Izigravanje skromnosti za života zapravo je najveća taština, a kockanje na budućnost naprosto je glupost, jedna je od briljantnih misli u “Predsmrtnom dnevniku”, novoj knjizi Igora Mandića, promoviranoj ovaj tjedan, a objavljenoj u izdanju VBZ-a. Ne oklijevajući samoga sebe nazvati u knjizi hipohondrom smrti Mandić izaziva predivnu dinamiku igre kojom samo nastavlja ono što je činio i do ovog dnevnika. Mandić je sve ove godine bio toliko ispred svoga vremena da bi po logici materijalističke dijalektike već odavno trebao biti mrtav.
No, ako se pak opredijelimo za teoriju relativnosti, i ako ona još uvijek u ova očenaška vremena vrijedi, onda je logično da onaj tko se odluči živjeti sukladno brzini svjetlosti vlastitih misli stari sporije od suvremenika. U oba slučaja radi se o čovjeku koji uporno živi na intelektualno slobodnom teritoriju s kojeg iznenadno i žestoko gerilski napada garnizone primitivizma i karaule malograđanštine.
U tim jurišima na brojnijeg, ali ne i nadmoćnijeg protivnika, Mandić ne osvaja i ne zauzima, on oslobađa, i to oslobađa slobodu, puštajući na volju svima koji imaju dovoljno hrabrosti i bar zrno ponosa i pameti da je aktivno koriste kao izvojevanu priliku, ali ne da se i njome trofejno okoriste.
Specifičnost njegove intelektualne gerile bila je i to što je cijelo vrijeme uspio stabilnim održati prvu crtu fronte prema protivničkoj strani, što se nije smucao po kvaziintelektualnoj periferiji, nego je bio u epicentru dosljednosti. Zbog toga primitivizmu i malograđanštini nije toliko smetalo što Mandić piše i govori, kad najveći dio toga ionako nisu razumijevali, nego im je prije svega smetalo što netko kao Igor Mandić uopće postoji, budući da su u toj neovisnoj egzistenciji gledali okovanost svojih osrednjosti i neuspjeh pokušaja nasilnog ukidanja prava na razmišljanje, na ideju.
Zato su im uvijek na kraju uvrede preostajale kao najjači argument, zato su ekskomunikaciju iz ovog ili onog krda koristili kao najmaštovitiju dosjetku kazne. Ne shvaćajući da u tom grmu uopće ne leži Mandić. Poanta je da ni na frontalni ni na gerilski oblik Mandićeve intelektualne borbe nisu imali odgovor, budući da Mandić nije pristajao na njihova pravila.
Igor je igrao po svome. U prošlom sustavu prihvatljivost društvene pozicije gradirala se kroz lepezu radni ljudi, građani i poštena inteligencija. Danas se ta ista prihvatljivost traži u lepezi djelatnici, vjernici i hrvatski intelektualci. Radnici su postali djelatnici da se ubije oštrica klasne determiniranosti, jer u istom djelatničkom košu tako su i tajnici političkih stranaka i radnice na minimalcu, koji u artikulaciji svojih socijalnih potreba nemaju ništa zajedničko.
Građani su se isto tako lako transformirali u vjernike kad umjesto na sletove sad jednako presretno idu u procesije, a intelektualno poštenje je ipak pitanje individualnog karaktera. Mandić se toga dotiče i u ovoj knjizi, on računa s nacijom točno toliko koliko je potrebno da se naglasi njezina ključna uloga u obesvećivanju pojedinca. Može li univerzalnost pametnog biti definirana hrvatskim, a da pritom ne bude istodobno i švedski, njemački, turski, srpski intelektualizam?
To što se Igora Mandića pokušavalo diskreditirati tezom da on nije hrvatski ili ne bar dovoljno dobar hrvatski pisac, polemičar, intelektualac samo je jačalo iskrenu snagu njegova djelovanja usmjerenog na već spomenuto oslobađanje slobode. Ekskluzivirati vlastito djelovanje na nacionalni okvir nije nemoguće, ali budimo iskreni što se unutar tog okvira povijesno ponudilo? Svaka je nacija bila kadra iznjedriti vlastito nacionalno pitanje, čuli smo ih toliko kroz povijest, ali jesmo li od ijedne čuli iole inteligentniji nacionalni odgovor, a da pritom nisu bili uključeni krv, nepravde, osvete i zasjede.
I na kraju, naravno, spomenici. No, „Predsmrtni dnevnik“ je predinamična i preneuhvatljiva knjiga da bi se mogla shvatiti kao spomenik. Da je netko pokuša takvom predstaviti, mislim da bi prvi sam autor na tom spomeniku napisao buntovni grafit DOLJE ili neki sličan borbeni haiku. Spomenici su se ionako ovdje podizali i rušili u naletima histerije, pa su to sve, dakako, više histerijski nego historijski spomenici, što je potpuno normalno za društvo koje svoju kolektivnu introspekciju sublimira kroz varijabilnu i trgajuću sintagmu HEROJ, A NE ZLOČINAC. Koji je povijesni tečaj tih spomeničkih moneta, može li se danas za sedam sekretara SKOJ-a dobiti Juru i Bobana?
Igor to na jednome mjestu svodi jednostavno na pravu mjeru i veli „odlučio sam spiskati svoj sprovod“. Nema spomeničarenja, pogotovo ne patetičnog, jer što se tiče vrijednosti galerije s likovima nacionalnih junaka, ona je ionako previše slična Interpolovoj tjeralici; sve sami sumnjivi tipovi koji bi tek na nekom objektivnom i moralnom sudu časti morali dokazati svoju veličinu. Zbog nacionalnih heroja treba uvesti presumpciju krivice.
Zbog toga “Predsmrtni dnevnik”, u istovremenoj prestravljenosti i ljepoti, krije dobronamjernosti svih iskreno mislećih i plemenitih ljudi. Misli koje su oblikovale filozofiju, koje su preskočile religiju, koje čovjeku nisu željele pružati lažnu nadu onostranosti nego uliti samosvijest i dostojanstvo u njegov samosvijet.
To su i oni koji bi da boga ima mogli bogu vjerovati ili mu ne vjerovati, a kako ga nema odbijaju zavrtanje ruke prihvatiti kao nebeski argument vjerovanja u boga. Među onima koji to čine najviše je i ovaj dnevnik, knjiga koja govoreći o životu izazovno, hrabro i superiorno, otvoreno polemizira sa smrću i piše: “unovčio sam za život ono što sam uplaćivao za smrt”, ne zato što autor vjeruje da je može pobijediti, nego zato što je tako predvidiva u krajnjoj konzekvenci da se u susretu s njome ne može izgubiti. Bolje ju je zaliti.
>> Reutersove fotografije godine
