Na Danima hrvatskog filma gledali smo dokumentarac „Tak kak je“ Arsena Oremovića, koji je samo dan prije osvojio drugo mjesto publike na Festivalu mediteranskog filma u Splitu.
Dirljiva priča o ocu koji pokušava ostvariti svoje pravo da nakon razvoda viđa kćer, što mu bivša supruga brani. Tematski, autor se time vraća angažiranosti iz vremena filma „U braku sa švicarcem“ kojim je započeo transformaciju od novinara u redatelja.
– Ovaj je film očito onaj dio moje osobnosti koji voli prozivati društvene devijacije, a u slučaju zapostavljenih prava rastavljenih očeva radi se svakako o jednoj od najraširenijih diskriminacija suvremenog doba. To je i problem mnogo naprednijih država od ove. Ipak, dok su u „Švicarcu” ljudi i njihove sudbine uglavnom bili upregnuti u temu, u slučaju filma „Tak kak je“ više se, ili barem podjednako, radi o portretu čovjeka, doduše primarno i vrlo komprimirano prikazanog unutar problema u kojem se našao – kaže Oremović. I sam je prošao razvod i na vlastitoj koži, kao otac, osjetio manji dio nepravde i predrasuda sustava koji bi prvi trebao biti lišen takvog načina gledanja na ljude i njihove sudbine.
– No, osim ljudskih priča koje sam upoznao radeći film, glupo mi se gurati među njih. Moj je slučaj u odnosu na sve što sam vidio bezazlen i tiče se isključivo problema alimentacije, koji podrazumijeva da imate obvezu plaćati određene svote koje ne prate dinamiku objektivnih okolnosti, ali, što je potpuno neprihvatljivo, baš ni na koji način ne može utjecati, niti imate pravo znati, kako će taj novac biti potrošen. No, velim, kada vidim junaka svog filma kojemu bivša partnerica već tri godine naprosto brani susrete s djetetom, a nitko to ni na koji način ne sprečava i njoj se ama baš ništa ne događa, dok njemu sud povećava alimentaciju, to je naprosto nepojmljivo. Pritom, važno je napomenuti, što je i meni bilo jako važno kada sam njemu, sa svim vrlinama i manama, odlučio posvetiti film, on nikada nije bio zlostavljač niti išta slično, ne postoje nikakve zakulisne priče te vrste. Štoviše, iz zapisnika Centra za socijalnu skrb vidio sam da je ocijenjen kao kompetentniji roditelj i stoga je predloženo da do odluke suda o skrbi dijete bude s njim, ali to je samo jedna u nizu rečenica puštenih u vjetar – kaže Oremović.
Što se tiče emotivnih stanja kroz koja prolazi osoba u takvoj gotovo bezizlaznoj situaciji, kaže, svatko to doživljava na svoj način, ali vjeruje da je osnovni okidač za mnoge muškarce u takvim situacijama osjećaj nepravde koji uopće nije subjektivan.
– Ljudi u takvim situacijama najčešće se daju snimati jer žele da drugi čuju za njihove probleme. Danas se dobro zna za problem švicarskih franaka, ali u vrijeme kada sam počeo raditi film, za njega su znali samo ljudi koje je problem izravno gnječio. Oni su pristali da ih se snima i zajedno smo napravili film koji je odjeknuo i pomogao stvaranju klime za promjenu. U slučaju Zvonka, koji opsesivno skuplja dokumentaciju o svemu što mu se događa, vjerujem da je motiv bio i taj da film ostane osobni testament njegove borbe i vjerujem da njegovoj kćeri jednoga dana neće biti nimalo lako gledati to. Uglavnom, Zvonkova priča nije ni danas završila, još uvijek ne viđa kćer. I nadam se samo da ona taj film neće vidjeti prekasno – kaže.
Za potrebe filma razgovarao je i s drugim očevima koji imaju sličan problem, o njihovim iskustvima i razlozima veće sklonosti sustava majkama.
– Ljudi imaju svoja viđenja koja ne moraju nužno uvijek biti ispravna; od toga da su pojedinci u sudovima ili centrima za socijalnu skrb pristrani baš zbog nekih konkretnih razloga u njihovu slučaju jer iza ove majke stoji ova udruga ili odvjetnica povezana s nekim iz suda, iza one ona, ili nešto treće toga tipa. Međutim, bilo bi se s time još nekako lakše nositi da problemi nastaju isključivo zbog takvih pojedinačnih interesnih isprepletanja, koja apsolutno postoje. No, problem je puno dublji, a počinje od toga što smo mi još uvijek duboko patrijarhalno društvo. Naprosto je način gledanja taj da su majke i djeca istoznačnica, a da očevi se brinu o poslu i nogometu. I to se uglavnom prihvaća na obje strane. Moram pritom reći da su muškarci, nakon rastava, vrlo često za to sami krivi jer doista velik broj njih, valjda i sami žrtve takvih stereotipa, nemaju potrebu provoditi više vremena s djecom, misle da plaćanjem alimentacije otkupljuju svoju „slobodu“. Nemam nikakve iluzije da mnogim muškarcima to odgovara, ali ne svima. I ti koji nisu takvi moraju imati veća prava, potpuno jednaka prava kao majke, odnosno kao očevi u brakovima, koji kao dio obitelji imaju pravo odlučivati o životima svoje djece na svakodnevnoj bazi – smatra. U jednom dijelu filma Zvonko pušta snimku, pretpostavljam socijalne radnice koja ga uvjerava da je najbolje odustati jer je zakon takav te da neće dobiti dijete bez obzira na to koliko ga majka zlostavlja, osim ako majka nije alkoholičarka ili narkomanka. To je doista praksa?
– Iz razumljivih razloga ne mogu reći kako je snimka nastala, odnosno tko je osoba koja je to izgovorila. Niti je to važno. Važno je da su to stvarne riječi predstavnice sistema koji odlučuje. Dakle, ako ona sama kaže da se tim poslom bavi 40 godina, onda je puno upućenija osoba od mene da odgovori na vaše pitanje, a ona kaže da je praksa doista takva. Nada se da film u nekoj mjeri može pomoći ozbiljnijem shvaćanju problema i pridonijeti društvenoj reakciji, ali ne očekuje da će se situacija ni izbliza promijeniti kako se na dobrobit žrtava počela raspetljavati situacija sa švicarskim francima.
– Taj slučaj bio je posljednji veliki primjer, ako ne i jedini u ovom stoljeću, kada se država postavila tako da nije nečiji sluga, nego kao gazda koji određuje pravila igre u svom dvorištu. No, po pitanju ravnopravnosti rastavljenih roditelja malo sam skeptičniji jer, kao što sam već rekao, korijeni su puno dublji, a očekivati restrukturiranje mentalnih sklopova, javnih službi i uhodanih obrazaca ponašanja u državi koja se raspada previše je iluzorno – kaže redatelj koji trenutačno radi na TV seriji o najvećim prometnim i prirodnim nesrećama u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata.
Planirao je, kaže, raditi i film o trendu iseljavanja naših intelektualaca u Berlin kao kontrapunkt Papićevim „Specijalnim vlakovima“ kojim je pokazao da su ljudi nekada išli u Njemačku ili druge krajeve svijeta trbuhom za kruhom, a danas dobro situirani ljudi s egzistencijom zrakoplovima bježe primarno radi mentalne higijene.
– A onda se dogodio ovaj egzodus mladih koji je opet spustio loptu na razinu s koje se očito nismo ništa pomaknuli od „Specijalnih vlakova“. Razvijam i film kojim bih govorio o gubljenju mladenačkih iluzija, pucanju prijateljstava, raspadu Jugoslavije, ratnim sukobima i ponovnom aktualnom zveckanju oružjem na primjeru sudbina članova punk bendova Blitzkrieg i Excess, u kojima sam početkom 1990-ih svirao bubnjeve, ali vidjet ćemo što će od svega biti – kaže Oremović.
Vrlo dobra priča! Volio bi kad bi se konačno više počelo mariti za osjećaje očeva i izjednačiti naša prava sa ženskim što se djece tiče! Žene su dobile u zadnjim desetljećima puno jednakosti sa muškarcima i bilo bi u reduu kad bi mi također izborili jednakost, jer je to naše pravo, napravili smo tu djecu i volimo ih !