Naslovnica Premium

Ispovijest Željka Senečića: Sve je u Hrvatskoj laž

Nisu mi htjeli dati stipendiju za Los Angeles, pa sam u provincijskom Zagrebu radio s Orsonom Wellesom.
02. listopada 2013. u 10:10 0 komentara 471 prikaza
'PXL_180913_6607096'
Foto: ''
Pogledajte galeriju 1/7

Do našeg intervjua zakazanog u podne, Željko Senečić napisao je kolumnu za novine i održao probu za svoju novu predstavu. Malo je i radio na slikama za izložbu koja mu se otvara idući mjesec. No, to nije sve čime se trenutačno bavi taj osamdesetogodišnji slikar, redatelj, scenograf, pisac. Za Senečića je sasvim normalno da snima nekoliko filmova paralelno, a usto vodi još nekoliko projekata. Piše i knjigu. Moli nas da ga ne pitamo mnogo o prošlosti. "Kaj me pitate jel' se sećam svojih bivših ljubavi? Nema tome davno da sam jednu svoju veliku ljubav sreo na cesti, a prepoznao sam je tek kada je prošla."

:: Snimate, režirate, slikate, pišete. Kako uspijevate raditi na svim tim projektima istodobno, s obzirom i na godine, zar niste umorni?

Malo je to blesavo, jel' da? Tu je riječ o kuršlusu u glavi. Još mislim da imam 50. Kad me za jednog od naših susreta u kavani Esplanade Krleža pitao koliko imam godina, odgovorio sam 40. Rekao mi je na to da imam još 40 godina za raditi. Pitao sam ga kako zna. Odgovorio je: "Ja imam 80." Izgleda da ću malo prekoračiti Krležina predviđanja. Uostalom, ni on nije prestao raditi u osamdesetoj.

:: O čemu ste još razgovarali s Krležom?

Nismo razgovarali; on je pričao, a ja sam slušao. Na žalost, nisam kao Vaništa odmah zapisao što sam čuo.

Ne trudi se biti simpatičan

:: Što vas najviše veseli od svih tih projekata koje radite?

U zadnje vrijeme pišem ujutro, poslijepodne slikam, navečer imam probe, a po noći popravljam ili kvarim što sam ujutro napisao. To vam je kao da imate tri majke, tri domovine, tri doma ili tri žene. Rijetko vas napuste sve tri, uvijek imate jednu kojoj se možete vratiti i koja vas razumije. Nisam pretjerano talentiran za pisanje. Isto je i s mojim slikarstvom i režijama. Moje osrednje talente veća bi sredina prihvatila. Maloj sredini i jedan je talent previše. U Zagrebu je dovoljno biti simpatičan, snimiti jedan osrednji film, napisati jednu pjesmicu, jedan roman i postati profesor na Akademiji ili akademik. Ja se i ne trudim biti simpatičan, svejedno mi je što drugi misle o onome što radim. Sve što radim, radim za sebe. Trenutačno pišem priče o Zagrebu, o katedrali, Glazbenom zavodu, čistačima cipela. U početku sam to pisao teško. I kad dugo ne crtam, onda uvijek prvih 10 crteža ne valja i bacim ih. Mora se obnoviti spoj ruke i glave. Ovih sam dana naslikao i seriju slika za novi Cafe Badrova na Trgu žrtava i počeo montažu filma o Dori Maar, a radim i slovensku verziju filma o Zoranu Mušiču. Ovako kada o tome razmišljam, i meni se čini da pretjerujem. Ovog sam ljeta počeo snimati dokumentarac "Hrvatska laž".

:: O čemu govori taj dokumentarac i što je to za vas "Hrvatska laž"?

Pa sve je kod nas laž. Radeći film o Tinu, snimao sam u splitskom samostanu sestru Anku Petričević. Ona je dobro poznavala Ujevića. Govorila je o njemu lijepo i toplo. Na odlasku sam rekao da idemo u Vrgorac snimiti Tinovu rodnu kuću. "Tin se nije rodio u turskoj kuli. To je laž", rekla je sestra Anka revoltirano. Mi smo ipak snimili tursku kulu na kojoj na kamenoj ploči piše da se ondje rodio Tin Ujević. Kasnije u Rijeci Fabrio pokaže na kuću gdje se rodio Zajc. Kaže: "Laž." Paljetak mi kaže da se Supilo nije rodio u kući na kojoj piše da se rodio u Cavtatu. Ni Vidrić ni Držić se nisu rodili u kućama na kojoj su ploče. Ni Tito ni Tuđman. Kao sve hrvatske laži, te su laži i prijevare nepotrebne i glupe. Od devedesete do danas prevaren sam bezbroj puta. O tome pišem knjigu. Izgleda da ću to pisati do smrti.

Iza mene nitko ne stoji

:: Možete dati koji primjer o kojem pišete u toj knjizi?

Govorim o prijevarama koje sam doživio od devedesete do danas, gdje sam sve popušio. Pišem o "Dubrovačkom sutonu", "Hrvatskim slikarima u Parizu", seriji Krleža, o "Zagrebu u Vukovaru", o "Karlovačkoj tvornici mlijeka". To su samo neki projekti u kojima sam prevaren. Ima, naravno, projekata u kojima sam sâm sebe prevario, kao, primjerice, serija o Krleži. Imao sam prvo ideju da snimim kratki film, no projekt je rastao na četiri epizode, pa je skraćen na tri. Više od 50 pisaca, sveučilišnih profesora, glumaca, režisera i akademika govori u toj seriji o Krleži. Većina je Krležu poznavala i radila je s njim. Nikad se više neće moći snimiti takva serija jer nas koji smo poznavali Krležu neće biti. Naravno, nova će generacija snimiti drukčiji film o Krleži. Možda bolji. Možda objektivniji. Ovaj je trebalo snimiti, tako sam ja mislio. Na žalost, tako ne misli HTV kojem već dvije godine pokušavamo prodati seriju ne za milijune, nego po stvarnoj proizvodnoj cijeni, uzaludno.

:: Zašto se uopće upuštate u projekte koji su toliko financijski na klimavim nogama ili su za vas neizvjesni?

Ja sam sâm. Sve radim sam. Iza mene nitko ne stoji. Nikakva firma ili stranka. Prema svojim se filmovima odnosim kao prema svojim slikama. Kada ih završim, zaboravim ih, počnem raditi druge. Ima mala razlika. Slike su samo moje i mogu raditi s njima što hoću, mogu ih uništiti ili baciti u Savu. Filmovi nisu samo moji. U većini je snimatelj Boris Krstinić koji kao i ja radi iz strasti. Nemam vremena da projekte šaljem po komisijama, natječajima i razgovaram s ljudima koji bi trebali odlučivati i korumpirati ih. Na žalost, nisam sreo producenta koji slično misli. Ili bolje rečeno, ne postoji. Šteta. Ja kao režiser još mogu proći, ali kao producent nemam šanse. Meni se gadi slušati druge i razgovarati s drugima. Svakim danom sve više. Trebao sam to znati i kada je bilo vrijeme kupiti neki otok.

:: Upravo je održana premijera vaše predstave Glembajevi. Zašto ste se uhvatili adaptacije Krleže i kazališne režije uopće?

Za seriju o Krleži snimao sam Glembajeve u Beogradu, Rijeci, Ljubljani i Zagrebu. Gledajući i snimajući te Glembajeve, palo mi je na pamet, uvažavajući sve što sam vidio u tim kazalištima, da se izgubila drama između oca i sina i između sina i barunice. Skratio sam Krležin tekst, poštujući svaku njegovu riječ, te složio dva čina predstave. Prvi čin "Otac i sin" završava smrću oca, a drugi "Sin i barunica" smrću barunice. Uz pomoć Žarka Savića koji je, po mom mišljenju, najbolji Glembaj kojeg sam vidio, imao sam sreću i nabasao na Andreja Dojkića, koji je najbolji Leone od svih Leona, i Vesnu Tominac. Da kažem da nijedna barunica od Ene Begović do Alme Price nije bolja od nje, bilo bi neinteligentno. Ali s obzirom na moju sumnjivu inteligenciju, to si mogu priuštiti. Tako se dogodila predstava koja nije ni dosadna ni glupa, a to je u Hrvatskoj već previše.

U majmunskoj zabludi

:: I kako ste na kraju zadovoljni Glembajevima?

Sve što radim, ne radim ni za koga drugog nego za sebe, ne zanima me što drugi misle, plus toga nemam ambiciju da napravim nešto bolje od onoga što su napravili drugi. Dovoljno mi je da uspijem napraviti nešto što je meni dobro. Ta mi je predstava dala golemo zadovoljstvo. Postao sam na kraju ne režiser, nego gledatelj. Uživao sam kao kreten gledajući Ignaca, Leona i Barunicu. Još od dana kada sam bio na Akademiji do danas imam slike koje ne želim nikome pokazati, imam takvih tekstova. Glembajevi su to. Ljubomoran sam na gledatelja koji ih gleda. Na zadnjoj sam probi, kada je predstava bila gotova, imao suludu ideju da se ne prikaže. Predstave ne bi bilo bez pomoći Koldinga. Prostor je za predstavu fantastičan. Predstava i prostor postali su jedno. Igramo i u Budimpešti.

:: Dosta ste zaokupljeni Krležom u zadnje vrijeme, serija, film, predstava?

Krleža je savjest naše sredine. Pisac kakvog nemaju mnogo veći narodi od nas. Očito prevelik jer je teško shvatiti tihi otpor da se ta serija prikaže. Krleža je Krleža, program je program. Krleža i program ne bi trebali imati veze s promjenama na televiziji. Kakva se god dogodi promjena, serija o Krleži je nepoćudna. Opet govorim o seriji o Krleži. Morate me razumjeti. To je moj poduzetnički neuspjeh. Godina dana i sredstva uložena u majmunskoj zabludi da se radi nešto što je potrebno.

:: U Parizu snimate i film o Dori Maar.

Kada sam prošle godine snimao film o hrvatskim slikarima u Parizu, Račiću, Uzelcu, Plančiću, Juneku, Kniferu, shvatio sam značenje Dore Maar. To me je ponukalo da snimim film o njoj. Predrag Matvejević i Slavenka Drakulić značajno su mi pomogli u scenariju. Glavna je sugovornica Alicia Ortiz, koja je napisala knjigu o Dori Maar. Na mjestima koja su bila važna u njezinu životu, pred kućom u kojoj je Dora Maar živjela, u atelijeru Picassa u kojem je on slikao Guernicu, a Dora Maar fotografskim aparatom pratila stvaranje slike, ispred katedrale Notre Dame gdje je umrla, u Cafeu Les Deux Magots gdje je upoznala Picassa, pred skulpturom Dore Maar na Saint Germainu, Alicia je nadahnuto govorila o Dori Maar. Snimao sam film o kćeri hrvatskog arhitekta koja je u svjetskoj umjetnosti 20. stoljeća ostavila traga. Izlagala je s Picassom, De Chiricom, Miroom i Dalijem. To dovoljno govori o njezinoj kvaliteti. No, na žalost, u Hrvatskoj se o Dori Maar gotovo ništa ne zna.

:: Idući mjesec u Ljubljani će biti premijera vašeg filma o Zoranu Mušiču. Odakle interes za tog slovenskog umjetnika i jednog od najvećih s ovih prostora?

Film govori o velikom slikaru srednje Europe koji je bio povezan i s Hrvatskom. Bio je hrvatski đak, njegovi dalmatinski motivi značajan su dio njegova opusa. U filmu o Mušiču govore povjesničari umjetnosti poput Wernera Spiesa i Jean Claira, ali i Ida Barbarigo, Mušičeva udovica. Slovenija nije snimila film o Mušiču kakav sam snimio ja. Slovenci, naime, imaju jednak odnos prema Zoranu Mušiču kakav i mi imamo prema Miroslavu Krleži. Mali narodi ne vole svoje velike ljude.

:: Od svih ljudi koje ste upoznali, tko vas se najviše dojmio?

Krleža, Miljenko Stančić i Orson Welles.

:: Zanimljivo je da ste svoju prvu izložbu imali s Kniferom, a to je bila i njegova prva izložba, krajem pedesetih.

Bili smo prijatelji, ali sasvim smo drukčije slikali. Knifer je slikao crne apstrakcije, a ja crne figurative slike. Knifer je dao sebe slikarstvu i sad mu slikarstvo to vraća, ali, na žalost, prekasno.

Konobar za Žar-pticu

:: Zašto više ne želite govoriti o prošlosti?

Čudim se ljudima koji lako opisuju događanja kojima su svjedočili prije desetke godina. Ja se malo toga sjećam. Kao da sam prospavao život. Zato se ne usudim govoriti o prošlosti. Ne samo da se više ne sjećam što sam radio, slika, scenografija, filmova, ne sjećam se ni svojih avantura i žena.

:: Ipak, snimali ste s najvećim svjetskim redateljima. Sigurno se sjećate pokoje zanimljive anegdote?

Dok sam bio mlad, u Zagrebu su se dijelile Fulbrightove stipendije s kojima ste mogli u Los Angelesu godinu dana jesti cheeseburgere, piti coca-colu, vrtjeti se oko velikih filmskih studija i naučiti engleski, ali ni slučajno razgovarati s nekim velikim režiserom ili producentom. Nisam bio član Partije, nisam mogao dobiti tu slavnu stipendiju, ali nisam je ni tražio jer nisam imao vremena sunčati se u Los Angelesu. Bio sam, kao i danas, nepodoban, ali sam u provincijskom Zagrebu sreo, razgovarao i radio s Orsonom Wellesom, Samom Peckinpahom, Jackom Cardiffom, Franklinom Schaffnerom, Francom Zeffirellijem, Karelom Reiszom, Woodyjem Alenom, Kenom Russellom. S njim sam našao lokacije za snimanje filma o velikom ruskom plesaču Nižinskom. Russell je imao dva problema. Nije mogao nigdje naći partituru Žar-ptice, baleta Stravinskog, koja se izgubila. Traži se od Moskve, New Yorka i Pariza do Lenjingrada. Drugi je problem bio da je Nurejev odgađao s potpisom ugovora. Slučajno smo otišli na ručak u Klub filmskih radnika na Britancu koji je vodio Oskar Harmoš. Bili smo jedini gosti. Harmoš je plovio između stolova elegancijom istinskog majstora plesača, što je upalo u oči Russellu. "Tko je taj konobar?" pitao me zaprepašten Harmošom. Umjesto odgovora, rekao sam: "Možda taj konobar zna partituru Žar-ptice". Englez je to shvatio kao dobru šalu i kada je Harmoš donio pašticadu, Russell ga upita: "Možda znate partituru Žar-ptice Stravinskog"? Harmoš ga pogleda. "Naravno da znam", odgovori. "Plesao sam glavnu ulogu u Monte Carlu na premijeri." Harmoš razmakne stolove i otpleše elegantno, virtuozno i starački žalosno dionicu iz Žar-ptice zaprepaštenom velikom režiseru. Film se nije snimio. Nurejev je odbio plesati ulogu Nižinskog.

:: Jedna od vaše četiri bivše žene, Mani Gotovac, razotkrila je mnogo detalja iz vašeg života u svojim autobiografskim knjigama. Jeste li ih čitali?

Nisam.

:: U ladici imate spreman scenarij i za jednu sapunicu. Što mislite o sapunicama koje se prikazuju?

Ništa. Ali baš ništa.

Valamar
Prilika za posao
Ovo je troje mladih koji rade u turizmu, evo zašto su zadovoljni i žele ostati u Hrvatskoj
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.