Tijekom dvanaestak godina osnovnog i srednjeg školovanja, dodjele Nobelove nagrade za književnost bile su mi zanimljivije od svih ostalih. Školarcu je teško razumjeti što stoji iza nagrada u drugim područjima, ali pjesme, drame ili romani književnih nobelovaca mogli su se posuditi u knjižnici, pa je pokušaj razumijevanja tog osobnog dosega bio dostupan svakome. Zato i danas mislim da je utjecajan roman možda i najveće individualno ljudsko postignuće, jer umjetnost doista “jest duga, a život kratak”, pa misli ostavljene na papiru mogu utjecati na generacije ljudi još dugo nakon što ljudski život završi.
U pisanju romana prisutan je i element originalnosti različit od onoga u znanosti. Naime, znanstvenici najčešće bivaju nagrađeni jer su do otkrića stigli prvi, no do istih bi otkrića vremenom došli i drugi znanstvenici. No, da Faulkner, Proust, Bulgakov, Tolstoj ili Marquez, a kod nas Krleža, nisu napisali svoje romane, nitko ih drugi ne bi napisao vremenom. Nobelova komisija za književnu nagradu stekla je, međutim, reputaciju nepredvidive mašinerije za razne vrste kompromisa i političkih poruka.
Dok se u nagradama za prirodne znanosti trajna dominacija zemalja koje su znanstveno najkonkurentnije smatra neizbježnom, književnost je subjektivnija, pa se nastoje nagrađivati različita zemljopisna područja i kulture. Uz to, sjajnih je pisaca neusporedivo više od onih koji tijekom života mogu primiti nagradu, pa se često razmatra i kontekst njihova stvaranja. Cijeni se hrabrost jasno izraženog neslaganja s vladajućom većinom u svom narodu, po cijenu cenzure djela, političkog progona, hapšenja ili čak trajnog egzila. Poznati nobelovci za književnost čije su nagrade poslužile i kao političke poruke kojima su podrivani razni sustavi bili su, primjerice, Aleksandr Solženjicin, Harold Pinter, Doris Lessing i Orhan Pamuk. Antiratna tematika, promoviranje humanizma, osobnih sloboda i multikulturalnosti također su teme koje se nastoje promovirati kroz ovu nagradu. U svjetlu te težnje za promocijom jednakosti i sloboda, sramotno je, međutim, koliko je malo žena dobilo Nobelovu nagradu za književnost.
Od kraja 2. svjetskog rata, kad je Gabriela Mistral dobila nagradu, pa do Nadine Gordimer 1991., samo je Nelly Sachs podijelila nagradu 1966., kao jedina književnica u tom 45-godišnjem razdoblju, a ukupni omjer je oko 10:1 za muškarce. Stoga vjerujem da će književnice imati odlične izglede popraviti taj prosjek u 21. stoljeću, gdje je u prvih 17 godina već pet nagrađenih žena. No, komisija je proteklih godina postala toliko nepredvidiva, da su se nakon nagrada kolumnistici Svetlani Aleksijevič 2015. i glazbeniku Bobu Dylanu 2016. neki zapadni mediji počeli šaliti kako će se ove godine nagrada dodijeliti scenaristici nekog popularnog stripa. Ipak, u povijesti nagrade često je bio važan taj “zemljopisni ključ”.
Književnici iz Japana, kao velike i utjecajne svjetske kulture, samo su dva puta u više od stoljeća dobili ovu nagradu – Yasunari Kawabata, daleke 1968, i Kenzaburō Ōe 1994. S obzirom na to da su u proteklom desetljeću Japanci dobili međunarodno vrlo prepoznatog pisca – Harukija Murakamija – iz godine u godinu rastao je pritisak na komisiju da nagradi i Murakamija. Privikavajući se na tu vjerojatnu mogućnost, pokušao sam se prisjetiti što mi je u njegovim djelima ostalo u posebnom pamćenju.
Svidjela mi se rečenica iz “1Q84”, u kojoj kaže kako svatko od nas, duboko u sebi, očekuje dolazak smaka svijeta. Vidio sam često kako ima ljudi koji ga u određenom pritajenom egoizmu, kao i zavisti što će svijet ostati mlađima, gotovo priželjkuju. A u filmskoj verziji romana “Tony Takitani”, dojmljivom umjetničkom djelu, pamtim scenu kad usamljeni udovac dovodi novu, drugu ženu u stan, a ova ugleda nepregledne količine skupe robe koju će naslijediti od pokojnice i zatim brizne u neutješan plač, jer ne razumije kako se moglo dogoditi da umre žena s toliko lijepe robe.
Filmom Tony Takitani dominira muzička tema poznatog kompozitora Ryuichija Sakamota, prikladno naslovljena “samoća”. Doista, toliki su pisci isticali važnost samoće u svojem stvaranju.
I naš je Miroslav Krleža rekao “Bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo”.
U konačnici, nagradu je ove godine dobio Kazuo Ishiguro, rođeni Japanac koji se u djetinjstvu preselio u Veliku Britaniju i tamo počeo sjajno pisati o Britancima. Očigledno, bilo je dovoljno članova komisije koji ne vole Murakamija.
Iako je i Kazuo Ishiguro divan pisac, teško mi se oteti dojmu da on ne bi bio nagrađen da nije bilo ovog neobičnog konteksta, u kojem je njegova nagrada postala još jedan upamtljiv međunarodni politički kompromis Nobelove komisije.
