Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Igor Rudan: Kako smo shvatili da možemo spasiti srce

Krajem 19. stoljeća činilo se da se ni na prevenciji ni u liječenju bolesti srca ne može učiniti baš ništa – bolest bi se pojavila naglo, niotkuda, i ljudi bi umirali bez mogućnosti da im se pomogne.
29. rujna 2020. u 20:48 4 komentara 2334 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

U prošlom je nastavku opisano kako je William Harvey shvatio da krv cirkulira kroz žile. Nadovezujući se na njegov rad, Friedrich Hoffmann, glavni profesor medicine na Sveučilištu u Halleu u 18. stoljeću, bio je prvi znanstvenik koji je posumnjao da bi smanjen protok krvi unutar koronarnih arterija – dakle, onih koje opskrbljuju srce – mogao biti važan u nastanku koronarne bolesti srca.

Pretrage mišića srca Igor Rudan “Privatne bolesti” su rezultat dugog života

Ona je obilježena boli i stezanjem u prsištu (angina pectoris) i razvojem srčanog udara. Kasnije su se tim problemom također intenzivno bavili te doprinijeli razumijevanju problema poznati liječnici 18., 19. i 20. stoljeća, poput Williama Heberdena, Williama Oslera i Jamesa B. Herricka. Oni su također shvatili kako sporo, postupno suženje koronarnih arterija, koje opskrbljuju samo srce, može biti uzrokom tog stezanja i boli te nagovještavati srčani udar.

Za precizniju dijagnostiku stanja srca, a posebno srčanog udara, pobrinuo se nizozemski liječnik Willem Einthoven. On je 1924. nagrađen Nobelovom nagradom za otkriće elektrokardiograma – poznatog po kratici EKG. Naime, krajem 19. stoljeća liječnici su shvatili da udarci srca u prsištu stvaraju slabe električne struje na površini tijela, a dijagram koji pokazuje kako se te struje mijenjaju između udaraca davao je važne informacije o stanju i funkciji srca. Einthoven je omogućio njihovu kontrolu galvanometrom za precizno mjerenje vrlo slabih struja.

Rijeka: Veliki broj turista čeka u redu kako bi se testirali na koronavirus kako smo preživjeli Igor Rudan: Zašto nam neki mikrobi žele nanijeti toliko štete

Godine 1924. više američkih skupina udruženja zainteresiranih za bolesti srca postalo je zajedničkom inicijativom Američko udruženje za srce. Uključeni su liječnici bili vrlo zabrinuti zbog bolesti srca jer je bilo teško razumjeti kako se i zašto bolest uopće pojavljuje, zašto ubija ljude te što bi se moglo učiniti kako bi se bolest spriječila ili barem liječila. Činilo se tada kako se ni na prevenciji, a ni u liječenju ne može učiniti baš ništa – bolest bi se pojavila naglo, niotkuda, s jakom boli i pritiskom u prsištu te bi ljudi umirali bez mogućnosti da im se pomogne na bilo koji način. Zahvaljujući njihovu međusobnom dijalogu i razmjeni znanja, već nekoliko godina kasnije počela su prva ispitivanja krvnih žila srca uvođenjem katetera.

Trebalo je, dakle, ući dugom, tankom žičicom u neku venu, najčešće na bedru, a zatim pod nadzorom rendgena gurati tu žičicu polako kroz sustav velikih vena prema srcu. Idući je korak bio ući u srce s venskom krvlju koja se u njega vraća, a zatim uspjeti ući kateterom u ulaz jedne od malih krvnih žila koje opskrbljuju srce kisikom. Daljnjom razradom ove metode počeo se ubacivati rendgenski kontrast u krvne žile srca, kako bi se procijenilo stanje njihove začepljenosti aterosklerotskim plakovima. Zatim se posebnim balonom na napuhavanje počelo pročišćavati ove važne žile, pa zatim čak i umetati oprugice (tzv. stentove) nalik onima iz kemijskih olovaka, koje su trebale održati kritična mjesta u ovim žilama prohodnima.

Video - Simptomi koji će vam otkriti imate li problema sa srcem

 

U 1956. za napredak u kateterizaciji srca dodijeljena je i Nobelova nagrada za medicinu. Dobila su je tri liječnika: Nijemac Werner Forssmann, Francuz André Frédéric Cournand i Amerikanac Dickinson W. Richards. Gotovo tri desetljeća ranije Forssmann je u jednoj knjizi vidio sliku na kojoj je vrlo tanka cjevčica bila uvedena u srce konja kroz venu kako bi se napuhanim balonom na kraju cjevčice mogao mjeriti tlak u srčanim komorama. Poznavajući dobro ljudsku anatomiju, bio je uvjeren da bi se slična procedura mogla primijeniti i na ljude. Iako mu je šef zabranio takav pokušaj, Forssmann je s mjesta na pregibu ruke, odakle se ljudima obično vadi krv, uveo sam sebi u venu usku cjevčicu, zvanu kateter, te je zavukao sve do vlastitog srca i zatim to snimio rendgenom.

To je izazvalo golem interes za daljnja istraživanja te su Cournand i Dickinson objavili seriju radova o mogućim primjenama kateterizacije srca, između ostalog za ubrizgavanje kontrastne tekućine u krvne žile te za snimanje njihove prohodnosti rendgenom, kao i za mjerenje tlaka ili koncentracije kisika.

Ilustracija za cjepivo protiv koronavirusa IGOR RUDAN Naša sigurnost ovisi o antibioticima i cjepivu

Prije širenja krvnih žila srca kateterizacijom, liječnici su pribjegavali ugradnji tzv. premosnica (engl. bypass). Ta je procedura uključivala kiruršku ugradnju novih žila, koje bi zaobilazile suženja u izvornim krvnim žilama srca. Krv bi tako ponovno bila dopremljena u sve dijelove srca pomoću novih, kirurški dodanih žila. Obično su to bili dijelovi vlastite vene s nekog drugog dijela tijela, npr. potkoljenice, spojeni na već postojeće krvne žile srca.

Temelje kirurgiji krvnih žila postavio je francuski kirurg Alexis Carrel, koji je 1912. nagrađen Nobelovom nagradom za razvoj metoda prišivanja jedne krvne žile na drugu kako bi kroz njih mogla i dalje nesmetano teći krv. To je s vremenom omogućilo i iskorak u područje presađivanja organa, tzv. transplantacijsku medicinu.

Ilustracija IGOR RUDAN Tri naša neprijatelja s kojima vodimo ratove

O mogućim rizicima za razvoj srčanog i moždanog udara i periferne arterijske bolesti te ateroskleroze kao podliježućeg uzroka za ove sve tri bolesti najviše smo saznali uz pomoć jedne od najpoznatijih epidemioloških studija svih vremena – tzv. framinghamske studije. Godine 1948. istraživači tadašnjega američkog Nacionalnog instituta za srce pokrenuli su jedno od prvih velikih tzv. prospektivnih istraživanja – studiju u američkom gradiću Framingham. Ona je obuhvaćala nekoliko tisuća ljudi i najprije je zabilježila sve njihove navike te fiziološke i biokemijske parametre, a zatim dugo godina pratila tko od tih ljudi obolijeva od kardiovaskularnih bolesti i šećerne bolesti.

Zahvaljujući upravo ovoj studiji otkriveno je prvi put s velikom sigurnošću kako povišen krvni tlak, povišene razine masnoće u krvi, pušenje, alkohol i dugotrajni stres pogoduju razvoju srčanog i moždanog udara. Pritom se otkrilo i kako ljudi koji su razvili aterosklerozu obično imaju povišene razine lipoproteina niske gustoće (LDL), ali i niske razine lipoproteina visoke gustoće (HDL). Pokazalo se i kako narodi s niskom količinom masnoće u hrani, poput stanovnika mediteranskih zemalja ili Japanaca, imaju niske stope bolesti srca.

Botkin Infectious Diseases Hospital in St Petersburg IGOR RUDAN Kuga - najopasnija od 4 jahača apokalipse

Rezultati framinghamskog istraživanja doveli su do masovnih kampanja i poziva na promjenu dijete kako bi se smanjila pojavnost kardiovaskularnih bolesti. Ti isti čimbenici rizika – osobito prekomjerna tjelesna težina – dovode i do nemogućnosti daljnje kontrole razine šećera u krvi. To dovodi do šećerne bolesti, poznate i kao dijabetes. Povećana razina šećera glukoze u krvi uzrokovat će žeđ, glad, prekomjerno mokrenje i gubitak težine. Bolest će postupno zahvatiti sitne krvne žile u bubrezima, očima i udovima, što dovodi do vrlo neugodne invalidnosti, a s vremenom i smrti.

Kada je napokon otkrivena uloga hormona koji gušterača luči – inzulina – u kontroli razine šećera u krvi te kad je započela njegova masovna proizvodnja, mnogima se to činilo pravim medicinskim čudom. Najsretniji su bili svi oni koji bi bez inzulina umrli od dijabetesa za samo nekoliko tjedana, a pojavom raspoloživog inzulina znatno im je produljen život. Godine 1923. Frederick Banting i John Macleod dobili su Nobelovu nagradu za medicinu za svoje otkriće uloge hormona inzulina.

Dario Almesberger
Stručnjak za obnovu otkrio koja bi zagrebačka bolnica izdržala jači potres: Sve druge bi se srušile
Boris Miletić
INTERVJU
„Čovjek koji prestane biti čovjek, izgubio je smisao“