Skrivajući pištolj u torbici, Andrija Drežnjak (65) tog je ljetnog jutra, u srpnju 2019., mirno ušetao u Centar za socijalnu skrb Đakovo. Zaštitaru na ulazu rekao je kako treba samo predati jedan papir. Zgradom će ubrzo odjeknuti pucnjevi koji će na najgori mogući način razotkriti koliko su socijalni radnici izloženi i nezaštićeni.
Andrija Drežnjak pucao je u glavu svojoj skrbnici i socijalnoj radnici Blaženki Poplašen (49), usmrtivši je na mjestu, te kolegi joj pravniku Ivanu Paviću (35), koji je preminuo deset dana poslije. Istražitelji su poslije sumnjali kako je Drežnjaku “netko napunio glavu” sumanutom tezom da mu njih dvoje žele oduzeti kuću. Andriji je otac, naime, poklonio dio nekretnine, a kako mu je bila oduzeta poslovna sposobnost, darovni je ugovor morala potpisati skrbnica mu Blaženka. Pravnik Pavić odnio je taj ugovor u gruntovnicu. I to je sve.
Ma koliko god se trudili, zaposlenici Centra, pa ni gruntovnice, nisu uspijevali uvjeriti Drežnjaka kako nema razloga za bilo kakve strahove. Dvoje je profesionalaca, za koje kolege imaju samo riječi hvale, ni krivo ni dužno platilo glavom. Tko je ta “utjecajna osoba iz Osijeka” koja je, navodno, huškala Drežnjaka, nikada nije otkriveno, kao ni je li uopće postojala. Ako ta nevjerojatno tragična i beskrajno tužna priča nije bila dovoljno upozorenje svima nama kakav stravičan ishod mogu imati nečije “fiks-ideje”, zaista nam, kao društvu, nema pomoći.
A dvije godine poslije svjedočimo huškanju i pozivanju na linč kakvo hrvatska javnosti možda i ne pamti jer je jednoj cijeloj profesiji kolektivno stavljena meta na čelo. Kao da prije, zbog same prirode tog nezahvalnog posla, nisu bili dovoljno ugroženi. Po istraživanjima sindikata, čak 78 posto socijalnih radnika bilo je izvrgnuto agresiji, fizičkom nasilju ili ozbiljnim prijetnjama. Socijalni radnik ubijen je i u Splitu 2000. Nitko, naravno, ne spori potrebu i vrijednost građanskih inicijativa u demokratskom društvu.
No, demokracija, smiješno je što to uopće treba isticati, nije isprika za ugrožavanje drugih. To što u našoj zemlji svi misle kako mogu biti nogometni izbornici jest iritantno, ali je relativno bezazleno. No, kada svi misle da mogu biti socijalni radnici, ili suci, zabrinjavajuće je, narušava institucije i dokaz je kako se amaterizam stavlja iznad struke. Još je ozbiljnije ako se uzme u obzir da glas amatera koji sole pamet stručnjacima ima dalekosežan doseg: oni svoje stavove i savjete kako bolje raditi tuđi posao, o kojemu – usput rečeno – nemaju pojma, bez zadrške šire bespućima interneta, dok su stručnjaci u javnim službama mahom vezani obvezom službene tajne pa šutke slušaju što im se sve prišiva. I u strahu se osvrću po ulici. U vrijeme pandemije, kada smo svi tankih živaca, onima koji zbog raznih razloga već “plešu po rubu”, ne treba puno da ih se preko toga ruba gurne pa učine nešto za čime ćemo svi požaliti. Jesmo li toga svjesni kada tipkamo na internetu, “u ime pravde, s najboljim namjerama”? Nismo naivni, daleko od toga da svi rade svoj posao profesionalno.
No, postoje zato – opet stručne – službe čiji je zadatak iz dana u dan razabirati žito i iskorijeniti kukolj, kako bi ojačali i osnažili institucije, na korist svih.
