Italija je demokratska Republika utemeljena na radu, piše u prvom članku talijanskog ustava. Trenutačna nezaposlenost veća je od 11%, a nezaposlenost mladih između 15 i 24 godine iznosi čak 40%. Vojsci nezaposlenih pridružit će se ubrzo i 12.000 zaposlenih u talijanskoj zrakoplovnoj kompaniji Alitaliji, koja je, inače, potpuno privatna.
Sindikati su zatražili referendum unutar kompanije o novom planu njezina spašavanja jer je u stalnoj krizi od 2008. pa ga je većina zaposlenih odbacila. Planom je bilo predviđeno smanjenje plaća i otpuštanje manje od tisuću zaposlenika. Zagovornici odbacivanja plana držali su da će na koncu intervenirati država. No, vlada je odbacila bilo kakvu državnu intervenciju. Uostalom Alitalia je u posljednjih 40 godina koštala talijanske porezne obveznike 7,4 milijarde eura i vlada odbacuje svaku mogućnost nacionalizacije kompanije, jer što bi onda trebalo učiniti s drugim kompanijama u krizi? Još jedan referendum pokopao je same glasače. Alitalia leti u likvidaciju.
U Hrvatskoj postoji slična dilema: treba li država intervenirati ili ne u slučaju Agrokor. Državna bi intervencija, zasigurno, naljutila porezne obveznike. Radničke i sindikalne bitke iz 19. stoljeća koje su dovele do Praznika rada dovele su i do referenduma na kojima sindikati i zaposlenici, uz nemenadžersko ponašanje menadžera usmjerenih samo na zadovoljavanje prijatelja u politici (“zaposli mi ovoga i onoga”), sami uništavaju radna mjesta.
Problem sindikata jest što se „brinu“ samo za zaposlene, a ne i za osobe koje ne rade, koje rade na crno i na mnoge druge ne baš dostojanstvene načine. Posao bi čovjeku trebao omogućiti da realizira svoje profesionalne i privatne težnje, a prečesto postaje mjesto na kojem se boravi osam sati u zamjenu za neku plaću. Osim toga u nerazvijenom svijetu, spomenimo samo Kinu i Indiju, radnička su prava još daleko od onih stečenih u razvijenom svijetu. Dakle, Praznik rada ima smisla obilježavati, ali s pogledom na današnjicu, jer u suprotnome sve se pretvara u izlete. I potrebno je taj Praznik odvojiti od tzv. stranaka koje sebi pripisuju sva prava nad obilježavanjima nekih datuma. Prvi svibnja nije samo praznik zaposlenih glasača ljevice.
Točno, sindikati se brinu samo o zaposlenima. To je posve krivo. Prvi svibnja nije Praznik zaposlenih već Praznik rada. Tu su sindikati pomiješali lončiće. Dakle, rad je suština, a ne zaposlenost. ... Žalosno je da sindikati ne vide i ne daju nijedan prijedlog kako iz krize rada. ... Npr. da radnici posve podijele sudbinu rada s poslodavcima, tj., da podijele i odgovornost rada ali i zasluge rada s poslodavcima. Mogući izlaz iz sadašnjeg lošeg stanja rada je, dakle, Poslodavac radnik. Ovo nije samoupravljane, jer to je propalo zbog toga što su radnici bili samo na riječima vlasnici, a inokosni poslovodni organ (direktor) je bio dio partijskog kadra, stvarni vlasnik, jer je radio za njih. Da je Kardelj svojevremeno imao bolju viziju pravog Poslodavca radnika, a ne Samoupvnog radnika, danas bi živjeli ne u Radničkom samoupravljanju već u Radničkom poslovanju, sa centralnom figurom Poslodavca radnika! ... Znam da se odavde može izvesti jedna skraćenica, ali iskreno, danas je u Hrvatskoj, ne radnik, već poslodavac najposr...... osoba. On preuzima odgovornost za posao, za plaću radniku i kreira razvoj. Pri tome, pravi poslodavac ostane bez djedovine, očevine i svakog drugog vlasništva (naravno, ako je pošten, tj. i nije uvezan s vlašću, kao što se do sada predočavalo da je npr. Todorić, no nije bio). Poslodavac radnik je možda bolji put od dosadašnjih putova koji su nas doveli i do krize i do bespuća kojima koračamo poput slijepaca. A naši sindikati s krivim naočalama to vide!