Naslovnica Premium

Igor je u džepu nosio igračke, a na ramenu pušku

Igor Kačić bio je jedan od onih golobradih mladića koji su svoje snove ostavili za neka druga, bolja vremena
18. studenoga 2012. u 22:07 3 komentara 1173 prikaza
igor kačić
Foto: VL FOTO

Vremena za tugu i suze te krvave jeseni 1991. godine jednostavno nije bilo. Nešto što je trebalo nalikovati na život preselilo se u skloništa iznad kojih su padale i granate i kiša. I iznad kojih je padao jedan cijeli grad. Vukovar.

Petar Kačić vjerovao je da može pomoći sugrađanima, da može zaštiti svoje 16-godišnje blizance Silviju i Igora, dvije godine stariju Sandru i suprugu Irenu, s kojom je osamnaestu godinu dijelio dobro i zlo. Da, vjerovao je. Jer, zašto bi inače uzeo pušku u ruke i pošao braniti svoje? Zašto bi pristao biti zapovjednikom obrane Sajmišta? Zašto bi danas o njemu suborci govorili da je bio istinski junak obrane grada? I zašto bi njegov jedinac htio biti branitelj, kao tata? 

− Petru je ratni nadimak bio Srednji Bojler, ni sama se više ne sjećam zašto. Damjan je bio Veliki Bojler, a Sučić Mali Bojler – prisjetit će se Irena Kačić života otprije 21 godinu dok sjedimo u prostorijama Udruge udovica branitelja iz Domovinskog rata u Rijeci, predsjednica koje je. 

Odrastao preko noći

Njezin je suprug imao 44 godine i mnogim je mladićima na prvoj crti bojišta, gdje su iz dana u dan bili sve žešći i žešći pješački napadi neprijateljske vojske, bio poput oca. Njoj i djeci bio je pak velika potpora i jamstvo sigurnosti pa kaže da se, uza sve obveze koje je imao kao jedan od zapovjednika, stigao i brinuti o njih četvero. Kada im je 14. rujna razoren stan, kad su ostali bez igdje ičega i kad su morali otići u atomsko sklonište u centru grada, Kačićevi dečki došli su po djecu i nju, baš onako kako se dogovorila sa suprugom. U skloništu ih je bilo tristotinjak, a svakoga dana do njih su dopirale vijesti koga više nema među živima. Pretposljednjeg dana rujna Petar Kačić je ranjen u ruku. Nije htio ostati u bolnici, već je došao k djeci i supruzi u sklonište. Tu su ga suborci izvještavali o događajima na terenu:

− Donijeli su mu motorolu. Nakon četiri dana, 2. listopada, muž je otišao iz skloništa, na ratište. I više se nikada nije vratio – priča Irena Kačić.

“Tata, osvetit ću te”, kazao je pokraj očeva mrtvog tijela Igor Kačić, dječarac koji u ona tri mjeseca ratnog pakla nije imao druge nego preko noći odrasti. On i njegova mati došli su u bolnicu u kojoj je Petar Kačić ležao mrtav:

− Mislili su da je napad prošao, da je sve gotovo. No, jedan je tenk ostao u dvorištu... Petar nije poginuo na mjestu, doktor Njavro ga je pokušao reanimirati – prisjeća se Irena Kačić.

Igor Kačić bio je jedan od onih golobradih mladića koji su svoje snove ostavili za neka druga, bolja vremena. Mati kaže da je imao zlatne ruke i da je tu vještinu naslijedio od oca. Taj je mladić bio sportaš, volio je svirati, crtati...

Te jeseni trebao je krenuti u 2. srednje elektrotehničke škole. Trebao je, ali bjesnio je rat. Baš kao i njegov tata, i on je uzeo pušku u ruku i stražario na ulazu u sklonište u kojem su mu bile sestre, mati, znani i neznani ljudi.

Očevi suborci obilazili su Kačićeve u skloništu i, koliko je to bilo moguće, brinuli se o njima. U studenom im govore da je kraj blizu, da će se ići u proboj i da će morati napustiti Vukovar. Igor je odlučio da se od majke i sestara neće odvajati. A onda je došao 18. studenoga. Suborci Petra Kačića dolaze k njegovoj starijoj kćeri čestitati rođendan. Osamnaesti. Donijeli su joj staklenku domaćeg pekmeza od šljiva. Bilo je to jedino što su našli. Nakon besane noći došlo je vrijeme da napuste sklonište:

− Kad smo izašli, podijelili smo se u dvije kolone. Mi smo bili u onoj koja je išla prema bolnici, a druga se kretala prema gradu i išla je prema vojsci. Vojska i rezervisti tjerali su nas poslije podne u kamione, za Velepromet, ali je doktorica Vesna Bosanac uspjela ishoditi da ostanemo u bolnici u koju su cijelu noć dolazili vojnici. Ranjenike su provjeravali tako što bi im ubadali olovke u rane... I dandanas, nakon 21 godine, osjećam hladnoću koja je te noći prodirala sve do kosti, što od straha, što od zime – priča Irena Kačić. 

A onda je došlo kobno jutro, 20. studenoga. Svi su morali izaći iz podruma bolnice.

− Veselin Šljivančanin stajao je ispred vrata i odvajao muškarce. Pokazao je na Igora, koji je bio visok i snažan mladić, i odvojio ga među muškarce riječima: “Ti tamo!” Kazala sam Šljivančaninu: “Zašto njega, on je samo dijete”, pokazivala zdravstvenu knjižicu da vidi kad je rođen, a on mi je uzvratio: “Sve ćemo proveriti.” Više se nismo vidjeli. Kćeri i ja ostale smo čekati sudbinu u dvorištu bolnice – govori Irena Kačić.

“Ne spašavajte ustašina sina”

Preko Negoslavaca, Srijemske Mitrovice i Bosne i Hercegovine stigli su u Đakovo, zatim Đurđevac, Zagreb, Krk...

Godine su prolazile, o Igoru nije bilo nikakvih vijesti. Ipak, postojala je nada, sve do poziva na identifikaciju. Bilo je to 1997. godine kada su počela iskapanja na Ovčari. Među posmrtnim ostacima Igora Kačića bio je zlatni privjesak, mali delfin koji je izrezbario u skloništu i – autići. Da, Igor Kačić bio je ipak samo dijete...

− Poslije sam saznala da je odvojen na Ovčari među skupinu muškaraca koje su trebali osloboditi, ali je naš susjed iz Vukovara Pero kazao da ga se vrati jer je ustašin sin – prisjeća se Igorova mati.

Igor Kačić najmlađa je žrtva pokolja na Ovčari. Pokopan je 1997. godine u Rijeci, godinu poslije do njega je pokopan njegov ratni heroj – otac Petar Kačić, čije je tijelo identificirano 1998. godine.

Irena Kačić bila je svjedokinjom na suđenju u Haagu, u postupku protiv Slavka Dokmanovića, koji se poslije ubio. Na suđenje Veselinu Šljivančaninu nisu je zvali. A imala je što reći. Presudu vukovarskoj trojci smatra sramotnom.

Ta udovica još je odavna odlučila da se neće vratiti u Vukovar. Ostala je u Rijeci, tu su joj i kćeri. Na kraju, tu su joj sin i suprug. Ipak, danas će, kao uostalom i svake godine, biti u rodnom gradu, gdje će danas na Bogdanovačkoj cesti, u sklopu budućeg Doma ratnika, biti otkriven spomenik Otac i sin, posvećen Igoru i Petru Kačiću, njezinim i našim junacima.

Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.

Biznis akademija
PROMO
Besplatne video edukacije o digitalnom poslovanju
  • morales:

    Žalosno, teško je čitati ovakve priče :( ..Hvala cijelog ovoj obitelji što je dala sve za Hrvatsku, odnosno nas koji danas živimo u slobodi. A vi u Večernjem biste se trebali zapitati kako možete istoga dana kada objavite ovu dirljivu ... prikaži još!u priču držati Šljivančanina cijeli dan na naslovnici i prenositi njegove monstruozne laži. Sramite se, iako su istu sramotu počinili i drugi portali, no vi ipak imate domoljubni predznak, pa biste trebali imati više kriterije od onih koji ovih dana kao slave, a do nekidan su se naslađivali najavljujući osuđujuće presude.

  • aabbcc:

    a na ramenu pušku _______________ a ko djetetu utrpa sa igrackama i pusku.., da mu ni da neki bojovnik iz Minsenske -bojne.

  • -obrisani-:

    18.11.2012. u 23:41h morales je napisao/la: .. totalno ste pošandrcali