Kad sam dogovarao intervju s Goranom Bogdanom, imali smo na umu samo dvije lokacije – kod njega ili kod mene pa, kako sam ja stariji, dogovor je pao da se nađemo u mom stanu. No na dogovoreni je intervju kasnio nekoliko sati, nisam se živcirao jer sam znao da vrti neki svoj filmski “muving”. I doista, javio mi je da mu je najprije pauk odnio auto pa da mu je iskrsnula kupnja nekakvog usisavača i ručak s djevojkom, a kad je kucnuo na vrata i ušao, shvatili smo da mu je desna čizma “zinula”.
“Vidi je, k’o u Charlieja Chaplina”, rekao je, i srećom nije ponudio da je skuhamo i pojedemo kao u filmu „Zlatna groznica“. No onda se smrknuo jer je čuo razočaravajuću vijest. Naime, upravo je bilo objavljeno (ponedjeljak, 30. studenoga) da je srbijanski kandidat za Oscar službeno „Dara iz Jasenovca“, i to na opće iznenađenje, jer očekivalo se da će Srbija kandidirati film „Otac“, u kojemu je Goran odigrao maestralnu ulogu i zaradio nominaciju za najboljeg europskog glumca.
Kakav je sada tvoj primarni osjećaj – jesi li bijesan, tužan, razočaran?
Tužan sam i razočaran, ne želim biti bijesan. Jer tko zna, možda se i varam, možda stvarno nismo bolji, a da ne griješim dušu, „Daru iz Jasenovca“ još nisam ni pogledao. Zapravo, film je pogledala šačica ljudi jer nije ni imao premijeru u Srbiji. No svakako je to važna tema kojom se treba baviti, dapače, smatram da je Hrvatska trebala raditi takav tematski film jer to je hrvatska katarza. Ispadam sada pristran što sam navijao za „Oca“, ali i jesam pristran, jer na ovu situaciju gledam kao filmski radnik, kao čovjek koji promovira srpsku kulturu, naravno i hrvatsku i bosansku, jer ja promoviram dobru kulturu i dobar film. Da sam neki neutralan filmski djelatnik koji nema veze s „Ocem“, pitao bih se kako to da film koji je dobio dvije nagrade u Berlinu, od toga je jedna nagrada publike, a zna se da Američka filmska akademija više voli filmove koji su okrenuti publici nego art filmove, nije dobio šansu da ide u grotlo za Oscar. Pogledat ću “Daru”, ali strah me da ni nakon gledanja neću promijeniti mišljenje. No navijam za nju, dabogda osvojila Oscar.
Misliš li da je u perspektivi neka druga koprodukcijska zemlja mogla kandidirati “Oca” za Oscar da se znalo ranije da to neće učiniti Srbija? Možda Hrvatska?
Jutros je objavljena odluka, a sutra je zadnji rok, dakle nije bilo prostora ni za kakvu akciju. To dovoljno govori o namještenosti i korumpiranosti sistema. Mogla je, naravno, i Hrvatska kandidirati “Oca” da smo imali malo više vremena, da smo znali što se kuha, možda bi se i ta opcija forsirala. Mogli smo tražiti drugi način da se pojavimo u toj utrci, ali uljuljali smo se i bili sigurni da će to učiniti Srbija. Nekako sam dojma da je u svim zemljama regije vladao opći konsenzus oko ovog filma.
Da, jer progovara o stvarnom, ljudskom problemu, obično se balkanski filmovi bave „velikim“ temama, sukobima i ratovima, koji ne diraju filmsku publiku.
Ako je našem podneblju ta povijest toliko važna, ajmo stati i ajmo je lustrirati. Jer ovo je gnojna rana i bojim će da će gangrena preuzeti cijelo biće. I nitko ovdje predano ne radi za dobrobit čovjeka. Vidim samo geste, groteske, planove i nacrte koji nikamo ne vode, koji nemaju cilja i nikome nije jasno što je na kraju tih planova. Svaki plan ima neki cilj, ali ja ga kod nas ne vidim. Možda sam glup, možda mi nedostaje dosega, ali ja ne vidim što mi to želimo i gdje se vidimo za pet godina.
Prije ove loše stigla ti je sjajna vijest – da si nominiran za najboljeg europskog glumca. Je li ovakva vijest isključivo radosna ili je i opterećujuća, jer, ako ne pobijediš, mogao bi se osjećati i gubitnikom. Kao Hrvatska nakon finala u Rusiji...
Kod mene je bio dominantan isključivo osjećaj sreće. Jer ja sebe po cijele dane učim da budem što objektivniji, racionalniji, da se ne zanosim, da budem razuman, jer tako je lakše živjeti i tjeskobe su manje. Ima dosta varijabli u ovom društvu koje me čine tjeskobnim, a meni je cilj da budem sretan. Svjestan sam kolike su mi šanse i da su one male, ali prvenstveno sam sretan što sam već tamo. Maštam o pobjedi, ali neću biti razočaran ako ne pobijedim.
Na dodjelama Oscara i najveći glumci teško skrivaju neugodu i razočaranje kad ga ne dobiju…
Prolazi mi ta slika kroz glavu. Prijenos će biti uživo, a ja se već sada pitam kakvu ću facu namjestiti u bilo kojem scenariju. Moram to izvježbati.
Europski Oscar dobiva na snazi, sve se više gleda azijski film, a „Parazit“ je lani berbom Oscara dao vjetar u leđa neameričkoj kinematografiji. Osjećaš li u tom ambijentu priliku za sebe, ali i za proboj kvalitetnog filma?
Od 80-ih svijetom dominiraju blockbusteri u industriji zabave, a prvi se put devedesetih dogodilo da je trgovina ideja prestigla trgovinu sirovih materijala. Danas industrija ideja, intelektualnog vlasništva, generira više dobra nego cjelokupna svjetska razmjena robe i dobara. Dakle svijetom vlada nova industrija. S druge strane, neoliberalizam stalno teži neofeudalnom sustavu i što dulje traje, teže ga je pobijediti. Zato današnji novopečeni bogataši čvršće drže moć nego što su ih po krvnim zrncima prenosili feudalci. Ti neoliberalni elementi umijeća ostanka na vlasti sve su razvijeniji i snažniji, oni se razvijaju brže nego rušilački, koji paralelno nastaju. I zato kultura, i filmska kultura koju spominješ u pitanju, tu ostaje kao jedini način borbe koji još tinja poput olimpijskog plamena. Ja nemam ništa protiv sapunica, cajki, sve je to za nekoga, u hranidbenom lancu ljudske duše svaka pčela ima svoju ulogu. Ali, kao što invazivna vrsta kada dođe na neko novo tlo uništava floru i faunu, tako bi, kada bismo pustili te neoliberalne invazivne vrste da zavladaju našim životima, one pojele sve naše duševne elemente. I zato kulturu moramo čuvati kao posljednju liniju obrane, koju ne smije pojesti neoliberalni kapitalizam kao društvena invazivna vrsta.
Kad je „Otac“ imao zagrebačku premijeru, netko je napisao da je to balkanski „Pariz-Texas“, ali meni se čini da je to više balkanski „Levijatan“, u kojemu mali čovjek neuspješno vodi borbu protiv korumpiranog sustava. Čudno je da takve teme nisu prisutne na hrvatskom tržištu. Recimo, u posljednjoj kampanji nametnula se tema nerođene djece, a o rođenoj – siromašnoj, djeci bez roditelja, djeci s poteškoćama u razvoju – nitko ni riječi?
Bavljenje ideologijom stvara iluziju veličine – kad imaš mišljenje o nečemu, tebe to čini važnim, proizvodi ti bijes. To je kao navijački poriv. I tada u čovjeku pobjeđuje osjećaj stava o ideji, ali ideja za koju se bori gubi se u tom njegovu bijesu. Ta ga tema maskira i udaljava od srži. To je poput droge, ona obuzima čovjeka. I stavlja mu uzuse. U bijesu se oči stisnu. Čovjek ne vidi. Vrlo brzo nađeš se kontra samoga sebe. Te velike zanosne ideje opravdavaju nedjelovanje, neobrazovanje, jer čovjeka naizgled čine jakim. Teže se baviti rođenom djecom nego nerođenom. To zahtijeva puno jer postoji mogućnost neuspjeha, a ona te može dovesti do poraza, borio si se, a izgubio. Jedna afrička poslovica kaže: „Pobjede i porazi u rukama su bogova.“ Mi smo zaboravili da se borba vodi da bi se pobijedilo, a ja u ovom našem društvu vidim samo zavijanje na Mjesec bez cilja. I puno bijesnih i nezadovoljnih ljudi koji su stalno u grču, bore se za nešto što nema svrhu.
Spadaju li u takve borbe bez cilja i prosvjedi protiv mjera od pandemije? Kad bi im cilj bio čisto slobodarske naravi, kad bi to bili slobodoumni ljudi kojima je doista sloboda ideologija, važnija i od vlastita zdravlja, bilo bi donekle i razumljivo, ali što kad to kaže skupina koja ne želi nositi masku jer im se to ne da, koja ne želi čuvati svoje djedove i bake jer su lijeni za to?
Mi se stalno kunemo u neku našu povijest, naše bake i djedove, naša stoljeća, a na ovom jednostavnom primjeru padamo. Nama je lakše čuvati pokojne pretke nego žive bake i djedove, držati se nekih minimalnih mjera. Tu pucamo. A puna su nam usta brige za naše grobove. Kada dajem intervjue, uvijek se pomalo pitam što će javnost reći, i gdje je onda tu sloboda? Sad će mi opet netko skočiti za vrat, ali to je slično kao u komunizmu kada se ubijalo slobodoumlje. Isto to neslobodno uvijek nađe svoj put i egzistira. Zar nije smisao diskursa i razgovora da imamo različita mišljenja? Zašto mrziti neistomišljenika? I kad se dogodilo da mi slijepo vjerujemo nekom debelom Amerikancu iz Oklahome, koji ima 50 godina, živi s mamom i iz svoje sobice piše o teorijama zavjere. I da ljudi vjeruju njemu, a ne uzusima akademske znanosti? Mi ne vjerujemo cjepivima, ali vjerujemo nekom polupismenom manijaku i tako pljujemo na temelje društva, na ono što smo zajedno sagradili da nas sve zajedno čuva. Trump je dokaz da to prolazi. Mene je ozbiljno strah za današnjicu, za zbilju. Ovo je andaluzijski pas, ludilo mozga.
Vratimo se na trenutak još na „Oca“. Sam završetak filma vrlo je zanimljiv jer govori o tamnoj strani siromaštva – zapravo svi gledamo siromašne kao anđele, poštenjačine, no u završnici ovog filma vidimo kako susjedi glavnog lika pljačkaju njegovu kuću u trenutku dok on vodi bitku života. Jesmo li zapravo duboko u zabludi kada poštenje, dobrotu i ideale pripisujemo ljudima po materijalnom bogatstvu?
Mi smo društvo dojmova, paralizirali smo svoje receptore promišljanja i stavili ih u neke jeftine ladice. Olako skačemo u donošenju sudova. A sud je možda najviša kategorija intelektualnog razvoja. Mi glasno govorimo protiv bogatih, a za siromašne, dok se u intimnome sebi stidimo siromaštva i ulizujemo bogatima. Bipolarnost jedinke. Intimno se bojimo siromašnog čovjeka kao kuge i osuđujemo ga negdje u podsvijesti jer nije uspio. Brat ti je, susjed, sunarodnjak, Hrvat, a ispao je šonjo, slab, nije uspio. Neoprostivo.
Ne potječe li ta bipolarnost pomalo i iz Biblije, u kojoj piše: “Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko”?
Biblija je jedna divna knjiga u kojoj piše i ovo: “Nije bogat onaj koji puno ima nego onaj koji malo treba.”
Imamo onda paradoks, Billa Gatesa velik dio svijeta doživljava kao negativca, sotonu, iako je u sklopu svoje zaklade dao milijarde dolara siromašnima...
Bill je jedan od najvećih dobrotvora današnjice, milijune je dao za cjepiva. Ali to je kao i u teoriji o ravnoj ploči i 5G mreži, koju sam proučavao. Ponavljao sam fiziku iz srednje škole da ponovno naučim hertze, frekvencije, zračenja, raspon zračenja, od ionskog do mikrovalnog, i do radiovalova. Većina ljudi koji urlaju jedni na druge zbog neistomišljenja uopće nije sjela i išta pročitala o tome, samo je čula primamljiv naslov i zauzela stav. Mi kao da živimo u doba Galilea Galileija.
Zašto Crkva ne reagira na političare koji se glasno križaju, pozdravljaju s „hvaljen Isus“, paradno katoliticiraju, a sada su osumnjičeni za teške zloporabe položaja? Ne bi li Crkvi bilo korisno da se ogradi od takvih vjernika?
Nije kriva Crkva nego društvo. Ako ti ljudi koji pozdravljaju s hvaljen Isus misle da im to u javnosti donosi bodove, a što je najgore i donosi, zašto mi kao društvo, ljudi koji radimo, patimo i plaćamo poreze, prihvaćamo da su oni bolji od nas? Ako radim u nekoj tvrtki, meni je cilj plaća, što mene briga pozdravlja li moj direktor s hvaljen Isus ili zdravo. Meni je bitno da je on dobar direktor. A ako on govori hvaljen Isus i tvrtka za tri mjeseca završi u stečaju, onda smo svi mi idioti. Tu nije Crkva kriva nego mi budale koji podmećemo svoja leđa.
Ali nije li Crkva mogla malo snažnije prigrliti misli pape Franje, koji kaže da je “bolje biti ateist nego licemjeran katolik”?
Ja sam navijač pape Franje, ali Crkva je poduzeće. A je li mogla, ja ne znam, nemoguće mi je na to pitanje odgovoriti, ja bih volio da jest, a vidimo da nije.
Poznato je da si prijatelj s dalmatinskim episkopom Nikodimom. Što vas je spojilo?
Ja ne biram prijatelje po temama, biram ih po onome što oni emitiraju kao ljudi. Nikodim mi je jedan od najdražih i najbližih prijatelja, on je divan čovjek. Ja ga volim. Ono što radi divno je, on je Božji čovjek. Sada će me netko nazvati izdajnikom zbog toga – ali on je meni kao Isus Krist. Jer ja ne mislim da je religija loša, samo mislim da je iščitavanje religije pogrešno. U srži Isusove poruke nema ničega lošega. Ali ljudi se iz manjka svoje veličine punim žarom zanose idejama, strankama, klubovima. A žar je tako divna stvar za prikrivanje istine, ulijeva osjećaj pravde. I lako je i ubiti u to ime. A greška je počela u iščitavanju. Čim kažeš „ja mislim“ s velikim ja, to ubija misao, to je proces koji nema završetka. I onda smo u ratovima, onda smo Aleksandra Zec, Dretelj, Jasenovac, Bleiburg, onda smo sve.
Nedavno je u Sarajevu eskaliralo oko mise za bleiburške žrtve, kakav je tvoj stav prema tome, treba li Crkva moliti za zločince ili samo za dobre?
Moli za svakoga, moli i za žrtvu i za zločinca. Nije blasfemija. Naš narod ima problem što nasljeđuje Edipove komplekse od naših starih. U manjku naše snage da se suočimo s figurom oca, kad smo slabi, kad puknemo i ne uspijemo „ubit oca“, mi mu se počnemo ulizivati i na svoja pleća uzimamo njegov Edipov kompleks. Mi ljubav prema bližnjem, prema ocu, brkamo s ideologijom. Zato i uzimamo njegovu ideologiju da bismo se ulizali figuri s kojom se nismo uspjeli suočiti. I onda samo prenosimo virus te ideologije. Mene nikada nije zanimalo koje su ideologije moj djed ili otac, ja sam svoje biće. Ja svog tatu volim iznad svega, ali on misli jedno, a ja drugo. E sad, da je moj djed bio ubojica, ja imam pravo moliti za njega, za spas njegove duše. To su dvije odvojene stvari – njegova djela i spas njegove duše. Ja neću slaviti njegova djela budem li molio za njegovu dušu. I onda dolazimo do Sarajeva, gdje smo se suočili s posljedicom, a ne s uzrokom. I opet je to bilo u sferi tumačenja. Da se misa održala kao ponizna misa za žrtve bez halabuke, sve bi bilo dobro. Ovako, obje su strane krive. Tu se više nije govorilo o misi za žrtve ili o žrtvi, nije se više uopće moglo doći do teme, do srži problema, i to zato što je buka bila jača, a mi nikako da progledamo kroz taj oblak mržnje i uđemo u suštinu.
To se grotlo zakuhalo sve do pucanja bosanskog P.E.N.-a. Ja razumijem i jednu i drugu stranu, ali i postavljam pitanje – je li netko tko žali za svojim djedom fašist?
Budemo li svakoga tko ima kontra stav i misao proglasili fašistom, onda ćemo i sami postati primarni fašisti, koji si uzimaju za pravo oholost osuđivanja i dovodimo društvo u šah-mat poziciju. Ja nisam pretjerano religiozan, ali vjere imam, u stavovima sam jako lijevo orijentiran. Ali živim sa svojim neistomišljenicima u braku, u obitelji. I gdje je tu problem? Moji bližnji, rođaci, prijatelji ne misle isto kao ja. Zašto bi trebali misliti isto?
Ali možda ima uplitanja sa strane u tvoju obitelj?
Ali i ja sam životinja, ja sam bijesan pas, ja sam jak, ja ne dam na svoje. Pusti ove kukavičke komentare na internetu. Ja kažem: “Ajde, baja, dat ću ti adresu pa dođi pa da vidimo gdje tko stoji”.
Smetaju ti komentari? Svjestan si da će ih biti i ispod ovog intervjua?
Nekad su mi smetali, ali danas puno manje. Samo me učvršćuju. Moja je sloboda u tome hoću li ja uvažiti nečije mišljenje ili ne. Hoću li pustiti da me nešto dira ili ne. Kad bih sve pustio da me dira, ja bih bio shizofren, ne bih bio ličnost. Ja sam protiv govora mržnje, ali borim se za to da ti komentari opstanu. Neka svatko kaže svoje mišljenje. Neka svaki moj stav bude analiziran, popljuvan, osuđen…
Dobro, ali ti se komentari uglavnom i svode na govor mržnje…
Nije stvar statistike. Moral i pravda mogu biti na strani jednoga, a ne na strani milijuna drugih. Brojevi ne idu u prilog moralu ili nemoralu. Problem je sistema koji je tako nastrojen. Ne možemo neka dostignuća samo zgužvati i baciti jer imaju grešku. Grešku treba popraviti, stegnuti malo šarafe.
Čini li se tebi da je bosanskohercegovačko društvo nepopravljivo – Sarajevo ne razumije Široki Brijeg, Banja Luka ne razumije Sarajevo, Široki Brijeg ne razumije Zenicu, u Mostaru i Uskoplju ljudi ne prelaze iz jednog dijela grada u drugi, Sarajevo slavi pobjedu oporbe u Banjoj Luci, a već sutradan u šoku su jer su dobili još radikalnijeg političara…
Veći je problem što Sarajevo ne razumije Sarajevo, Široki Brijeg ne razumije Široki Brijeg, Banja Luka ne razumije Banju Luku. Porazno je da mi i danas o ovome moramo razgovarati, da su to današnje teme. Realno, gdje je problem? Pa u tome što je plaća 400, a penzija 200 maraka. Ovdje su onu „kruha i igara“ zamijenili s „kruha i bijesa“. Ne postoji BiH kao konzistentna misao dok se ovo ne promijeni.
Jednom si mi rekao da u Hrvatskoj i Srbiji vlada istost?
Apsolutno. S tom razlikom da je Europska unija ipak određene stvari pokrenula u Hrvatskoj. Sjetimo se kad smo ulazili u EU i kad su mnogi cviljeli da ćemo izgubiti identitet. Ma fućka se nekome za naš identitet, jedino ga sami od sebe možemo izgubiti. E, to se danas događa u Srbiji. Danas, kada je znanje postalo široko dostupno, sistemi se bore protiv znanja kako bi stvorili šum kanala. Buku koja nam ne da da vidimo kanale iz kojih ćemo učiti. I čovjek, da bi se spasio, mora ući u neku grupu, pleme. Mali čovjek zabija glavu u pijesak samo da bi njegova muka prošla. No postaje još tužnije kad zabije glavu da bi mu prošao život. Onda postaje svrha samo – roditi se, umrijeti i najesti se između toga.
Bi li tebi kao Hrvatu, Hercegovcu, odrednica Europljanin na nekom sljedećem popisu stanovništva bila prihvatljiva?
Nisam za nacionalnu koncepciju, intimno je baš i ne razumijem. Ne mogu shvatiti da nešto što mi je rođenjem dano može biti toliko važno. Da se razumijemo – ja od toga ne bježim, strastveni sam navijač Hrvatske, ja sam u Beogradu glasno i svim srcem navijao za Hrvatsku. Ali ja o ovome razmišljam samo kad me netko pita. Dakle, bih li se ja odredio? Zašto bih se uopće određivao? Ja sam Goran Bogdan, sin Šimuna i Milke, brat petero svojih braće i sestara. Ali da, ja jesam Europljanin i mislim da je ono što Europa radi najbolje što imamo na Zemlji. Europa smeta svima u tim globalnim ekonomskim igrama. Duhovno i fizički ona mi je najbliža.
Vratimo se malo u prošlost. Čega se prvo sjećaš u životu. Rođen si u Širokom Brijegu ili u Mostaru?
U Širokom Brijegu. U ambulanti preko puta kafića u kojem sam kasnije radio kao konobar. Sjećam se djeda, bake, Pecare (kvart u Širokom Brijegu), pokojne tete Gordane, sjećam se vrtića u kojem je baka radila, sjećam se sela Jara kod drugog djeda i bake, prve krađe trešanja.
U Širokom Brijegu kino postoji od 1948., jesu li i tebe roditelji, kao što su mnogu drugu djecu, nedjeljom vodili na misu pa poslije toga na matineju?
E, baš smo tada osamdesetih išli na misu! Dakle, rijetko. Ali nešto kasnije, 1991., ja sam bio potpredsjednik Franjevačke mladeži. I onda sam u tom poratnom beznađu otišao studirati u Zagreb sa 17 godina. Stari moj nije znao tko je tko i kupio je garsonijeru od Vjeke Sliška u Kozari Boku. Ipak, super mi je bilo tamo, obožavam taj dio grada. Ali ja iznad svega volim Hercegovinu, želim raditi i živjeti za nju, bliska mi je i osjećam se dobro kad sam dolje.
Široki Brijeg u poratnom je kaosu dospio na glas kao netolerantna sredina, no posljednjih dvadeset godina tamo egzistiraju filmski i glazbeni festivali koji su se po kvaliteti, organizaciji pa i toleranciji pokazali svijetlim primjerom na brdovitom Balkanu.
Široki Brijeg ima tu sliku desničarskog kraja, ali ima i puno nas koji tu ne pripadamo. Kakvih tu sve ima festivala, bendova, pa mi dolje stvaramo ozbiljne kulturne iskorake. Široki Brijeg najnormalnija je sredina koja, kao i svaka druga, ima više lica. Čak sam uvjeren da smo kozmopolitskije mjesto od mnogih drugih sredina.
Bajaga je svirao na tvom festivalu nekoliko dana nakon što mu je koncert zabranjen u Karlovcu…
Kod mene u žiriju bili su Dragan Bjelogrlić, Sergej Trifunović, vladika Nikodim bio je dva puta na festivalu, Jasmila Žbanić. Mi smo New York.
Kad smo razgovarali posljednji put, razgovor je prekinuo poziv tvog djeda Karla Rotima, koji je u međuvremenu umro. S njim si imao posebnu vezu – je li ona bila isključivo rodbinska ili i intelektualna?
Moj mi je djed nešto najbliže što sam imao. Od mog rođenja bili smo zajedno. Dok sam snimao „Fargo“ u Kanadi, čuli smo se tri puta dnevno. Morao je svladati Viber, ali i vremensku razliku Calgary – Široki Brijeg, a to je osam sati razlike. Dok smo bili u izbjeglištvu u ratu, on je, da bi nas prehranio, položio za instruktora vožnje u Omišu. Naučio je i njemački sa šezdeset i nešto godina da bi išao tamo predavati i da bi nam slao novac. A najbolje je kad sam polagao javne financije – on je isprintao moju skriptu i naučio cijeli predmet pa, kad smo išli na njivu kopati, cijelo bi me vrijeme ispitivao.
I po ocu i po majci si Hercegovac, vjerojatno su i korijeni duboko hercegovački, no možeš li za sebe karakterno i svjetonazorski reći – ja sam pravi Hercegovac?!
Apsolutno, ja sam pravi Hercegovac. Koji podržava gej brakove, koji nije protiv pobačaja, ja sam najpraviji Hercegovac na svijetu. Shvaćaš?
Shvaćam ja, ali ne znam hoće li shvatiti drugi.
Ma ne zanima me kako tko što shvaća.
A jesi li se nekad stidio postupaka nekih Hercegovaca?
Kako se ja mogu nekoga stidjeti, kakve on veze ima sa mnom?
Reći će ljudi: “On je tvoj, iz tvog je mjesta”.
Kad bi me boljelo što će ljudi reći, ne bi me bilo nigdje. Moj je tata pravi Hercegovac koji bi sada trebao postati akademik, rektor Strojarskog instituta u Mostaru. Moja mama predaje matematiku i prava je Hercegovka. Moja pokojna tetka predavala je psihologiju i prava je Hercegovka. Moj djed, koji je napisao osam knjiga – oni su svi redom pravi Hercegovci. Ja da se stidim nekoga zato što je rođen u istom mjestu kao i ja i napravio nešto loše? Pa nije on moj, jer samo ja mogu kazati tko je moj, a tko nije.
Kako si dospio u Ministarstvo financija? Nisam to ni znao dok nije Jergović u Nedjelji o tome pisao.
Bio sam državni stipendist Ekonomskog fakulteta za magisterij iz makroekonomije. To sam volio i bio sam dobar u tome. I dobio sam poziv iz Ministarstva financija da dođem raditi kod njih kao analitičar. Tada je Ivan Šuker bio ministar, došao sam na razgovor i trebao početi čim završim civilnu vojsku. I pred sam kraj isteka vojske koja je trajala osam mjeseci uhvatio me strah: “Gorane, imaš 24 godine i sad ćeš se zakopati u poslu bez uzbuđenja koji ćeš guliti do kraja života”. Kako sam se dugo bavio amaterskom glumom, htio sam barem pokušati napraviti iskorak. Za novi posao već sam imao odijelo, dobio sam kožnu torbu od roditelja i samo sam se trebao ušetati u Ministarstvo. No tada sam skrenuo s ceste i otišao na prijamni iz glume a da nikome nisam javio. Htio sam samo sebi dokazati – evo, probao sam, nije išlo, jebiga, ajmo kod Šukera. Ali ujutro u novinama objavilo – upali Goran Bogdan, Petra Sanader… No kuhalo je u meni i dalje, sve do dan prije odlaska na posao još nisam bio odlučio što ću. I onda me otac nazvao i rekao: “Đe si, glumac?” I tu je prelomilo, na kraju nisam ni otišao u Ministarstvo, prvi radni dan nazvao sam ih, ispričao se i rekao da sam otišao u neki drugi svijet.
Sanjaš li o nekom mirnijem životu, obitelji, životu bez stresa, u nekom drugom poslu?
Ipak si diplomirani ekonomist i valjda ćeš znati s novcem? Nisam baš iskoristio svoje ekonomsko znanje da bih bio ekonomičan s novcem. Ali ponekad sanjam o mirnijem životu, o tome da kupim zemlju u Hercegovini i zasadim smokve. Jer sam cijeli život bio s djedom na njivi, mislim na život prije glume, s time da na njivi nisam glumio, nego radio. I nikada nisam bio mirniji nego tada. Ali onda se sjetim prvog trenutka kad se na sceni sve posložilo, nije bilo ljepšeg osjećaja u životu. Kad se dogodio taj neki twist koji mi je pokazao prstom – ovo je tvoj put, Gorane. Moj je pravi mir na setu. Ja volim mir koji počinje vrtoglavim buđenjem u pet ujutro, a nastavlja se adrenalinom s filmskom ekipom. To je moj život.
Svi samo govorimo o tome kako nas je pandemija upropastila. Je li tebi ova situacija u ljudskom smislu ipak otvorila i neki kanal koji ti je popravio život u nekom segmentu?
Ja sam u isto vrijeme i socijalan i asocijalan, i introvert i ekstrovert. Uvijek sam volio skakanje okolo, putovanja, i mislio sam da sam cijelim bićem takav. Ali kad je proljetos bio prvi lockdown i kad sam ostao zaključan u Zagrebu, shvatio sam koliko sam zapravo kućni tip. I kada se otvorilo, dugo se nisam vratio na ulicu. Volim i kafanu i ljude, ali počeo sam uživati i u kući, u miru. Ja na setu inače čitam najviše knjiga, u pauzama, to sam naučio još na ekonomiji, da bolje funkcioniram kad je pritisak. A u pandemiji nisam pročitao nijednu knjigu, ali bio sam sretan. Više mi je odgovaralo biti kod kuće nego vani. Iako i kući zna biti lom i završiti isto kao i vani.
Gdje je tvoj dom?
Iako živim u Zagrebu, ja sam ovdje gost jer sam iz BiH. Kao što sam gost i u Beogradu, u kojem u posljednje vrijeme provodim mnogo vremena. A i kada dođem u Široki Brijeg, sada sam gost. Ja sam Ciganin, nemam zemlje, moja je zemlja autocesta.
U nekim od proteklih životnih intervjua u Večernjakovoj Nedjelji Igor Mandić i Pero Kvesić govorili su da je Hrvatska propali projekt.
S Igorom sam se družio, volim ga, ali ja ne smatram da je Hrvatska propali projekt. Jer ovo je put. Naravno, ima još puno posla, ali ima potencijala, samo treba kroz sito malo protresti stvari. Ja ne vidim Hrvatsku kao Orbanovu Mađarsku, mi smo drukčiji, Hrvatska ima kozmopolitski štih, iako nas neki dijelovi stalno vuku u stoljeće sedmo. Ali taj desni populizam globalni je trend. Nas ne muči Titova, Tuđmanova ili Isusova slika u učionici, nego naša slika u ogledalu, nas je najviše stid nas samih, kao da nemamo snage postati jaki. Moj je osjećaj da Hrvatska unatoč toj mani ide naprijed.
Jedan si od rijetkih optimista.
Ponekad, ne baš uvijek, jer nekad u meni prevlada to što ja volim narod, ljude, kafanu. Na stranu dojam koji ostavlja buka iz medija i društvenih mreža, kad sjednem s braniteljima, stvorim za stolom najliberalniju priču na svijetu. Nakon dva piva dođemo do esencije. A sa strane se sve čini nepomirljivim. Mislim da je hrvatski čovjek u suštini svoje prirode dobar, on se traži, bori se, ali ne samo Hrvat… Pa ja sam živio u Pirotu mjesec dana, Priboju, u Boru, kako su to samo fini i dobri ljudi. Ali mi nemamo tu sliku Srbije i Srba, mi imamo umjetnu, lažnu sliku da su tamo svi četnici. Ja nikada nisam ružne riječi čuo u Srbiji zato što sam Hrvat. Nijednom.
Kakav je bio tvoj susret sa stvarnim likom iz „Oca“, kod koga je bilo više emocija?
Sreli smo se na premijeri u Kragujevcu. Ali bio je to običan, normalan susret. Čovjek vodi svoju bitku, nije on iz ovog svijeta. Ima pametnijeg posla od ovih naših zanosnih buržujskih tema kojima se mi bavimo. On se s pravom bojao da će mu film odmoći, a ne pomoći. I čini se da je i ispalo tako.
Možda zato što nitko nema pojma da si Hrvat, pa ni tvoji roditelji.