Svakim novim danom, SDP gubi kompas i tone strmoglavo prema dnu, dvojba je tek tone li dublje kadrovski, nedostatkom ideja, rejtingom među biračima. Odlazak Bojana Glavaševića i gubitak njegova mandata u Saboru tek im je posljednji u nizu udaraca koje su primili, a nekolegijalno unutarstranačko šamaranje Davora Bernardića prelazi sve granice dobrog ukusa.
Sva je prilika da će posrnuli lider stranku voditi još stanovito vrijeme, no dugotrajno granatiranje koje su mu u vlastitim redovima priuštili grobari vlastite stranke sasvim sigurno ostavlja trag i na njegovoj percepciji u javnosti kao i na njemu osobno, sve umornijem i vidno iscrpljenom jalovim bratoubilačkim ratom.
Jedino što ga još drži iznad vode jest činjenica da njegova nasljednika na čelu stranke nema ni na vidiku. A što bi to novoga biračima ljevice ponudili Ranko Ostojić, Gordan Maras ili Mihael Zmajlović? Ne treba stoga čuditi što im mediji, umjesto njih samih, nameću rješenja izvan stranke pa se spominju imena poput Borisa Jokića, no kako nitko ne želi preuzeti ovaj i ovakav SDP, i od njega su dobili odbijenicu.
Trenutačno se razglaba o takozvanim prijelaznim rješenjima koja bi, bez ikakve dvojbe, samo zacementirala gubitnički status quo i tako ubrzali rasipanju rejtinga no, pritom, u grozničavoj potrazi za novim liderom unutar vlastitih redova nisu uočili ni jednu ženu. A možda upravo ženska sistematičnost, praktičnost i disciplina nude izlaz iz rasula u stranci kojem se u ovoj konstelaciji snaga kraja ne nazire.
Zašto ne Željka Antunović? Vidi li je itko? Uspješna i poštena, ničim okaljana... bivša ministrica obrane koju su uvažavali i prekaljeni vojnici, u zabludjelu stranku vratila bi dašak politike Ivice Račana od koje je SDP danas udaljen svjetlosnu godinu.
Također, zanimljivo bi bilo vidjeti SDP kakvim ga zamišlja Biljana Borzan, europarlamentarka koja svojim predanim radom u Bruxellesu ulijeva nadu da i jedna hrvatska stranka, hrvatska opozicija pa i Hrvatska, može biti poput nje: pristojna, uljuđena, vrijedna i uspješna.
Političkim performansama i stilu, primjerice, Aleksandre Kolarić, štošta bi se moglo prigovoriti, no postoji li i tračak sumnje da bi srčana i temperamentna kakva jest uvela red, rad i disciplinu u stranku uspješnije no što bi to učinio, recimo, Siniša Hajdaš Dončić?
Kada su već iz stranke potjerali energičnu i pametnu Mirelu Holy, zašto se ne bi ozbiljnije razmotrio angažman na čelu stranke, recimo, Kristine Ikić Baniček, prve gradonačelnice Siska u povijesti, beskompromisne ljevičarke koja bi SDP-ovce zasigurno znala podsjetiti na pobjednički mentalitet koji su izgubili putem.
Koju god od njih odabrali da ih vodi bit će bolje rješenje od postojećeg, zapravo, nepostojećeg. Vrijeme neumitno teče, a Hrvatska vapi za jakom oporbom koja bi mogla konkurirati HDZ-u koji vlada potpuno sam. Nastavi li se agonija SDP-a, uz pomoć blijede i rascjepkane konkurencije iz ostatka oporbe, politička Hrvatska će i nadalje živjeti jednopartijski sustav kakav smo, činilo se, ostavili nepovratno iza nas.
>> Pogledajte video - Razgovor s Bojanom Glavaševićem
Prostor na politickoj ljevici u Hrvatskoj preuzeo je Plenkovicev HDZ sa svojim koalicijskim partnerima HNS-om i Pupovcevim SSDS -om tako da SDP vise nije potreban . Umjesto lijeve oporbe ,Plenkovicu je potrebna jaka desna oporba ali u Hrvatskoj desnica vise vise ni ne postoji. Plenkovic nas je doveo u socijalizam , jos samo treba promjeniti ime drzave , umjesto RH u SRHrvatska.