Goran Bare iz Majki, jedan od rock-protagonista riskantnog načina života, proslavio je 16. kolovoza svoj 50. rođendan, dan prije smrti Arsena Dedića. Dva dana prije toga u postav čuvenog newyorškog muzeja suvremene umjetnosti MoMA ušao je omot prvog albuma Arsena Dedića „Čovjek kao ja". Kakve veze imaju te dvije stvari? Kao što ćemo vidjeti iz nekoliko primjera u nastavku, takve da glazbenici, pa i strani, a kamoli ne domaći, vani mogu ući u muzeje ili trg u središtu grada može dobiti ime po njima, a kod nas su najčešće na periferiji i za života i poslije smrti. Dao Bog da Bare živi sretno još ovoliko i da nam kao stogodišnjak, kao što je to činio Dragutin Tadijanović o svojoj poeziji, priča kako je nekada bilo na rock-sceni. Dakako, slavili su tih dana rođendane i drugi, i vani i kod nas, s tom razlikom da je glazbenicima kod nas malo teže i u životu i poslije njega. Najčešće ih se kako priliči sjete tek kad odu, a dok su živi i tu pokraj nas, nekako ih svi shvaćaju olako, kao kućno pokućstvo s kojeg se povremeno pobriše prašina. Više su kao neki cirkus koji nas zabavlja i koji se razvlači po stranicama tabloida i TV emisija opće prakse, ako su im uopće zanimljivi.
U odnosu na sportaše ili glumce, glazbenici su kod nas u bitno lošijem položaju, iako ni kulturnjacima općenito nije lako. Kao što vidimo, ni nekih neprijepornih veličina ne sjećamo se u dovoljnoj mjeri. Nakon što su prošle salve slatkih riječi i prenemaganja u vrijeme njihovih posljednjih ispraćaja, praktički smo ih zaboravili samo nekoliko godina nakon što su otišli. Arsen Dedić bio je hodajući spomenik još za života, iako je i on potiho znao da je pola toga što se događalo oko njega bio samo površni šoubiznis. No, na primjer, koliko se danas sjećamo – ne privatno, nego službeno, tj. formalno – Ive Robića ili Boška Petrovića, dvojice glazbenika koji su enormno zadužili domaći kulturni prostor i povijest?
Koliko je Mr. Morgen bio pionir zabavno-glazbene scene i izvozni produkt estrade u povojima, toliku je ulogu Boško Petrović odigrao u popularizaciji jazza i svega vezanog uza nj, a o kvaliteti ne moramo ni govoriti. Iako je prije nekoliko godina postojala ideja da se u Muzeju grada Zagreba uredi jedna soba s njihovom memorabilijom, ni ta minimalna zahvalnica nije realizirana.
Muzej "Arsen Dedić"
Ili, recimo, ne računajući svakogodišnje napore Josipe Lisac i njezine prigodne koncerte, koliko je s nama Karlo Metikoš alias Matt Collins, koji je još u 60-ima radio rusvaj po europskim pozornicama, što već desetljećima, na žalost, ne može nitko od aktualnih glazbenika koji uporno pokušavaju uspjeti u inozemstvu?
Od nedostatka „službenog" sjećanja, čini se, još je veći problem opći izostanak korištenja onoga što su svojim radom ostavili nasljednicima koje to sve manje zanima i na glazbenoj i na svakodnevnoj razini. Kad smo prije nekoliko godina u Zagrebu dobili ulice Milana Mladenovića i Karla Metikoša, shvaćeno je to kao velika pobjeda, iako je riječ o rubnim gradskim lokacijama. Mladenovićeva ulica nema nijedne zgrade i duga je samo 30-ak metara, u Metikoševoj je neki trgovački centar. No, i to je bio golem uspjeh s obzirom na protivljenje koje je gradski Ured za imenovanja ulica imao u gradskoj Skupštini. A nabrojeni su najpoznatiji, što je tek s onima zaslužnima, a javnosti ne toliko atraktivnim imenima?
Vani je tako nešto sasvim uobičajeno, čak očekivano, samo što se glazbenici više smještaju prema središtu grada ili barem na logične lokacije. Čim je otišao Joey Ramone iz, dakako, Ramonesa, Steven Van Zandt iz E Street Banda u New Yorku je pokrenuo akciju koja je riješena u pet minuta, s gradonačelnikovom podrškom (jer to donosi i glasove) i Joey Ramone „dobio" je naziv trga pokraj legendarne Ulice Bowery, taman preko puta kluba CBGB u kojem je sredinom 70-ih odradio ulogu pionira newyorškog novog vala i nakon toga ostavio golemi trag i u Americi i u svijetu.
Ni vani nije lako kad ti je život šouprogram i svačija svojina. Posljednjih godina opet smo vidjeli kako su otišli Amy Winehouse, Michael Jackson, Michael Hutchence iz INXS-a, prije njih Kurt Cobain koji je, skupa s Winehouse, nastavio tragični klub 27-godišnjaka koji su davno počeli Brian Jones, Jimi Hendrix, Janis Joplin i Jim Morrison. Da nije lako u svijetu šoubiznisa teške kategorije, nešto nam govore i nedavne smrti glumačkih veličina poput Philipa Seymoura Hoffmana, Robina Williamsa ili Heatha Ledgera, što upućuje na to da se i vani ispod zvjezdane površine krije koješta.
No, vani se barem, dok se živi, od toga dobro živi, a i kad umreš, ostaviš pokoji milijun na računu u banci onima koji ostaju. Kod nas, gdje je sve nalik cirkusu u kojem ni ulaznice za kino ili koncerte, a kamoli prodaja CD-a, ne jamče sutrašnji ručak, zadovoljština je bitno manja. A one službene potvrde koje bi trebale generirati institucije mimo glazbenih udruga – koje se trude, ali bez podrške „odozgora" slaba vajda – ili gradovi, praktički i nema.
Budući da smo često senzacionalističko, „jednokratno" društvo koje ima kratko pamćenje i se sjeća samo onoga i onih od jučer, možda ne bi bilo loše u bliskoj budućnosti napraviti malo cjelovitiju reviziju glazbene povijesti pa je nekako smjestiti na vidljivije mjesto, kad se već toliko zabavljamo i plačemo uz glazbu. Treba razmisliti i donijeti neku pametnu odluku; neki već predlažu da se po Arsenu nazove Zračna luka Zagreb, a ako je to već riješeno, može nešto još bolje – Muzička akademija u Zagrebu s kojom Dedić ima itekakve veze. U svakom slučaju, umjesto izdvojene sobice ili brzopotezne izložbe u nekom muzeju ili ulice na rubu grada, trebalo bi napraviti nešto sveobuhvatnije i jednom zauvijek riješiti problem kako valja. Recimo utemeljiti muzej „Arsen Dedić" i u njemu primjereno revalorizirati povijest domaće glazbe i rad domaćih glazbenika, sadašnjih i prošlih. Osnovati jedan pop-kulturni centar u kojemu bi ovi koji nas zabavljaju za života još tog života dobili neku vražju zadovoljštinu i dokaz da nas turbofolk nije pojeo i da ta kultura s kojom se dičimo nije samo austro-ugarska, nego da shvaćamo kako živimo u 21. stoljeću.
Metropola stalno kaska
Ako su u muzejske prostore mogli ući David Bowie, a iduće godine i Rolling Stonesi s golemim izložbenim projektom „Exhibitionism" u prestižnoj londonskoj galeriji Saatchi, koji će od travnja 2016. trajati pola godine, možda nije kasno ni za nas da se malo pop-kulturno "muzealiziramo" te pokušamo zaraditi dobrim projektima. Uostalom, galerija Saatchi očito je reagirala na nedavne megauspješne pop-kulturne izložbe o Bowieju, hollywoodskim filmskim kostimima i modnom kreatoru Alexandru McQueenu u muzeju Victoria and Albert, pa bismo možda i mi trebali polako početi razmišljati sličnom logikom. Igrom sudbine, ovitak Dedićeva albuma „Čovjek kao ja" upravo je sada ušao u postav newyorške MoMA-e pa, ako to mogu raditi u Clevelandu, New Yorku ili Londonu, zašto ne bi mogli u Zagrebu. Za Šibenik ne treba sumnjati da će naći neku dobru ideju, ali metropola nekako stalno kaska...
Imenima glazbenika treba zvati glavne gradske trgove? Koji bi se to trg trebao zvati po Goranu Bari, koji po Severini Vušković, koji po Nives Celzijus, koji po Marku Perkoviću, koji po Draženu Zečiću. Manje se družiti s Barom, manje konzumirati opijate, to je riskantan način života. Ne treba trgove nazivati po ljudima zato što pripadaju nekom cehu, nego samo ako su svojim životom i radom to zaslužili.