Naslovnica Premium Analize i intervjui

Imam iskustva s bullyingom, bila sam žrtva, ali i promatrač

U predstavu “Ako kažeš, gotov si!” ugradila sam i osobne emocije, a ona govori o raznim vrstama nasilja i koliko je društvo krivo za to
09. listopada 2019. u 07:00 1 komentara 586 prikaza
Dina Vukelić, autorica dječje drame "Ako kažeš, gotov si"
Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Dina Vukelić izgleda kao curetak. No, njezina djela govore o zreloj autorici. Upravo je ona napisala tekst za uzbudljivu dječju predstavu “Ako kažeš, gotov si!”, dramatičnu priču o vršnjačkom nasilju koje je u Žar ptici režirao Krešo Dolenčić. I dok ta predstava postaje istinski kazališni hit, ona već u Kerempuhu, kao dramaturginja, radi na novom, velikom projektu.

Žar ptica o vršnjakom nasilju "Ako kažeš, gotov si!" - predstava za svaku školu i sve roditelje

Kako je došlo do suradnje sa Žar pticom?

Na inicijativu ravnatelja Drage Utješanovića odlučili smo se pozabaviti temom vršnjačkog nasilja i napraviti angažiranu predstavu za djecu starije dobi. Pozvao me Krešo Dolenčić, s kojim sam i prije surađivala, na preporuku kolegice Dore Delbianco. Cijeli je projekt nastajao u suradnji sa stručnjacima iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i s njihovim Odborom mladih.

Čija je bila ideja da se četiri priče povežu u reality show?

Sve je krenulo od nekoliko raspisanih scena, kao rezultat razgovora sa psihologinjom i Odborom mladih. Istraživali smo različite slučajeve nasilja, klasifikaciju nasilja, detaljno smo se bavili temom, a Krešina ideja bila je da napravimo predstavu koja će imati mozaičnu strukturu, biti brza i dinamična. Potaknuta tim razgovorima i idejama, ali i nekim osobnim iskustvima s bullyingom, napisala sam pet priča i one su bile polazište od kojih smo gradili predstavu. U konačnici smo to suzili na četiri priče koje veže okvir reality showa. On nam je omogućio da se kritički osvrnemo na svijet mladih koji žive i komuniciraju na društvenim mrežama, ali i da postignemo ravnotežu između potpunog uživljavanja u priču i distance uz koju se ta teška tematika može bolje sagledati.

Jesmo li danas svi bolje senzibilizirani na nasilje, primjećujemo li ono pokraj čega smo nekada mirno prolazili?

Mislim da često ne znamo prepoznati nasilje. Ovakve nam predstave otvore oči, uz njih postajemo svjesniji da smo žrtve nasilja ili da smo promatrači nasilja. Ovakva predstava može jasno uperiti prst u problem i upozoriti da su nam nužni hitni koraci za rješavanje problema.

Po kojem ključu ste izabrali dokumentarna svjedočanstva, riječi pravih žrtava, s kojima završava predstava?

To je dokumentarac koji su snimila djeca iz Odbora mladih. Radi se o djeci koja hrabro izgovaraju vlastita svjedočanstva i to je bio prvi materijal s kojim smo krenuli u rad na predstavi. Sjećam se da nas je sve silno šokirao film kada smo ga prvi put vidjeli. A tada nam je on postao i poticaj i vodilja tijekom procesa rada.

Kazalište Kerempuh U novoj sezoni čekaju nas "Gruntovčani" i "Bilježnica Robija K."

Tamo djeca iznose vrlo različita iskustva, od seksualnog, preko fizičkog zlostavljanja, pa sve do priča djece koja su jednostavno izgubljena, utonula u depresiju. Da si ne lažemo, svi smo, više ili manje, izgubljeni u pubertetu, ali ove riječi dokazuju da neka djeca doista prolaze kroz pakao.

Ta izgubljenost i potreba da budemo prihvaćeni, na koju danas dodatno utječu društvene mreže, jedna je od važnijih tema predstave. Čini se da se to danas lako može izmjeriti u virtualnom prostoru i upravo o tome, primjerice, govori priča o ovisnosti o lajkovima. Tu je i problem cyberbullyinga, na koji se predstava isto fokusirala. To je nasilje od kojeg se najteže obraniti jer često i ne znamo tko je zlostavljač. I često se takve stvari jednom kada dođu na internet ne mogu zaustaviti. A upravo su te i takve teme zapostavljene u hrvatskom dramskom tekstu i zato su društvene mreže ovdje tema, a potaknule su i stil drame jer se koristimo jezikom društvenih mreža.

Da živimo u nekom normalnom društvu, ovu bi predstavu prepoznale institucije te bi je poslale na gostovanje u baš svaku školu.

Slažem se. I nadam se da će predstava ići na gostovanja i igrati što više.

Ali predstavu bi trebali vidjeti i svi roditelji, kao i svi koji se bave odgojem i obrazovanjem djece?

To je i bio cilj. Dok sam radila na tekstu, htjela sam ga pisati kao da pišem za odrasle ne podcjenjujući mlade. Često ljudi rade razliku između pisanja za mlade i pisanja za odrasle, a ja sam pisala vođena mišlju da pišem tekst kakav bih sama voljela čitati i da radim predstavu kakvu bih sama poželjela gledati. I zato sam se trudila što je moguće šire zahvatiti temu i ne bježati od najosjetljivijih problema. I naravno, najvažnije je bilo ne docirati djeci jer ona prepoznaju ako ih se gleda s visoka.

Novo u Žar ptici Krešo Dolenčić režira predstavu o vršnjačkom nasilju

Ova se predstava obraća mladima koji su prerasli “Pepeljugu”, ali su još daleko od predstava za odrasle. Ovo je dakle i po godinama dobro locirano.

Na našoj sceni zapravo nema predstava za tinejdžere. Ako se i pojavi koja, recimo jednom u tri godine, ona je zapravo izolirani slučaj. Možda ova naša predstava pokrene i druge autore da se bave mladima i da ih privuku u kazalište. Mladi danas imaju otpor prema kazalištu, a najbolje mi je to posvjedočio jedan učenik koji je s nama surađivao na ovoj predstavi. Kaže da je problem što djeca s predstava o zeki i medi odmah idu na Shakespearea. I u pravu je. A to nas opet vraća na pitanje teme i jezika u kazalištu, na što smo jako pazili. Mi se našim gledateljima obraćamo jezikom koji oni jako dobro razumiju. I priznajem da su mi djeca iz Odbora za mlade bili i jezični savjetnici u ovoj predstavi. I ne samo to. Oni su me uputili u svoj način razmišljanja i u način na koji koriste društvene mreže, a koji se jako razlikuje od načina na koji ih koristimo mi odrasli. I zato mladi jednostavno prepoznaju da je to priča o njima.

Imali ste znači stručno vodstva kroz svijet mladih?

Točno to. Dobila sam puno insajderskih informacija. To mi je bilo od presudne pomoći jer ova tema me se i osobno dotiče, a mladi su me suradnici usmjerili da joj pristupim pažljivo kako ona to i zahtijeva. Sama sam imala negativnih iskustava tijekom srednje škole, i kao promatrač, i kao žrtva. Zato sam nastojala u tekst upisati osobna iskustva i emocije. Te emocije, osjećaj neprihvaćanja, različitosti, diskriminacije i bespomoćnosti česte su, a zanemaruju se. I ne budu prepoznate kao poziv u pomoć.

No, priču ste zapravo zahvatili mnogo šire i kroz priču mladih, uspjeli ste dati i obiteljski, ali i društveni kontekst?

Htjela sam pokazati kako je u krugu zlostavljanja sve isprepleteno. Primjerice, roditelji djecu zlostavljaju na različite načine, a to može biti i obasipanje skupim poklonima u životu kada za njih nemaju ni minutu vremena. Tu se zapravo vidi i obiteljski i društveni kontekst problema. Osim toga, priča o dječaku koji plače jako mi je važna jer se tu bavimo i razbijanjem rodnih predrasuda, ali i olakim etiketiranjem drugačijih.

U predstavi igraju Vinko Kraljević (ljevičar), Tomislav Martić (desničar), Lucija Dujmović (tv voditeljica) i Petra Tunjić, (kćerka “desnog“ sugovornika) Premijera u CKT-u Može li jedna predstava pomiriti ljevicu i desnicu?

Gotova je predstava za mlade, a vi već radite u novom velikom projektu u Kerempuhu?

S Kerempuhom surađujem dvije godine, njihova sam vanjska dramaturginja. Ravnatelj Roman Šušković Stipanović pokrenuo je inicijativu uključivanja što više mladih suradnika u rad Kerempuha. Tako u tom kazalištu svake godine priliku za režiju dobije jedan mladi redatelj, a ja sam uletjela kao mladi dramaturg. I jako puno naučila u tom kazalištu.

I sada radite, ni manje ni više nego legendarnog Robija K.?

To mi zaista puno znači jer sam još u srednjoj školi čitala Robija K. To je kultno djelo Viktora Ivančića, rođeno za Kerempuh. Tu možemo govoriti o svim društvenim problemima i biti pri tome jako bezobrazni, kritični i izravni.

I opet smo u dječjem svijetu. Dijete čak i u satiri smije reći ono što odrasli ne smiju?

To je mogućnost prave satire. Dijete može otvorenije istaknuti sve apsurde društva i sagledati ih drugim očima. A za mene je upravo svrha umjetnosti: u svemu pronaći nešto začudno s ciljem da se, dakako, otvore osjetljive teme.

IZVEDBA KOJA SE DIRA DRUGA EPIZODA 'Što nastaje?' Nastavak projekta: 'Izvedba koja se dira' uskoro otvorena za posjetitelje

No, čini mi se gotovo nemoguće iz takvog obilja materijala, kolumna je izlazila desetljećima, složiti kazališnu predstavu. Kako se borite s tim obiljem?

Obilje je veliki teret, ali i izazov. Redateljica Marina Pejnović i ja zajedno se probijamo kroz materijale, a fokusirale smo se na temu obitelji. Kod Robija K. najčešće teme su upravo domovina, religija i obitelj. Zato se kroz obitelj može dati bespoštedna kritika cijelog društva. Neće to biti klasična dramatizacija, predstava s klasičnom radnjom. Bit će to izazovan eksperiment u kojemu ćemo feljtonističku formu prebaciti u kazališni medij. Dodatni izazov Ivančićeva teksta jest u tome što ne postoji dosljednost u likovima već su oni podređeni situaciji, a redateljica Marina Pejnović nastojat će tu nedosljednost maksimalno iskoristiti u satiričkom kazalištu.

Premijera je zakazana za prosinac, smijemo li otkriti tko je Robi K.?

Mladi glumac Josip Brakus. Jako se veseli ovoj ulozi i ozbiljno se priprema za nju.

VISERA
EU FONDOVI
Inovacije: Radimo na razvoju robota koji će mnoge poštedjeti zamornog pretipkavanja podataka
  • dvorskaluda:

    Bravo. Predstava s takvom tematikom je i te kako potrebna. Odlično je što ju posjećuju i gledaju školarci, a trebali bi nastojati da ju vidi što više mladih, pa da o toj temi pišu i razgovaraju u školama. Djeci i ... prikaži još!i mladeži treba pomoći da shvate što se zbiva, kako reagirati...