Tihomir Orešković ima veliku šansu. Iskoristi li je i Hrvatsku usmjeri u pravome smjeru, mogao bi postati “junak našeg doba”, a ako u tome ne uspije, njegovo će vrijeme na vlasti biti upamćeno kao “godine koje su pojeli skakavci”. Od toga koga će imenovati ministrom, možda i neće toliko ovisiti njihova pojedinačna sudbina koliko bi od tih imenovanja mogla ovisiti sudbina cijele Hrvatske. U zemlji gdje svatko misli da bi mogao biti nogometni izbornik i gdje su mnogi uvjereni da bi mogli biti ministrima, Oreškoviću neće biti nimalo lako naći uspješan tim. Možda mu je činjenica da nije “domaći” zapravo prednost. Još će mu biti veća prednost ako ne bude u svemu slušao domaće. Sudeći po javno spominjanim imenima mogućih ministara, izgleda da su takvi lobiji vrlo aktivni.
Kao najvažniji ministarski resori spominju se gospodarstvo, financije, unutarnji poslovi. Rijetko i uzgredice se spominje Ministarstvo vanjskih poslova, a još rjeđe ministarstvo i ministar kulture! Ako se kao nepobitna činjenica uzme važnost Ministarstva gospodarstva, onda su dva spomenuta ministarstva možda i najvažnija za ukupnu budućnost Hrvatske. Dok se u Europi preslaguju geopolitičke puzzle, Hrvatska može ostati promatrač te globalne igre ili se truditi postati njezinim akterom. Problem arapskih izbjeglica hrvatska politika može svesti na poslušno praćenje pogrešne izbjegličke politike Angele Merkel ili na svoj autonomni odnos prema tome problemu. Slično je i s njemačkim pokušajem uvlačenja Hrvatske u zapadnobalkanske kombinacije. Politika povezivanja Jadrana i Baltika spojnicom srednjoeuropskih država ujedno je mogući otklon i od njemačkoga i od vatikanskog oslonca na Srbiju.
Za Hrvatsku je od izuzetne važnosti i Ministarstvo kulture i osoba koja će ga voditi. To bi se ministarstvo već jednom trebalo prestati tretirati “kao deveto prase”, tj. opet ga dodjeljivati politički nevažnima i politički marginalnim strankama. Hrvatska bi napokon trebala biti svijetu prepoznatljiva i po svojoj kulturi. Jer, Hrvatska je odvajkada pripadala europskoj kulturi utemeljenoj na njezinim kršćanskim vrijednostima. Tako je bilo još od Julija Klovića i Ruđera Boškovića, a nastavilo se sve do Vjekoslava Šuteja, Ive Pogorelića, Zrinke Cvitešić i Mire Gavrana. Hrvatska kultura i nakon formiranja nove vlade ostaje dokazom hrvatskoga identiteta i pokazateljem njezina europejstva. S tragikomičnih 0,8% nacionalnoga proračuna hrvatska kultura teško da može preživjeti, a kamoli se razvijati. Hrvatska kultura, kako je još A. G. M. pisao, može biti nacionalna samo ako je i europska. Koliko je kultura bitna, najbolje je znao boljševik Lenjin, koji je svojim kulturnim komesarima stalno ponavljao: “Kultura, kultura je važna, glupani!” Novi mandatar ne može Hrvatsku u svijet uvesti samo ekonomijom. I od nacionalne kulture ovisi hoće li on na kraju postati nacionalni heroj.•
Kak ti je Zrinka Cvitešić upala u istu rečenicu s Klovićem, Boškovićem, Šutejom...