Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Ivana Šojat: Zašto od 1991. ne vjerujem pričama

O ratu kao konačnom kaosu i situaciji 
u kojoj su se ljudi razgolitili, a cijela 
jedna generacija izgubila sve iluzije
07. kolovoza 2015. u 21:20 1 komentara 1013 prikaza
08.03.2014., Osijek - Djelatnica HNK-a Osijek i spisateljica Ivana Sojat Kuci. Photo: Davor Javorovic/PIXSELL
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Netko me prije nekoliko dana pitao kako je 1991. bilo u Osijeku. Možda sugestivno, zbog aktualnosti umjetničkih zbivanja, na pamet mi je prvi pao simbolizam, svi oni glomazno dojmljivi, silno talentirani umjetnici slike i riječi koji su na pragu najkrvavijeg, dvadesetog stoljeća nekako nanjušili krv pokolja, apsurda, masovnih ideologija koje će naposljetku prerasti u totalitarizme koji će ljude kolektivno svrstati u tabore, ljudski rod podijeliti na "naše" i "vaše", na brojke bez prava na život, bez prava na vječni počinak u individualnome grobu. Iznebuha, slikari su počeli crtati mrtve na odru, obezglavljene obiteljske portrete, demone koji na nas skaču iz mraka, tjeskobu, klaustrofobiju pred velikim nebom u proboju, nebom koje šuti.

Dragana me čudno gledala

Te 1991. još sam mislila da ću završiti studij matematike i fizike, da ću mladim dušama jednoga dana predavati jedan od ta dva omražena predmeta. Bila sam na drugoj godini. Imala sam prijateljicu Draganu. Iz Dalja. I 28. travnja 1991. zajedno smo u kinu "Papuk" gledale Bernarda Bertoluccija i njegov "Čaj u Sahari". Vani su nas dočekali komarci koji su te godine ponovno uranili. Sjećam se da je sve mirisalo na klorofil i Dravu. Što je nakon Bertoluccijeva pijeska bilo dojmljivo. Dragana me čudno gledala. Plakala je. Pitala sam je boji li se. I strah se osjećao u zraku. Ništa mi nije rekla. Sutradan su u Bijelom Brdu, na cesti koja vodi prema Aljmašu, Dalju i Erdutu, niknule barikade. Četiri dana kasnije počinjen je masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu. Ne znam je li Dragana znala što će se dogoditi. Ne znam gdje je sad Dragana. Čula sam priče. Ne vjerujem neprovjerenim pričama. Čula sam da je nakon Bertoluccija otišla u Novi Sad, da je ondje završila fakultet. Čula sam još dvije verzije priče o Dragani: da joj je otac postao četnički vojvoda. Ali i sasvim oprečnu: da joj je cijela obitelj pobijena zato što se nisu htjeli prikloniti snu o Velikoj Srbiji. Zato ne vjerujem pričama.

Koncem srpnja proradili su telefoni. Oni na žicu, prije mobitela. Oni balvanima odcijepljeni od Nelijepe Njihove nazivali su poznanike u Osijeku i prijetili im snošajem s njihovim "majkama ustaškim". Sinovi i kćeri "majki ustaških" nazivali su odcijepljene poznanike i prijetili im nasilnim snošajima s njihovim "majkama četničkim". Da nije bilo pušaka, bajuneta i kama, sve bi bilo gotovo šaljivo, kao u histeričnim češkim filmovima.

Negdje u isto vrijeme, nazvao me moj dopisni prijatelj (jedno od onih prijateljstava na neviđeno, preko, prije rata, popularnog časopisa za mlade ITD, Dušan iz Đakovice. Moju sreću što ga čujem naprasno je prekinula njegova prijetnja da će doći i obaviti nasilni snošaj sa svim mojim po spisku, jer "neće nas nitko da genocidiše", rekao je taj okorjeli roker koji je prije ratničkog pokliča radio u trafici "Borbe" u središtu Đakovice. Pokušala sam mu objasniti da ne koljem po kućama, da nikad nisam ni kokoš zaklala, no nije me slušao.

Drugog kolovoza su mi u Dalju ubili prijatelja Ivana Dizdara. Bio je ranjen, ali još živ dok su mu glavu palili brenerom. U tom mi trenutku, koliko se sjećam, više nije bilo jasno što na takve užase pokreće taj nenaoružani narod s kalašnjikovima, minobacačima, breneirma, haubicama, balvanima i tenkovima. Trauma utjelovljena u Jasenovac ili želja da svi žive u jednoj državi. Na pamet mi pritom još i sad pada moja teta Danica koja živi u Australiji, koliko bi lijepo bilo da smo obuhvaćene istim geografskim pojmom i socijalnim standardom.

"Gde si, lepotice!"

Kad su prekinute veze s okupiranim područjima, vrijeđanje je nastavljeno preko motorola, čisto vojnički. Ili dovikivanjem s punktova. Prije pada vojarni u Osijeku, događali su se i nadrealistički susreti u gradu. Na raskrižju Trpimirove i uličice kojom se izlazi sa Sjenjaka ispred mene koja sam bila na biciklu, u maskirnim hlačama i crnoj (!) majici, s malokalibarskom puškom jednometkom preko ramena prošao je transporter JNA s grozdom rezervista u maskirnim odorama. Veselo su mi mahali. Jedan od njih, valjda dežurni zavodnik, čak mi je doviknuo: "Gde si, lepotice!" Hrabro sam mu pokazala srednjak i opsovala mater okupatorsku. Nisam u tom trenutku razmišljala da me okupator može smaknuti kao glinenu golubicu. Rat je u konačnici kaos bez ikakvih orijentira, poput neke od slika Hieronymusa Boscha po kojima trčkaraju, leže ili obnevidjeli stoje uvijek nekako pijani, krezubi, razgolićeni ljudi. Ako ništa drugo, u ratu se doista razgolitimo. Izbacimo na površinu sve što smo zbog mirnodopskih, svjetonazorski, suštinski zakonskih odrednica držali u sebi. I obuzdavali, do prikladnog trenutka. Izvjesna braća, nazovimo ih M. i B. su tako u hrvatskim odorama svakodnevno svojim renaultom 4 odlazila do Novoga Tenja (iz kojega je zbog neposredne opasnosti evakuirano stanovništvo) i iz privremeno napuštenih kuća bijelu tehniku i sve što ima bilo kakvu novčanu vrijednost na crnome tržištu iznosili kao iz samoposluge. Prilikom jednog takvog "pothvata" automobil im je pogodio nečiji tromblon. Izgorjeli su zajedno s vozilom i bijelom tehnikom. U osmrtnici im je pisalo "hrvatski vitezovi". Valjda zbog pijeteta prema pokojnicima.

Jedan novosadski prijatelj mi je prije nekoliko godina rekao da su tako neki, dakako hrabri ratnici na tržnici u Novom Sadu prodavali bijelu tehniku kao ratni plijen dopremljen iz Vukovara, Iloka, Aljmaša, Tovarnika.

Uz mržnju koja buja svakim novim mrtvacom, u ratu buja i trgovina. Već spomenutom bijelom tehnikom, građevinskim materijalom, oružjem, drogom, alkoholom, cigaretama, nekretninama, industrijom, životima koje je u kaosu tako lako nekažnjeno izbrisati. I malo je razuma u svemu tome. Osobito nakon dojmljivih, mitologijom prožetih govora na Gazimestanu ili u Jagodnjaku, ili nakon hladnjače s četrdesetak tijela iz Dalja od koje je cijeli Osijek danima zaudarao na trulež.

U ratu se naposljetku sve želje svode na jednu: preživjeti. Želja da preživimo mi i oni koje volimo. Nitko 1991. nije razmišljao o bremenu što ćemo ga iz užasa iznijeti, o kojem dugo nećemo govoriti. Zato što nas nitko za njega ne pita, ili zato što ne želimo zvučati poput ribiča koji u pričama babuške pretvaraju u somove kapitalce. Rat je kompleksno stanje do kojeg su nas doveli nerazriješeni prijepori isprepleteni s ambicijom trenutka. Kako je u miru teško pojmiti rat, tako je i u ratu strahovito teško pojmiti mir, ne posrnuti u iskušenje svrstavanja svih u jedan koš. Ili vagon. U nešto mržnjom okovano kao Zavjetni kovčeg.

Moram priznati da sam koncem studenog te fatalne 1991., u klaustrofobiji opkoljenog i granatiranoga grada u kojem je nakon pada Vukovara preostala možda trećina stanovništva (strah je ljudska kategorija), gotovo posustala, prepustila se bujici. Od potonuća me spasio telefon. Iz Beča su me nazvali Mijat i Raka, prijatelji iz Šapca koje sam upoznala na gitarijadi u Osijeku. Nazvali su me da doznaju jesam li živa, da mi požele sreću i kažu da su morali pobjeći "iz tog cirkusa", jer "ne mogu pucati na prijatelje i grad koji vole". Poslije su mi čak slali razglednice iz svog "pacifističkog progonstva".

Prodrmati traumu

Dobro je bilo znati da onkraj Dunava ima i onih za koje svi Hrvati nisu ustaše i koljači, samoj sebi reći da svi Srbi nisu četnici.

Dobro bi bilo odgurnuti prošlost, konačno sadašnjost nastaniti stvarnim ljudskim sudbinama, mrtve ne koristiti kao predizborne ili huškačke pokliče, odati im počast koju zaslužuju, verbalizacijom prodrmati traumu, kroz istinu prošetati kao kroz draču (jer istina uvijek boli). I živjeti. Ne životariti, ne zamagljivati ljude koji preživljavanje traže u kontejnerima, a ponos u pučkim kuhinjama ispraznim pamfletima o nacionalnom dostojanstvu. Samo sit čovjek, neopterećen dužničkim ropstvom, može biti dostojanstven. I savršeno svjestan i tko je i što je i gdje u svemiru. Gnjevne i ponižene uvijek je lako pokrenuti u kaos. "Vansebna" odgovornost uvijek je primamljivija od osobne.

Možda nas zato ambalažom drže u pripravnosti. Zlu ne trebalo. Nešto poput Bukovčeva simbolizma u nadasve morbidnome obiteljskom portretu s odrezanim glavama.

>> Zajedništva ne bi bilo bez parade u Zagrebu i proslave u Kninu

>> Iz državnog vrha usprkos podjelama nije došla nijedna suštinski pogrešna poruka

neugodno
Veljača pokazala odvratne poruke koje je dobila nakon komentara o Imotskom
Kupovina
KVIZ
Otkrij svoj shopping personality
  • berija:

    Jedna generacija izgubila sve iluzije? Jednoj generaciji oduzeti su životi, a ti razmatraj stanje psihe. Sigurno si dobila 5 iz lektire kad ste čitali Patnje mladog Werthera.