Naslovnica Premium Kolumne

Intelektualističko, ali pitko skrojeno štivo koje ne želi biti generacijski brevijar

Riječ je o zrelom intelektualističkom, ali ipak pitko skrojenom štivu u kojem autor minuciozno opisuje kulturološke ukuse i preferencije svojih likova i njihove najbliže okoline, otkrivajući tako nesebično i vlastite bokove i vlastite slabosti.
23. lipnja 2018. u 22:13 0 komentara 415 prikaza
Foto: Damir Špehar/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/2

Nakon zapažene zbirke priča “Nebo u kaljuži”, mladi hrvatski pisac Sven Popović objavio je kod Frakture i svoj prvi roman “Uvjerljivo drugi” koji je uredio Roman Simić.

Roman Simić intervju Roman Simić: Iskustvo onoga što jesmo i onoga što predajemo djeci najlakše se prenosi pričom

Popović je osjetio potrebu da čitatelju izričito poruči da roman “Uvjerljivo drugi” nije o njegovoj generaciji niti je njoj posvećen te se tako ogradio od nekih mogućih generacijskih svrstavanja i uopćavanja koja, eto, želi izbjeći inzistirajući na individualnosti i posebnosti. Glavnog junaka u protočnom ljubavnom romanu s pričom u kojoj se može identificirati cijela jedna generacija, ako tako nešto danas uopće postoji, autor nije imenovao pretvorivši ga tako samo u Mladog Pisca koji tek treba jače zaorati svoju brazdu u literarnom polju grada koji je ipak dovoljno velik da ima i predgrađe. I u kojem Mladi Pisac živi s roditeljima, očito pripadnicima neke imaginarne i izumiruće srednje klase.

Festival Vrisak Aleš Šteger: Da više čitaju, mnogi bi me tužili

No, zato osobna imena imaju njegovi kvartovski bliskiji ili manje bliskiji prijatelji s pozama dežurnih kibicera, i to Emir, Ilija i Fric, koji se bore s vlastitim, i to opet generacijskim problemima koji prečesto koketiraju s opipavanjem i preispitivanjem smisla i besmisla. Ima li u Popovićevom romanu seksa, droge i alkohola? Ima i to dosta. Ima li Popovićev glavni junak ljubavnih problema? Ima. Da li je Popovićev junak intelektualac (ili nešto slično tome) kojeg njegova okolina baš i ne shvaća ozbiljno? Je. Spominje li taj junak često svoje pjesničke i literarne, ali i glazbene te filmske i to mahom strane uzore (s iznimkom Ivana Slamniga)? Obavezno. Izbjegava li autor direktne političke konotacije? Apsolutno. Da li mu je fokus u čitavom romanu strogo fiksiran na glavnog junaka? Niti izdaleka nije, pa u nekim poglavljima zadaću pripovjedača vrlo demokratski preuzimaju i drugi likovi.

Da li se autor koncentrirao samo na muške likove? Na sreću nije. U romanu su prisutni i ženski likovi i to prvenstveno fatalna i totalno idealizirana Hana koju Mladi Pisac ne može (ili ne želi) preboljeti, ali tu je i možda još interesantnija slobodoljubiva i otvorena Judy, u ulozi nekakve tjelesne ali i duhovne utjehe. Iako Popović svojeg bezimenog glavnog junaka smješta u bezimeni grad (ipak spominjući poluprazne megalomanske trgovačke centre i jata galebova koji kruže nad gradskim smetlištem), prilično je jasno da piše o Zagrebu, kao što će i površnijem čitatelju biti jasno da roman “Uvjerljivo drugi” ima uvjerljive i uostalom neskrivene autobiografske reference. Ali, kao što ovaj roman nije biografija generacije, tako nije niti biografija pisca te ga se ne treba čitati kao roman s ključem niti kao neki polupublicistički tekst s memoarskim namjerama.

Festival književnosti Fraktura u RH dovodi svjetske hit-književnike

Riječ je o zrelom intelektualističkom, ali ipak pitko skrojenom štivu u kojem autor minuciozno opisuje kulturološke ukuse i preferencije svojih likova i njihove najbliže okoline, otkrivajući tako nesebično i vlastite bokove i vlastite slabosti. Uz, mora se priznati, podosta ironije i uvijek dobrodošle i zdrave autoironije. Pri tome Popović želi afirmirati i obrazovanost, ali i osobni integritet mladih ljudi koje je u krajnjem iznjedrio ovaj i ovakav hrvatski odgojno-obrazovni sustav, premrežen svim mogućim problemima i dubiozama, ali još uvijek sustav koji funkcionira i ne proizvodi samo potrošačku masu bez kriterija i kičme. Stoga će neki budući pažljiviji kroničari hrvatskog društva vjerojatno s pažnjom čitati ovaj nepretenciozni roman koji je jedan od mogućih pogleda na unutrašnjost onog dijela hrvatskog društva koje još uvijek vjeruje u znanost i znanje, te u učenje, te se nije u potpunosti podalo podivljalom kapitalizmu i profitu.

Ima roman “Uvjerljivo drugi” u kojem se pomalo mazohistički afirmira i latentno luzerstvo i svoju konkretnu optimističku poruku u činjenici da je Mladi Pisac bio na uzbudljivom školovanju u inozemstvu (i to u Njemačkoj), ali da se nakon tog osvještavajućeg iskustva ipak vratio u domovinu koja nije ostala bez svojih aduta i svojih prednosti, koje treba znati prepoznati. “Uvjerljivo drugi” roman je sjajne atmosfere, britkih rečenica i konkretnih likova koji se ne rasplinjuju u provincijalnom weltschmerzu, nego imaju životnu potenciju.

Roman Simić, Korana Serdarević i Ivan Jozić ZBIRKA PRIČA "Muška svinja" Ivana Jozića predstavljenja u Vip clubu
sas
PREVENTIVA
Liječnik savjetuje: U ovim situacijama je potrebno tražiti drugo mišljenje stručnjaka

A1 izdvaja za Vas

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.