Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 3
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
ivica relković

Ljudi nisu zadovoljni Vladom, ali kome je povjeriti? Petrovu, Bernardiću, Sinčiću?!

Ivica Relković
Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL
1/2
02.09.2017.
u 17:30

Most je bio prva kratka treća opcija nakon HSLS-a. Te su dvije treće opcije pukle u trenutku kad su bile na vlasti

Kažu da je Most izgubio realnu moć političkog rasuđivanja kada ga je napustio Ivica Relković kao njegov ideolog u sjeni. Sada Relković vodi blog, uskoro i portal “Besplatna politika”. Analizira politička zbivanja i veseli ga što stranke, pod pritiskom nove realnosti viđene na lokalnim izborima, moraju računati na izbor kandidata i osoba koje imaju stvarne vrijednosti jer birači sve više glasaju za “ime i prezime”.

Većina javnosti u anketama očekuje da će Vlada Andreja Plenkovića odraditi mandat do kraja. Međutim, jednaka većina javnosti ne odobrava rad njegove Vlade. Paradoks, podsvjesna potpora, ili svjesni prosvjed?
Andrej Plenković svakako želi da njegova Vlada ostane do kraja i on neće činiti poteze koji bi mogli na bilo koji način ubrzati kraj njegove Vlade. Više je pitanje, zbog tankoće Vladine većine od nekoliko mandata iznad 76 potrebnih, koliki pritisak može raditi oporba, odnosno nazovimo to moralnim pritiskom na neke pojedince u saborskoj većini. Ovakva oporba teško da će moći lomiti neke Plenkovićeve kadrove i poteze u Saboru. Imamo ovakve rezultate anketa ne zbog HDZ-a i Andreja Plenkovića, nego zapravo zbog takve oporbe. Jer, kad nemate kvalitetnog protivnika, i ne možete dobiti 60 posto javnosti na svoju stranu. Jednostavno, u javnosti počinje osipanje volje birača da uopće prate što to Vlada radi. Ako ste Sanader, s druge strane trebate Milanovića, ako ste Milanović, s druge strane trebate Karamarka. Da biste jedan drugom mogli stvarati tenziju i dizati javnost, trebate i protivnika. Sada imamo Plenkovića, no on nema relevantnog političkog suparnika. Takve oporbe sada nema jer se SDP traži.

Mnogi će politički analitičari napadati pojam “političke stabilnosti”, odnosno potrebe za očuvanjem stabilnosti. Birači pak, čini se, skloniji su podržavanju te ismijavane “stabilnosti”?
Plenkoviću treba politička stabilnost da bi idućih nešto više od tri godine stabilno vladao. Međutim, upravo njemu je potrebna određena “nestabilnost”, koja će tjerati Hrvatsku naprijed. Jer, kad ste vi u području stabilnosti, nitko ništa ne talasa, vi se možete ulijeniti i ne raditi ono što bi bilo potrebno. Ako ste vi Blanka Vlašić, treba vam relevantan protivnik da biste preskakali velike visine. I sad se Plenkoviću može dogoditi da nema pravog zeca za kojim bi trčao kvalitetniju utrku.

Ima pružanja političkog otpora svako malo. No to, kažete, nije dosta?
Nije to dovoljno. Ono što Hrvatskoj treba, to nije sadašnja opća politička stabilnost, nego pravna i investicijska stabilnost, a tu nemamo stabilnosti zbog aparata koji sve to može ubiti svojom tromošću. I zato Plenkoviću treba određena politička nestabilnost da bi imao motiv sređivati državu. Jer, ako sve “štima”, kako će on doći i reći: ovako se više ne može raditi u državnoj upravi, idemo to promijeniti. On bi trebao dokazati da postoji potreba za promjenama upravo da bi dobio tu pravnu i investicijsku sigurnost. Ako je u ovom trenutku oporba slaba, a jest, onda Plenković, nažalost, nema ni u oporbi sugovornika s kojim može sjesti i reći “ne moramo uvoditi veliku koaliciju, ali hajdemo zajednički dogovoriti ključne strateške stvari koje, tko god pobijedi za tri godine, neće mijenjati”. S kim bi on to sada mogao dogovoriti? A što se anketa tiče, gdje većina građana ne odobrava rad Plenkovićeve Vlade, hajdemo postaviti ovakvo anketno pitanje: ako ne Plenkoviću, kome biste povjerili Vladu. Biste li umjesto Plenkoviću povjerili hrvatsku Vladu Bernardiću? Pretpostavljam da na takvo pitanje ne bi potvrdno odgovorilo ni 20 posto upitanih. Kome drugome bi se to moglo povjeriti – Petrovu, Sinčiću? Alternativa Plenkoviću, dakle, sada ne postoji. Ja bih volio da imamo pravnu i investicijsku stabilnost uz određenu političku nestabilnost jer je nama jedan dio te političke nestabilnosti potreban zbog interesnih skupina koje vladaju, a nisu dio vlasti. Pa onda imamo vlasnika koncesije nad otokom koji nije za nju platio ni kunu. A to je nevjerojatno. I zato nama treba ta djelomična politička nestabilnost, zato da vladajući političar ne može ni pomisliti ni reći: “Ja mogu činiti što poželim”.

Vaše analize, usporedbe zadnjih anketa i rezultata lokalnih izbora pokazuju “anomaliju” – nema više treće političke snage. A i do sada se činilo da ta treća snaga, kada i postoji, biva gotovo “ukletom”?
Ankete pokazuju da kao realna snaga postoje samo HDZ i SDP. I nije važno ima li netko 33, a onaj drugi 23 posto jer oni, pokazalo se, zamjenjuju ta mjesta. Ključno je, dakle, pitanje što se u Hrvatskoj događa s tzv. trećom političkom opcijom. Jedina treća pozicija koja je to bila kroz dulji period jest HSLS. Sjetimo se koliko je relevantnih osoba tu bilo, od Budiše do Gotovca, i koliko su oni mandata uzimali. Bili su treća opcija i po političkoj definiciji. Nakon njih, kada vidimo tko je sve pokušavao biti treća politička opcija, tu počinje ta “ukletost”. Slično se dogodilo kada je Most u drugoj HDZ-ovoj Vladi trebao sudjelovati i odlučivati, a na jednom je pitanju pukao, jednako kao što je svojedobno na jednom pitanju pukao i HSLS. Most je bio, dakle, prva kratka treća opcija nakon HSLS-a. Te su dvije treće opcije pukle u trenutku kad su bile na vlasti. Imamo problem zbog toga što su određene političke opcije kao nositelji “stare” popularnosti zauzele određene političke prostore (HSS i HSP) i dio biračkog terena, a nisu to opravdale svojim razvojem k trećoj političkoj snazi. Ali i dalje zauzimaju dio prostora i otežavaju razvoj neke nove treće opcije. Događa se paradoks da, recimo, jedna nova friška opcija koju vode Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović po anketama na nacionalnoj razini ne može prijeći jedan posto biračke potpore. Problem su pak te opcije pitanja koja rješavaju. Ako želite biti moderna, suverenistička desna politička opcija, bolje da vam je pitanje kojim se bavite koliko nam novih hidroelektrana na Savi treba kako bismo postigli energetsku neovisnost. A Esih i Hasanbegović ulovljeni su u bavljenju pitanjima na kojima je i HSP propao. Ili, recimo, nova ljevica. Po čemu je ono što se danas naziva novom ljevicom novije od SDP-a? Pa oni govore staromodnijim jezikom nego SDP, a nova ljevica bi, valjda, trebala razmišljati kako da radnik, uz pravo da radi, naravno, dobije i pravo da utječe na svoj radni raspored, na to da dio poslova odrađuje i kod kuće. Dakle, nova ljevica trebala bi razmišljati kako da dignitet zaposlenika dovedemo do toga da on bude slobodniji u svom radu i da se potiče poduzetnike i vlasnike tvrtki da stimuliraju osjećaj zdrave pripadnosti i povezanosti radnika s tvrtkom.

Esih i Hasanbegović krenuli su vulkanski i izgledalo je da će to postati relevantna politička opcija?
Oni su poput vulkana puštali paru i signale, međutim do eksplozije nije došlo zato što nisu skupili dovoljno energije da bi se vulkan aktivirao. Treba puno energije da bi opet nastala treća politička opcija, ali tu nije kraj posla, kao što to pokazuje iskustvo HSLS-a i Mosta, nego onda nastaje pravi problem – kako opstati kao treća politička opcija na vlasti. Kako ću s 10 ili 15 mandata preživjeti u vladajućoj koaliciji? Ankete pokazuju da sada ne postoji treća politička opcija ni među starima ni među novima, možda i stoga što su neki novi prerano počeli ispuštati “plin”. Pogledajte primjer Glasa, gdje se nalaze četiri relevantna bivša HNS-ovca i gdje je Mrak-Taritaš ušla u finale borbe za gradonačelnicu Zagreba. Njihova stranka startno dobiva 0,3 posto. Hrvatski birači nemaju strpljenja čekati da se jedna politička opcija razvije i oni nakon prvog pokušaja u pravilu otpisuju političku opciju koja nije uspjela. Šansa treće opcije počiva i na međusobnom odnosu prvih dviju. Upravo vakuum koji se događa u političkom prostoru oporbe zapravo rađa, kao u onom spomenutom vulkanu, tu mogućnost dolaska nove treće opcije. Jer HDZ bez pravog političkog protivnika i bez političkog nadmetanja neće doživjeti daljnji rast.

Plenkoviću se, izgleda, sadašnja pozicija SDP-a i ostalih dopada jer, kada se pojavila mogućnost da bi koprivnički menadžer Zdravko Mršić nakon Podravke mogao krenuti u preuzimanje SDP-a, brzo je dobio ponudu da karijeru nastavi u Agrokoru?
Da, tako je, izgleda, spriječio rast konkurenta. Sa stajališta Plenkovića i HDZ-a to je možda dobro, no ovdje treba gledati što je dobro sa stajališta Hrvatske. SDP i neki njegov budući lider koji nije trivijalan stvorio bi tu pozitivnu političku nestabilnost koja je potrebna i Plenkoviću. Ovako i dalje imamo SDP kojemu je cilj srušiti ili uzeti neki glas u Saboru Plenkoviću i koji, kada bi i uspio srušiti Vladu, ne bi znao što dalje činiti. Slikovito, u ovakvoj situaciji Plenković ne treba daleko skočiti. No kada bi SDP skočio 7,80 metara u dalj, Plenković bi morao ići preko 8 metara. Zanimljive su poruke s lokalnih izbora. Tamo gdje su SDP i HDZ izgubili gradonačelnike, i to nakon što su u više mandata vladali njihovi, sada su vlast dobili u pravilu nezavisni. Hoće li na idućim izborima SDP i HDZ ići s istim likovima koji su sada izgubili – pa neće, naravno. Hoće li u Kninu idući put kandidat HDZ-a biti Josipa Rimac, u Rijeci kandidat SDP-a Vojko Obersnel – neće jer će stranke shvatiti da to više nisu igrači koji dovoljno skaču u dalj da bi donijeli pobjedu.

Nije li ipak frapantno što je nestala desnica, čije biračko tijelo iznosi barem 10 posto?
Ruža Tomašić izašla je na izbore za Europarlament na listi HDZ-a i preferencijski je mogla prestići sve HDZ-ovce, dobiti 100.000 glasova. Nakon toga samostalno je izašla na izbore dva puta, u svojoj jedinici u Dalmaciji, drugi put u Slavoniji i dobila je 1600 glasova podjednako oba puta! Poražavajuće. Biračko tijelo je osjetilo da se dogodio “copy-paste”, isto ime, ali ništa novo. Zlatko Hasanbegović jest intelektualac, no događat će mu se isto što i Ruži Tomašić i mislim da bi on trebao nametnuti cijeli niz drugih tema biračima. Da bi zaintrigirao biračko tijelo. Bude li se bavio tek dnevnom politikom, stvarima kojima se može baviti i bilo tko drugi, onda će i imati onaj birački rezultat koji bi imao bilo tko drugi.

Treba li sumnjati u održivost koalicije HDZ-a, manjina i ostatka HNS-a ili je to “zabetonirano”?
Ne očekujem da će oni koji tvore većinu dopustiti da Vlada uđe u neku novu nestabilnost. Neće to učiniti ni manjine, ni HNS, međutim veća opasnost prijeti od one nekolicine glasova u Saboru koji su “nigdje”. Postoji nekoliko slobodnih strijelaca koje vladajući moraju svaki put pitati kako će glasati. Tada je to de facto manjinska vlada, koja svaki put uoči glasanja mora pregovarati. Za HNS se ne brinem jer njima, da bi opstali, sada treba rezultat, a neće ga imati budu li rušili Vladu. Birači isto tako shvaćaju racionalnost da se ne može ispuniti sve ono što je obećano, ali traže da se ispuni bar dio obećanoga. Manjincima uvijek odgovara da Vlada potraje kako bi realizirali svoje manjinske nacionalne projekte i loša bi za njih bila ona Vlada koja bi bila toliko jaka da njih uopće ne treba.

Recimo da SDP dođe k sebi, a da HDZ više ne može napredovati pa će opet biti podjednako jaki, ubuduće smo onda opet u situaciji će se HDZ ili SDP ponovo morati natezati oko Vlade s raznim “patuljcima”?
Ne. Nakon svega što se dogodilo u Hrvatskoj više nije nemoguća velika koalicija HDZ-SDP. Nije ona moguća sada, ali u budućnosti jest. Sada nije moguća jer su za tu veliku koaliciju potrebna dva partnera koja na vagi imaju sličnu težinu. Sada su u disbalansu. Ne stoga što SDP u anketama zaostaje 10-ak postotnih poena, ne, to se mijenja, nego stoga što je SDP sada – nemoćan. Pokazuje nemoć da kreira svoje politike. Nemojmo zanemariti da je HDZ-ovo biračko tijelo već “provuklo” u svojoj svijesti da je moguća i koalicija s HNS-om, strankom koja je bila ljevija i od SDP-a. To je, kako kaže Plenković, “relaksiralo situaciju”. Možemo zamisliti i situaciju u kojoj će se za tri godine pojaviti politička opcija koja će biračima kazati, umjesto onog Mostova iz prve kampanje “mi nećemo ni s kim, ni sa SDP-om, ni s HDZ-om”, naprotiv kazati: “mi ćemo s jednim ili drugim, ovisi o narodu kome će dati glas više”. A onda će izdiktirati svoje vizije i strategije Hrvatske. Ne očekujem povratak unatrag, u situaciju gdje će dva ovna biti na brvnu pa da se pojavljuje treći koji onda ucjenjuje ovu dvojicu. Jer, i ova dvojica sada imaju iskustvo i mogu reći: “nećemo se dati ucjenjivati, idemo zajedno u veliku koaliciju”.

Može li se u Hrvatskoj dogoditi pojava novih političkih igrača i snaga kao u Sloveniji i Francuskoj, gdje su se pojaviti “instant” veličine poput Cankara i Macrona?
To još nismo isprobali i to se još može dogoditi. Moguće je da se ta treća opcija dogodi i na ovaj, drukčiji način, putem nove jake osobe.

A što se tiče pozicije Plenkovića unutar HDZ-a, hoće li tu on imati većih problema? Ima li tu desnica još uvijek “pravo građanstva”. Je li Stier uistinu otišao da bi sam ojačao ili se sam “pokopao”?
A kako bi se razvijala unutrašnja pluralnost kad nemaš jak pritisak izvana. Tko može nekome reći da ne radi dobro ako si u situaciji, i kada bi se ponovili izbori, da bi HDZ ostao na vlasti. HDZ je poznat kao stranka koja, pogotovu u uvjetima kada opstaješ na vlasti, provodi interno politiku “netalasanja” u stilu “pa ide nam dobro, što bismo sada mijenjali”. Stranačka desnica može reći: “OK, sada nam ide, no mi nećemo zaboraviti naše stranačke prioritete, doći će i oni na red, ima vremena”. Ovo što nalikuje na unutarstranačke sukobe, mislim da je samo problem nespretnosti u komunikaciji pa se onda govori o “sukobu” na relaciji Plenković – Stier, primjerice.

Mora li raditi HDZ redizajn, pa na vlasti je, nedodirljiv?
Upravo stoga mora prionuti na redizajn jer ga je sada najbezbolnije uraditi. Logično bi bilo da HDZ na unutarnjoj revitalizaciji poradi sada, dok nema jake vanjske napetosti i pritiska na stranku.

Ima li Karamarko ikakvih šansi za politički povratak?
Tomislav Karamarko nema nikakve šanse za politički povratak i da bude politička osoba koja može dobiti relevantnu potporu birača. Mislim da je Ivić Pašalić bio puno jači od njega, a nije mu to uspjelo. Unutarnje stvari otišle su dovoljno daleko i siguran sam da bi i oni koji su bili za Karamarka u budućnosti radije tražili novu osobu koja bi zamijenila Plenkovića nego što bi vraćali Karamarka.

Ima li Milanović ikakvih šansi za politički povratak?
Djeluje kao da, zbog ovakvog nemoćnog SDP-a, ima. No ja mislim da bi povratak Milanovića bio kraj SDP-a. Jer, Milanović je uzrokovao ovakav SDP. Sve je pripremio da SDP dođe u ovakvu situaciju. On jest jak politički kliker-igrač, no kada bi se vratio, u SDP-u bi se još jače produbile pukotine. SDP mora tražiti sljedećeg lidera, vrati li se Milanović, situacija se neće popraviti. Pri tome, za razliku od Karamarka, Milanović po kapacitetu ima šanse za povratak, ima i dosta sirenskog žaljenja i zova, no upravo to govori u kakvom je stanju SDP koji ne shvaća u kakvu zamku može upasti vrati li Milanovića. A to, na kraju, ne bi bilo dobro ni za Milanovića. Premda je iz politike otišao poražen, otišao je kao osoba koja je pucala visoko. I zamislite sada da reciklirani Milanović zabilježi još lošije rezultate. Pa ima primjer koji dovoljno govori – Ivu Josipovića. Što je njemu trebalo da nakon poraza na predsjedničkim izborima opet ide u politiku. Tko je danas Josipović? Pa on više ne može dobiti potporu birača da vodi kućni savjet, a kamoli državu. No to ne znači da Milanović ne bi imao šanse kada bi se kandidirao za funkciju predsjednika RH.

Jesu li zbivanja s HOS-ovom pločom u Jasenovcu događaj koji će dugoročno oštetiti Plenkovićevu poziciju, je li u pravu Aralica kada tvrdi da je ovo početak Plenkovićeva kraja?
Ta ploča jest kontinuitet i SDP-a i HDZ-a, pa i Pupovčeva SDSS-a koji je imao ljude u vladama kada su se odobravali stranački statuti. U ovom trenutku Plenkoviću ta ploča ne stvara problem u njegovu rejtingu. No predstavlja problem za ljevicu koja nije spremna sjesti i dogovoriti se o rješavanju ukupnog problema u skladu s uputama Vijeća Europe, dakle rješavanja svih totalitarizama.

Politička pozicija Kolinde Grabar-Kitarović na polovici mandata, treba li se kandidirati za drugi mandat?
Pokazalo se dosad da je uvijek teže ići na drugi mandat kada je kandidat iz iste političke opcije koja je dala Vladu RH. Kandidat udružene ljevice bit će izazivač i imat će potpuno slobodne ruke udarati i napadati Vladu A. Plenkovića. Kolinda Grabar-Kitarović to neće smjeti činiti. Ona će, dakle, morati ili braniti tu Vladu ili šutjeti, dok je u isto vrijeme kandidat ljevice može “rasturati”. Mislim da je vrijeme da se postavi pitanje budućeg uređenja ove funkcije. Sada postoji dvojnost koja je problematična, promjenom Ustava trebamo odrediti ili povratak na prave predsjedničke funkcije ili izabrati kancelarski model.

Komentara 66

ŠT
ŠtoReći
18:00 02.09.2017.

relekoviću, mediji su zlo....

ŠT
ŠtoReći
18:04 02.09.2017.

ljudi su još manje bili zadovoljni kada su ljevičari bili na vlasti al se nije pisalo protiv, oni su zaštićeni... i danas je različit pristup, nikada nećete isto kritizirati loše poteze lijevih i desnih .meni bi bilo drago kada bi bi biili pravedniji, bili ono L ili D ...

ŠT
ŠtoReći
18:09 02.09.2017.

koliko laži šalju komunisti u svijet o nama dobro se držimo

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije