Predsjednik Matice hrvatske prvi put otkriva što se zbivalo na sastancima Predsjedništva, te Nadzornog i Glavnog odbora nakon optužbi poslovnog tajnika Augusta Turine da je vodstvo ugledne institucije kršilo zakone i počinilo brojne malverzacije.
Povjesničar umjetnosti, pjesnik, esejist i bivši ravnatelj zagrebačke Moderne galerije Igor Zidić već punih deset godina vodi Maticu hrvatsku. Dulje od njega na toj su dužnosti bili samo Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Filip Lukas i Jakša Ravlić. No, donedavni poslovni tajnik Matice August Turina, koji je u međuvremenu razriješen dužnosti, optužio je Zidića i suradnike, prije svega glavnog tajnika Zorislava Lukića za kriminalne radnje, nezakonito djelovanje, utaju poreza. Turina je od Nadzornog odbora Matice zatražio pokretanje kaznenog postupka protiv odgovornih osoba i službenika Matice, smjenu glavnog tajnika Lukića i pokretanje stegovne odgovornosti protiv službenika Matice.
Otkuda zapravo spor Matice hrvatske i bivšeg poslovnog tajnika Turine?
Kao što vam je poznato i za spor je potrebno dvoje. Hoću reći: Matica hrvatska je jedno, August Turina je nešto drugo. Nitko ozbiljan ne može reći da su to usporedive vrijednosti. Ne osporavam mu njegova znanja, ali o knjizi kao kulturnom proizvodu nije ni u nas uspio naučiti baš ništa. O kulturi, njezinim procesima, sadržajima i manifestacijama – također ništa. To je, u kulturnoj ustanovi, iz dana u dan, postajao sve veći problem. Njegove frustracije i naše nezadovoljstvo uzajamno su se hranili. On jednostavno neke procese ne razumije; ne razumije narav kreativnog, istraživačkog rada; njemu je svako zakašnjenje u realizaciji bilo kojega programa prijestup za koji bi najradije autore štapom po prstima; on ne shvaća da se gdjekad kasni s opravdanjem i razlogom; on mi prigovara što ovoga ili onoga pisca, našeg dugogodišnjeg i dragocjenog suradnika, nisam tužio sudu i gonio kao lupeža. On ne razumije da se tako ne može raditi na duži rok, kontinuirano koristeći najbolje moguće suradnike. S druge strane te načelne strogosti izranja lik čovjeka kojemu je, najprije pred sedam članova Predsjedništva, a onda i pred tridesetak članova Glavnog i Nadzornog odbora MH postavljeno pitanje: “Je li točno da ste prije radili tamo i tamo i da ste (zbog toga i toga, tada i na tom mjestu) bili uhićeni i nečasno otpušteni?” – gleda u stol i odbija odgovoriti. Ja mu to pitanje, naravno, ni ne postavljam. Ja sam skroman i s malim zadovoljan. Meni je i šutnja rječit odgovor. Upitajte samo dičnoga Josipa Pavičića je li to pravi praunuk Stjepana Radića, kako ga je on u svojoj nečasnoj kolumni reklamirao i postavio nad sve nas; oklevetane i bez slavnih predaka. Može li Josip Pavičić zamisliti da bi Stjepan Radić na takvu provokaciju odgovorio mukom? Ali da se neću nikome pokloniti samo zato što mu je djed, pradjed ili prapradjed bio čestit čovjek – to je sigurno. Velik dio spora proizlazi iz nepoznavanja prirode posla. Kada idete na tržnicu ili u dućan, vi kupujete gotov proizvod, a nakladnik svoj proizvod mora stvoriti. Ne raste iz zemlje, dobrotom sunca i kiše. Stvaraju ga ljudi: ranjivi, s obiteljskim i drugim problemima, kroz svakovrsne teškoće i muke, gdjekad bolesni, često iscrpljeni, koječime uznemiravani. Imate tako u procesu redom pisca, fotografa, crtača ili kartografa, dizajnera pa urednike, lektore i korektore – dostatno je da jedan zapne pa da se idealni plan izjalovi. Ipak, tvrdim da i uz poteškoće (kakve imaju i svi drugi nakladnici), plovimo dalje, sa zadovoljavajućim rezultatima i perspektivama. Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti i edicije Enciklopedija MH (I-IV) i Povijest Hrvata (I-VII) višegodišnji su projekti: to znaju svi sudionici posla, to znaju i uvažavaju svi podupiratelji projekata (kojima podnosimo redovite izvještaje), no s tim se ne slaže dr. Turina. Ako budete ikad radili Enciklopediju novinstva Hrvatske – svakako je naručite kod njega. On zna najbolje kako se to radi.
Maticu se optužuje da su autorski honorari nerealno visoki?
Nisu. Krećemo se u prosjeku naših, sada niskih cijena. Moja naknada, kao glavnog urednika Enciklopedije iznosi mjesečno prosječnih 3150 kuna, a i nju nisam sam određivao. Nađite, ako uspijete jeftinijeg glavnog urednika Enciklopedije. Svi od nečega živimo. Ne možemo baš sve u životu raditi besplatno. Ali ja sam u ovoj kući, o tome vam dr. Turina ništa neće reći, priredio za tisak desetine knjiga i zbornika, napisao isto toliko predgovora i pogovora, redigirao knjiga iz svoje struke – nedavno su tako izišle knjige o Meštroviću i Kljakoviću, a sada će uskoro i Život Pavla Tijana, našeg velikog enciklopedista i leksikografa – bez ijedne kune honorara. Tiskana je knjiga Slučaj Alilović, moj tekst iz 1971., bez isplate autorskog honorara. Od Matičinih časopisa ne tražim honorar za tekstove koje objave. Dobronamjeran i upućen tajnik to bi morao znati. Književnu enciklopediju u Leksikografskom zavodu radili su s ekipom od 31 čovjeka, a Biografski leksikon sa 59 ljudi. Ovo što je dosad pripremljeno za Matičinu Enciklopediju radi ekipa u kojoj smo Jelena Hekman, Ivica Matičević i ja. U svim tim projektima angažirani su, dakako, i suradnici, a među njima je u Matičinom projektu osjetno najmanje ljudi.
Koliko knjiga Matica objavi u jednoj godini?
Na desetke naslova. Broj se razlikuje od godine do godine, kao i opseg materijala. Posljednjih godina u prosjeku Središnjica MH tiska od 30 do 40 knjižnih naslova.
Vi ste puno kritika i polemika izazvali novim pravopisom koji je doživio i drugo izdanje?
Ta je knjiga od čitalaca dobro primljena. Danas, kad su se glave malo ohladile, mnogi se slažu da on nije opozicija “Londoncu”, nego je pravopisna sistematizacija mlađih i, možda, modernijih autora. Hoćemo li pisati neću ili ne ću, doista nije kapitalno pitanje, a ni pitanje na kojemu se brusi nacionalna svijest.
Dakle, nije vam žao što se išli u taj projekt?
Ne, nije mi žao. Naše je društvo doista, i često odveć tradicionalno. Zašto bismo se bojali postojanja dvaju pravopisa ako su oba stručna i znanstveno i politički korektna? Bojimo li se različitih mišljenja? Bojimo li se demokracije? Ni s jednim dekretiranim pravopisom nikad svi ljudi neće pisati isto, ali će frustracija biti više. Jedan od najčešćih prigovora koje sam slušao bio je da su ga pisali mladi i neiskusni ljudi. Oni su, međutim, bili mladi samo za tadašnje pisce Londonskog pravopisa, a inače su bili jednako stari/mladi kad su ga pisali kao i naši Londonci kad su pisali svoj. U međuvremenu se bio pojavio i kompjutor i pisci su našeg pravopisa o tome i problemima informatičke pismenosti, za razliku od prethodnika, vodili računa. Politički je nekorektno, ali demagoški najlakše naš pravopis bilo tući ispraznom tvrdnjom da je poput novosadskog. Pa tko meni, koji sam cijeli život radio u Matici i borio se za naše vrijednosti, može insinuirati skretanje prema ortodoksnom jugoslavizmu? Kakva je to izopačena logika? Tu smo akciju u Matici vodili Vlaho Bogišić i ja pa smo se na kraju, ne zbog toga, i razišli. Ali to je život. Donosi povremena savezništva i povremena zahlađenja suradničkih ili prijateljskih relacija. Ja bez mržnje gledam na to. Naravno, u našoj ćete Enciklopediji naići i na korektno tretiranog Vlaha Bogišića, Dubravka Jelčića i mnoge druge koji su u Matici bili, radili i s Maticom se razišli.
Matica objavljuje kapitalne autore kao što su Viktor Žmegač, Milivoj Solar, Slobodan Novak... Nije li ovaj skandal u kontradikciji s tim imenima?
Nadam se da su ta i mnoga druga časna imena dokaz da se ovdje radi ozbiljno i dobro. Kako bismo ih inače uopće zadržali kao kućne autore? Ne pada nam na pamet uvlačiti osobe njihova digniteta u prizemne, tendenciozne polemike.
Tko bi Slobodanu Novaku uopće objavio Sabrana djela u potpuno novom autorskom i kritičkom čitanju?
Ta su nam djela donijela konačne redakture Novakovih proznih i pjesničkih, pa i kritičkih tekstova, novi-stari, dosad potpuno nepoznat roman “Silentium”, odlično djelo na čijem je objavljivanju uvelike inzistirao Davor Velnić. Naravno, i Novak ima zasluga za svoje djelo. Sav taj rad nije mogao proći bez, za Turinu pogibeljnih, “zakašnjenja”. Umjesto da policiji prijavim sebe, Velnića, Paveškovića, Maroevića, Romanu Horvat i akademika Novaka, ja sam nam pružio priliku da ostvarimo zamišljeno i sada imamo to što imamo. Druga mogućnost: svi mi prijavljeni, a Sabranih djela nema.
Naklada, čujem, nije velika?
Nije velika jer nam današnja tehnologija omogućuje da tiskamo “pokusnu” nakladu, a da zatim nadotiskamo onoliko primjeraka koliko je prodaji potrebno. S perspektivom PDV-a nije pametno stvarati zalihe za oporezivanje.
Matica ima i svoja upravna tijela: Predsjedništvo, Nadzorni i Glavni odbor. Kako su oni reagirali na teške optužbe poslovnog tajnika?
Bivši tajnik je svoju optužnicu napisao u dvije verzije. Jedna ima 18, druga, s dokumentima, 260 stranica. Ta je hrpa napisana bez poznavanja nakladničke struke, bez intelektualne koncentracije i s prevelikom željom da se nanese šteta pojedinim ljudima i cijeloj Matici. Takva kakva je, ona je djelo autističnog mizantropa. Nitko se u Matici, a vjerujem ni drugdje, ne bi mogao zakleti da u našem poslovanju nema nijedne jedine pogreške. Ali jedno je pogreška, drugo je prekršaj, a treće je kriminal. Maticu je “nečasno otpušteni” moralist optužio za pronevjeru državnih sredstava, za utaju poreza i za pranje novca.
Tijela Matice su, dakle, složna?
Da, jesu. Kad sam dobio na uvid tajnikov veliki spis nazvan “Prijedlog za pokretanje izvanrednog postupka ocjene zakonitosti rada i odgovornosti glavnog tajnika Matice hrvatske Zorislava Lukića te ocjene zakonitosti rada udruge Matica hrvatska”, bilo mi je jasno da je to dokument uperen protiv Matice. Kad sam ga pročitao, rekao sam na Predsjedništvu da od onog specijalnog izvještaja republičke UDB-e o Matici hrvatskoj iz 1971. godine, ovakvog dezavuiranja institucije nismo imali. To su stvari dijelom napravljene i protiv etičkog kodeksa službenika Matice, koji je koncipirao dotični Turina. Našao sam, priložen u spisu, neovjeren od Predsjedništva, stoga i neprihvaćen, zapisnik koji je vodio i svojom rukom potpisao i kod javnog bilježnika ovjerio službenik Turina, koji po statusu uopće nije redovni član Predsjedništva. To znači da je nepročišćene i nekonačne verzije Matičinih dokumenata iznosio iz Matičine zgrade, pokazivao neovlaštenim osobama i pokušao, pomoću pečata bilježnika, verificirati kao autentičan dokument. Osim što se i tom gestom pokazao kao neodgovoran i nelojalan službenik, i krivotvoritelj s predumišljajem, otkrio je i svoju spremnost da uzurpira ono što mu ne pripada. On je tom, ne baš inteligentnom doskočicom, pokušao preuzeti funkciju Predsjedništva. Turinu sam pitao kome je još, osim bilježniku, stavio na uvid taj svoj pseudodokument, na što je odgovorio, na sjednici Predsjedništva, pred svjedocima, da ga je morao dati svome odvjetniku jer da se boji za svoj život. Pitam ga dalje: “Insinuirate li, možda, da vas netko od nas hoće ubiti?” – a on odgovara: “Svoje sam rekao”. Imali smo, dakle, priliku vidjeti paranoidnu predstavu o kojoj se sitni potomak velikog Stjepana Radića htio grandomanski usporediti s tragičnom sudbinom vođe hrvatskog naroda, a članove Predsjedništva MH s Punišom Račićem i njegovom bandom. Turina svoj prijedlog nije htio dati na uvid čak ni glavnom tajniku Zorislavu Lukiću, koji je, prema njemu, glavnooptuženi. Pa kakva je to demokracija? Kakvo je to privatno pravosuđe? Tada sam sazvao glavni i nadzorni odbor. Protivno Turininu očekivanju, nitko ga nije u mjerodavnom Glavnom odboru podržao. Na moj prijedlog da ga se razriješi dužnosti, Glavni je odbor donio takvu odluku sa 13 glasova za i 2 suzdržana glasa. Poslije toga, obratio sam se Ministarstvu kulture, bio primljen kod zamjenika ministrice gosp. Berislava Šipuša, izložio mu situaciju i zamolio da nam pošalju financijsku inspekciju. Za takvo što nisam čekao pojavu pamfleta u novinama.
Hoćete li zbog teških optužbi tražiti zadovoljštinu na sudu?
Sasvim je sigurno da ćemo zadovoljštinu tražiti od neodgovornih pojedinaca koji su, u ovaj “rat” uvukli i ugledne medije. Neki nemaju djece, a nekima je teško, dok kleveta nad njima visi, gledati u oči i svojim najbližima, djeci i prijateljima, a kamoli drugima. Lako je ustvrditi da Stoljeća hrvatske književnosti nisu ugašena nakon odlaska Dubravka Jelčića, kao što je tvrdio Josip Pavičić, a to što književni kritik ne zna za nova izdanja Viktora Vide, Bartola Kašića, Ruđera Boškovića, Antuna Branka Šimića, Franjevačke književnosti Bosne itd. pitanje je njegove obaviještenosti i kulture.
A kako komentirate Turinine tvrdnje da trošite novac samo na sebe, a ne i na brojne ogranke?
To je pokušaj ubacivanja klina između nas i ogranaka: Divide et impera! Naivno. Navest ću vam samo jedan primjer. U insinuaciji da smo škrti i nespremni pomoći vlastitim ograncima, kako tvrdi u podrivačkom pismu upućenom (nekim) našim ograncima, prešućuje činjenicu zbog koje nas u spisu optužuje zbog rasipnosti, jer da smo naš ogranak u Čitluku pomogli sa 100.000 kuna. O mentalnoj konzistenciji takvih tvrdnji ne bih trošio riječi.
Stalno se piše i da Matica hrvatska dobiva bogate dotacije od države?
Mi smo, kao što se zna, siromašna država, pa “bogate dotacije” ne dobiva nitko. Nismo bili prvi favorit ni jedne političke ekipe u državi, niti živimo prema “lex specialis” kao Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Međutim, mi smo zadovoljni kako Ministarstvo kulture i Ministarstvo znanosti tretiraju Maticu. Vlasti, kojoj bismo mogli imati stotinu primjedbi, ne možemo zamjerati, u situaciji kakva već jest, odnos prema našoj ustanovi i programima. Naše je iskustvo takvo da im ne možemo predbacivati nedostatak sluha za nacionalno važne projekte. Sudjelujemo, kao i drugi, u natječajima, koji ne donose samo sredstva, nego i obveze. Matica redovito pomaže svoje ogranke, popularizira i nagrađuje njihova najbolja izdanja. Neki naši ogranci, kao što su dubrovački ili zadarski, rade izvanredno, ali ne samo oni. Nema tu provincije. Provinciju, u nas, njeguju samo oni koji nisu educirani za poslove kojima se bave. Kad trošimo novac na putovanja, ne trošimo ih za izlete i zabavne ekskurzije, nego putujemo od ogranka do ogranka, s predavačima, glumcima-recitatorima i drugim eminentnim gostima na njihovim tribinama, priredbama i simpozijima. Toga je puno, održavamo skupove, Filozofsku školu u Orebiću, Komunikološku školu za mlade novinare (prije recesije u Dubrovniku, u vremenu štednje u Zagrebu), održavamo cikluse nagrađivanih mladih glazbenika, redovito radi i priređuje izložbe Galerija Matice hrvatske, intenzivno rade pojedini strukovni odjeli (osobito se ističu naši prirodoslovci i matematičari; pažnju javnosti privlače i Gospodarski susreti), održavamo tribine mladih znanstvenika, sudjelujemo kao koordinatori hrvatskih kulturnih, umjetničkih i obrazovnih institucija u oblikovanju programa HRT 3. Treba li posebno napominjati da tiskamo dvotjedne novine za kulturu Vijenac, da tiskamo časopise kao što su Kolo, Hrvatska revija, Dubrovnik, Zadarska smotra i druge. Matičin je rad kulturni, prosvjetni i odgojni i te kako vidljiv u Varaždinu, Čakovcu, Varaždinskim toplicama, Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Osijeku, Vukovaru, Ogulinu, diljem obale, ali što je osobito važno i u cijelom nizu malih gradova i naselja. Matica se proširila svojim ograncima po Bosni i Hercegovini, Srbiji, Mađarskoj, Austriji – sve do Bruxellesa. Za mnoga od tih mjesta pripremali smo predavanja, ne potrošivši ni kune autorskih honorara. Tako se ponašaju mnogi Matičari. Tonku je Maroeviću bilo stalo da se održi mala i lijepa biblioteka poezije Podzvizd, pa je za svaku knjigu napisao pogovor, ali ni za jedan nije uzeo ni kune. Želimo održati, uz profesionalizam i odgovornost, i dobri duh entuzijazma s kojim je Matica svoj život i djelovanje i započela. Upisujemo godišnje i do 1000 novih članova, želimo sabrati iskustva starijih i produktivnu inteligenciju i vitalnost mladih. Današnja se Matica priprema da bude i Matica sutrašnjice.
>>Igor Zidić ovjenčan Maslinovim vijencem u Selcima na Braču
Gospodine Igore Zidić, Hvala Vam na ovakvom uzornom vodjenju Matice hrvatske, na velikoj izložbu Vlaha Bukovca u uglednom Gemeentemuseumu, a posebno na posjeti našim nevinim uznicima, Anti Gotovini, Mladenu Markaču, Slobodanu Praljku, ... u Haagu.