osjećaj i mislim da to tako treba. Spontano sam ostao u svom glazbenom kodu, koji je sličan onom s prve ploče, a u međuvremenu su prošla desetljeća. U mojoj glazbi uvijek su bitne iste stvari: vedrina, pozitiva, duhovitost... Naravno, niste jednako duhoviti s dvadeset i s pedeset godina.
Bilo bi žalosno.
Ali to je pitanje kako zadržati taj istinski duh, u životu i u glazbi. Vi kažete da sam ja uspio, Predin je sigurno uspio, i Stefanovski također.
Kažu ljudi da se po pjesmama koje ste pisali početkom devedesetih vidi da ste znali što slijedi?
Mislim da su svi znali. Ne točno što će nam se dogoditi, ali imali smo predosjećaj da će biti gadno. Tko se bavio slikarstvom, to je pokazao bojama, ja glazbom. Ne mislim da je to neki poseban dar. Svaki čovjek, ako se opusti, može osjetiti to vrijeme oko sebe, vrijeme u kojem živi.
Kako je vama bilo devedesetih?
Grozno, kao i svima. Do devedesetih smo 99 posto svojih koncerata svirali na području nekadašnje Jugoslavije, a u inozemstvo išli slušati Stonese na bečkom Prateru, u London kupovati gitare. No, tada prestaju postojati dvorane u kojima smo svirali. Pojavile su se diskoteke, kod nas je krenuo turbofolk, kod vas dance. Tada smo jednostavno prestali svirati, a zatim smo shvatili da naša publika, ona urbana ekipa, bježi van. I mi smo krenuli za njom. Dogodilo nam se da smo od 1992. do 1998. svirali tri puta na Novom Zelandu, ali ni jednom u Nišu. Tada smo obišli sve europske zemlje i sve kontinente osim Južne Amerike. Kako je tada beogradski aerodrom bio zatvoren, letjeli smo iz Budimpešte i događalo mi se da na putu iz Budimpešte u Beograd usput kupujem kruh i mlijeko, i pelene, jer mi je sin tada bio mali, jer se vraćam kući s posla, a taj je posao bio u Australiji.
Nismo nikoga iritirali
Kako je bilo u pečalbi?
Ludilo. Isprva sam išao sam i svirao u klubovima u kojima su se okupljali naši ljudi. A u to vrijeme to su bili gastarbajteri, ljudi koji su uglavnom radili fizičke poslove i slušali narodnjake. I bilo je komično, ja i neki lokalni bend u klubu, sve krcato. Ljudi odu van dok ja sviram, ostane njih pet koji znaju tko sam ja, a svi ostali me tretiraju kao pauzu. No, nakon nekoliko mjeseci izašao je film “Ni na nebu ni na zemlji”, za koji sam napravio pjesmu “Moji drugovi”, koja je postala neslužbena himna ex yu dijaspore. Tada je postalo lakše, a i pokazalo se da smo mi bend koji nikoga nije iritirao.
Kakve su bile emocije s kojima ste došli na prvi poslijeratni koncert u Hrvatsku?
Došli smo kada su stvari već bile mirnije, a mi smo i među posljednjima otišli. Mislim da smo svirali u Zagrebu, u Saloonu, kada je već bila velika frka. Ja sam u duši uvijek bio hipi i imao sam sreće što su to ljudi uvijek prepoznavali. Nije to nešto što se može lažirati. Da sam ja neki “kvaran” tip, ljudi bi to prepoznali. Jedna od najljepših stvari koju mogu reći za bivšu državu jest da su svi ljudi koji su mi bili prijatelji – to i ostali. I ja njima.
Kako ste tijekom svih tih godina uspjeli ne samo ostati normalni već i svoj privatni život i obitelj potpuno udaljiti od medija?
Postoji showbusiness, ali mene on nikada nije zanimao. Mene je uvijek zanimala glazba. Usto, stvarno vodim sasvim normalan život. Meni godi moj život. Od svog posla volim kada sam na sceni, na koncertu i kada snimam pjesme. Sve ovo ostalo mi je O.K., ali to je ono što moram, ne ono što volim. I nikada se nisam bavio glazbom da bih bio popularan, da bih bio u medijima. To sam, hvala Bogu, doživio sa sedamnaest, kada sam došao u Riblju čorbu, i do svoje dvadeset i pete sam ispunio sve svoje želje na temu “ja sam slavan”. Sve nakon toga je trud da živim što normalnije i radim ono što volim, da to radim dobro i za ljude koji to vole.
Stvarno neznam sta ta komunjara trazi po Hrvatskoj? Pa koju i kakovu vrstu danasnje publike interesuju Bajagine djecije pjesmice? Caća mu bio pilot i brinuo se za svog mezimca da ima sve sta pozeli dok smo mi ostali u onono vrijeme sanjali malo bolji biciklin.. -