Naslovnica Premium Kolumne

'Istraga nad besprijekornim građaninom' kod nas nije film, nego javna naredba Šefa svojoj Službenici da istraži samu sebe

Za naša umrežena zla Shakespeare bi rekao: 'Bajka koju idiot priča, a ne znači ništa'
06. studenoga 2016. u 23:15 0 komentara 437 prikaza
Shakespeare
Foto: Jonathan Brady/Press Association/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Policijski inspektor hladnokrvno prereže vrat svojoj ljubavnici, na mjestu zločina namjerno ostavlja otiske prstiju te gomilu drugih dokaza protiv samoga sebe, siguran u sustav koji će se svim silama upregnuti da na zločinca ne padne ni trun sumnje. „Istraga nad besprijekornim građaninom“, dobila je 1970. Oscar za najbolji strani film. Bilo je to hrabro djelo o letalnom stupnju državne korupcije. Gledao sam ga prvi put u ranoj mladosti, nekako istodobno s upisom na Akademiju dramskih umjetnosti. Uživao sam kako Elio Petri režira, a Gian Maria Volonté glumi ciničnoga gada u svojevrsnoj filmskoj inačici tada globalno prisutnog teatra apsurda Samuela Becketta i Eugènea Ionesca.

Cijeli taj pokret intelektualne pobune iznikao je iz beznađa kreativnih umova, suočenih s istočnim totalitarnim lagerom s jedne te zapadnim policijskim državama s druge strane koje pendreče studente na pariškim ulicama, lemaju djecu cvijeća, njihove hippy komune drže pretečama današnje Al-Qa’ide, a rock glazbu pošasti koja ugrožava vrijednosti Zapada. Za mladoga mene, tada je taj film bio fikcija u filmskoj fikciji, filozofska teza, intelektualni konstrukt, jer naravno, ni u stvarnosti najkorumpiranije države, ta priča mi se nije činila mogućom. Krčeći neki dan neke prastare VHS-e, bacio sam sve osim jednog koji je sačuvao živu vrpcu na glavi mojeg uređaja, samo zato što je bio neoznačen. Nakon desetak godina hibernacije, zapanjeni se stroj, ugušen zalogajem kazete, začudo pokrenuo, i na ekranu se pojavila „Istraga nad besprijekornim građaninom.“

Nakon prvih nekoliko minuta osjetio sam mučninu. Onu sartreovsku. Toliko desetljeća kasnije, preda mnom nije bilo kinotečno remek-djelo, intelektualna apsurdistička teza, već surova stvarnost, u koju se sadržaj toga filma pretočio gotovo doslovno. Jedan Šef javno je, naime, zapovjedio svojoj Službenici da joj je jedna od prvih zadaća istražiti samu sebe. Kad bi se kojim nevjerojatnim slučajem poput Giana Marije Volontéa bacila na prikupljanje dokaza protiv sebe same, svoje Tvrtke i Štićenika, pa kad bi te dokaze pred TV kamerama uručila našim institucijama koje rade svoj posao, uskoro bi dobila službeno svjedočanstvo potpune nedužnosti.

Nipošto ne treba idealizirati takozvana uređena zapadna uzor-društva i države. Da su Švedska i Danska ono što o njima mislimo, ne bi o sebi mogle snimiti TV seriju „Most“, kao amalgam političke korupcije, hipokrizije i krvi. Riječ je, naime, o tome da je ta serija uvjerljiva i istinita, no isto tako da odnosi, ljudi i njihova djela iz TV serije u Švedskoj i Danskoj nisu pravilo, dominantno obilježje sustava, njegova djelovanja kao i načina života. Kad bi se o Americi sudilo po američkim filmovima, moglo bi se zaključiti kako je to zemlja u kojoj se ništa drugo ne radi nego ubija i pljačka. Kad bismo američko pravosuđe sudili prema njihovim filmskim sucima, čovjek bi zavapio za domaćim egzemplarima koji sude odoka, a presude usmeno obrazlažu stilom i rječnikom provincijske kavane. U Americi usmeni dogovor, a kamoli shake hands, ima veću snagu nego naši pečati i potpisi. To vrijedi za sve slojeve društva, uključujući kriminalce. Ti njima dijamante, oni tebi dolare, i sve je onako kako ste se dogovorili; uredno i fer.

Predstava "Fantom opere" 'Fantom opere' Proširilo se praznovjerje: Kletva pogodila pariško kazalište, požar zapalio kulise 06.05.2014., Zagreb -  Konferencija za medije i proba povodom premijere predstave, Saša Božić Intervju 'U kazalištu trebamo otvoreno raspravljati i zapitivati se, a ne samo nuditi jeftini populizam' Oliver Frljić Sarajevski kazališni festival MESS Publika se u Sarajevu "izborila" za ulazak na Frljićevu predstavu

Riječ je, naime, o Boginji Mjere koju tako rado spominje Camus, o tolerabilnoj kritičnoj masi iskvarenosti čija je svrha, zapravo, osjenčavati onu drugu i većinsku stranu pravedne i pravne države. Jedan od najvećih ne samo hrvatskih već i europskih teatarskih umjetnika, Branko Gavella, znao je zahtijevati: „Hoću svjetla, daj mi mraka!„ Paradoks i protuslovlje? Nipošto. Jer kad u Hrvatskom narodnom kazalištu istodobno gore svi reflektori, svjetla je toliko da ga se uopće ne vidi, da poništava samo sebe. Plamičak jedne jedine svijeće u tami pozornice snažno je svjetlo jer je označeno tminom. Taj plamičak svijeće, to su one bezbrojne tisuće dobrih i pravednih čija plemenita djela čine brojčanu većinu, ali nažalost na pozornici moći i vlasti ne dobivaju ni epizodnu ulogu. Taj plamičak svijeće koja oslikava mrakove svih tih naših lažnih mesija i umilnih tirana, to je ono mnoštvo hrvatske sirotinje koja je na svojim njivama, vrtovima i okućnicama evanđeoski dijelila hranu, vodu i odjeću, sirotinji većoj od sebe.

To je ona mladost koja je nekad davno na bojišnicama prvi put u povijesti doista sjedinila naš sjever i jug, od Vukovara do Dubrovnika. Izuzmemo li rezervate takozvanih festivalskih art filmova, da bi ga uopće netko financirao, film mora imati nešto uzbudljivo, zanimljivo, dramatično, a to po sebi podrazumijeva kršenje ne samo zakona već uobičajenoga morala, reda i tijeka stvari. U našem se slučaju pak dogodila i događa inverzija koja potvrđuje misao slavnoga pisca kako nijedna umjetnost ni mašta nisu fantastični kao sama stvarnost. Nijedna autorska imaginacija ne može se dosjetiti tih umreženih zala, u toj našoj, kako bi rekao Shakespeare, „bajci koju idiot priča, a ne znači ništa.“ Pa čak kad bi se i žestina umjetničkog izraza dostojno nosila sa žestinom života, što naposljetku s tim?! Morali bismo platiti ulaznicu za ono što gledamo besplatno.

Zamišljam tako mogući hrvatski film koji usporedno prati dvije sudbine. Jedan Štef, u magli zagorske magistrale, toga puta bez ijednog gemišta u sebi, starom škodom pregazi čovjeka, dobije pet godina i tri godina kušnje. A jedan drugi Štef, svojom jahtom, jednako trijezan, ali usred bijela dana po uzornoj vidljivosti, također ubije čovjeka, pa mu čak ne oduzmu ni vozačku dozvolu. I što s tim? Čemu uopće film kad je svima jasno da u slučaju potonjega Štefa ne trebaš čak nikoga kupovati, već je cijeli sustav razvio refleksnu autoimunost koja savršeno inteligentnim senzorima, bez ikakvih dvojbi, znade razlikovati jednoga Štefa od drugoga.

I stoga sam uvjeren da hrvatska inačica i remake filma koji bi se zvao „Istraga nad besprijekornom građankom“, unatoč talentu redatelja i glumaca, unatoč novcu kojim bi sustav bezbrižno financirao djelo protiv sebe samoga, ne bi imao ni publiku, niti bi dospio do sporedne sekcije nekog još sporednijeg festivala. A građanka o kojoj je riječ, kao blagonaklona bi publika sjedila u VIP redu na premijeri. 

>> Proslava 12. godišnjice kazališta 150. izvedbom predstave „Velika zvjerka“

Joško Jeličić
DINAMO - ROSENBORG
Joško Jeličić uoči uzvratne utakmice: Spokojan sam, jači smo individualno i momčadski

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.