I sticanjem dileme treba li Hrvatskoj euro ili ne, te koje su njegove prednosti i mane, HNB namjerno skreće pozornost javnosti s puno važnijeg pitanja: kako Hrvatska može ispuniti uvjete za euro, a da pritom ne uništi svoju ekonomiju?
Najveća prepreka za približavanje Hrvatske euru je zaduženost njezina “javnoga sektora”. Javni dug bi Hrvatska sa 84,9 posto BDP-a (prema ovotjednom priopćenju Eurostata) sljedećih četiri-pet godina morala uvjerljivo spuštati prema 60 posto BDP-a i niže, dovoljno vjerodostojno da EU pripusti Hrvatsku u “predsoblje eura”, ERM2.
No, ako će se država razdužiti za 85 milijardi kuna, ako će toliko novca vraćati bankama i fondovima, a privatnici ga istodobno neće uzimati, trošiti i investirati, tada će se hrvatski BDP naći pod pritiskom. Država će smanjivati iznos svojega duga, ali zaduženost, omjer duga prema BDP-u, će joj ostati ista ili će se povećavati, i euro će joj ostati jednako nedohvatan. A i privatni je sektor prezadužen pa vrlo sporo uzima nove kredite. Prema HNB-u, “nominalna stopa promjene plasmana poduzećima i dalje je negativna”.
Posebno je za Hrvatsku opasan rast kamata koji se u dolazećem razdoblju očekuje i u Europi. Ako bi smanjivala svoju potrošnju koju financira pozajmicama, i istodobno morala skuplje plaćati novac koji rentira, “našla bi se zarobljena u nepovoljnom scenariju u kojem bi i fiskalna i monetarna politika radile protiv njezina ekonomskog oporavka”, kako je na portalu Social Europe ovih dana Marcello Minenna napisao za Italiju.
Zaključak: euro bi za Hrvatsku možda bio sjajna stvar, ali nominalno ispunjavanje uvjeta za euro Hrvatsku bi moglo još više upropastiti. Postoji li izlaz iz te situacije?
“Postoji samo jedan način kako su se države u povijesti zaista rješavale prezaduženosti”, ustanovili su Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff proučivši 800 godina kriza i slomova za svoju knjigu “Ovaj put je drukčije”. To je “kombinacija inflacije i financijske represije”. Što to znači?
Država emisijom novca izazove malo višu “kontroliranu inflaciju” (na primjer, pet-šest posto), a kamatu na svoj dug zakonom ili drugim sredstvima prisile ograniči ispod stope inflacije (na tri-četiri posto). Tada za 20-25 godina inflacija “pojede” javni dug.
Ali, kako je većina njezina duga “vezana” za euro, to za Hrvatsku znači da bi morala izazvati inflaciju cijena u eurima, a kamatu na svoje eurske dugove zadržati ispod te stope inflacije. A to sama ne može. Jedino rješenje za hrvatsku prezaduženost je da Europska unija izazove “kontroliranu inflaciju” u eurozoni, a da Hrvatska nekako “realnu” kamatu na svoj eurski i kunski javni dug zadrži ispod stope te inflacije.
To je za sada science fiction: u prosincu 2016. godine je inflacija u eurozoni bila oko jedan posto, a prinos na hrvatske obveznice oko 5,5 posto.
“Vezavši” sve svoje dugove za tuđu valutu, hrvatska si je država za noge vezala uteg velik poput betonskog bloka. Sada kada bi morala “plivati”, pomalo shvaća zašto se taj uteg u narodu naziva corpo morto. •
