Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

I kad političara isključe iz ‘igre’, iskreno se čudi: Pa ne radim ništa što ne rade drugi/kolege

U nogometu i politici jednako se reagira na prekršaje i crvene kartone
23. veljače 2021. u 21:04 0 komentara 269 prikaza
Southampton v Everton - Premier League - St Mary's Stadium
Foto: FRANK AUGSTEIN/PA Images/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/8

Najbizarniji su izrazi čuđenja u nogometu i politici. Na opravdanost te spoznaje upućuje promatranje reakcija na kršenja pravila kod sudionika najpopularnijega sporta i – barem u stranački zarobljenim državama kao što je Hrvatska – najvažnijega područja društvenoga života. Nogometaši u (polu)profesionalnim ligama, poglavito stoperi i veznjaci s obrambenim zadacima, uglavnom se jako čude kad sudac dodjeljivanjem kartona pa i samo zaustavljanjem igre sankcionira grubi prekršaj koji su počinili. Dok se suparnički igrač previja u bolovima ustravljeno pomišljajući kako će mu karijera biti prekinuta zbog teške ozljede, a maseri i liječnik ga stavljaju na nosila, počinitelj faula širi ruke i uopće u pravedničkoj maniri prosvjeduje zbog kazne.

CRO Demoskop CRO DEMOSKOP Bez većih promjena: HDZ i dalje najpopularniji, blagi rast SDP-a

Potonjem se zatim često na licu pojavi ironičan osmijeh kojim poručuje da je baš on nevina žrtva glume rivala ili zloće suca ili u isti mah i jednoga i drugoga. Vjerojatno je takvo ponašanje krivca za prekršaj osjetno prisutnije u nogometu nego u drugim kolektivnim sportovima. Osjetna različitost između reagiranja profesionalnih nogometaša i primjerice košarkaša ili rukometaša na sankcije sudaca također upućuje na mogućnost da izravni akteri najpopularnijega sporta tako izražavaju svoj specifičan habitus. On se i po naglašenom čuđenju grubih prekršitelja na odluke sudaca razlikuje od „skupa utjelovljenih dispozicija, odnosno tendencija k određenom tipu praksi“prisutnoga kod osoba s akumuliranim identičnim iskustvom (određenje habitusa sociologa Pierre Bourdieua) koji obilježava igrače drugih kolektivnih sportova. Ovo ipak nije tekst o devijacijama na nogometnom terenu; tu su problematiku svakako bolje od mene analizirali neki drugi autori.

Video - Ivan Anušić: Nijedna afera nije dobrodošla, ali mi nikoga nismo branili ili štitili

 

Primjerice, Veselko Tenžera je još 1982. u eseju o nasilju obrambenih igrača nad „draguljem bez premca“ Blažom Sliškovićem, ustvrdio da je takva pojava čin „odioznog nogometnog terorizma, onog primitivnog nasilja nad talentiranim čovjekom koje tako veseli ljude bez duha, one barbarske uskogrudnosti koja od pamtivijeka ruši hram da bi sagradila roštilj“. U ovom se napisu bavim reakcijama istaknutih političara kod nas na njihova stvarna ili moguća kršenja pravila koja su medijski i politički uokvirena kao afere. Neprilične slučajeve koji izazivaju veliku pozornost javnosti mnogi u to izravno uključeni politički moćnici zapravo često reagiraju navlas isto kao obrambeni i drugi igrači nogometa nakon grubih prekršaja. Ponajprije me zanima psihološka i kulturna pozadina uglavnom nojevskoga odnosa spram afera koje su koruptivnim, nemoralnim i sličnim radnjama političke velmože često izazvali sami ili udruženi s drugim akterima.

'Većini se to gadi' Ramljak: Kerum je branio političku korupciju i namještanje natječaja, e nećemo tako

Takvi su marifetluci i lopovluci ostavili za sobom znatnu materijalnu i drugu štetu zajednici: više se hramova duha i znanja moglo podignuti od javnoga novca koji su kvarni moćnici prigrabili i potom utrošili za gradnju roštilja (i ne samo u simboličnom značenju nego i stvarno, npr. vjerojatno prisutno u aferi vezanoj za bivšega ministra poljoprivrede Tomislava Tolušića) i slične privatne investicije. Napose je važno sljedeće pitanje: jesu li političari uhvaćeni „s rukama u pekmezu“ u često obranaškom komuniciranju u vezi s aferama izrazitije iskreno uvjereni u svoju nevinost ili pritom više svjesno lažu, odnosno pokušavaju manipulirati drugim akterima i javnosti u cijelosti? Kako bih se približio davanju odgovora na to pitanje, pokrenut znatiželjom, pratio sam komuniciranje naših političara „umočenih“ u blato afera u posljednjih gotovo deset godina (od početka mandata administracije Zorana Milanovića do danas).

Tomislav Tolušić | Autor : Patrik Macek/PIXSELL Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Izdvojio sam 30 takvih slučajeva koji se odnose na jednak broj aktera s nacionalne i lokalne razine, uključujući pojedine čelnike javnih poduzeća koji su se na te dužnosti uspeli političkim ljestvama. Rezultati analize mogli bi biti materijal znanstvene studije, a ovdje izlažem neke osobito važne obrasce koje sam u tom sklopu ustanovio. Ponajprije upozoravam kako velika većina ovdašnjih političara ni pod udarom teških i sramotnih afera ne priznaje svoju odgovornost. Pritisnuti optužbama novinara, političkih suparnika i drugih za raznovrsne zlouporabe, tek se rijetki „pospu pepelom“, kao što je sa suzama u očima učinila bivša ministrica regionalnoga razvoja i fondova EU Gabrijela Žalac 11. ožujka 2019: “Izletjela mi je pred auto djevojčica. Išla sam u trgovinu. Na licu mjesta sam joj pomogla. Jako sam potresena. Ne znam što da kažem. Nisam ni znala da je vozačka istekla. Evo, tu je vozačka dozvola koja je istakla 9. lipnja 2016. godine. No to me ne opravdava“. No odmah potom se zapetljala u drugu kontroverzu, na koju nije valjano reagirala.

Skandali ostavljaju različite posljedice na uključene političare, odnosno njihove karijere i živote. Manji dio ih politički „preživi“ (npr. Anka Mrak Taritaš vezano za aferu Gunja). Drugi ,poput požeško-slavonskoga župana Alojza Tomaševića, nastavljaju političku karijeru s teškim i često preteškim „prtljagom“. Treći nakon pravomoćne presude odlaze na odsluženje zatvorske kazne (Marina Lovrić Menzel, Željko Sabo…). Četvrtima je sudbina neizvjesna, npr. Josipi Rimac koja je već četiri mjeseca provela u istražnom zatvoru. Peti, razmjerno najbrojniji, napuštaju aktivno bavljenje politikom uz ostajanje na slobodi (Mijo Crnoja, Tihomir Jakovina…).

Knin: Josipa Rimac pokušala modno uskladiti tenisice i kaput | Autor : Dusko Jaramaz/PIXSELL Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL 07.03.2020., Knin - Josipa Rimac pokusala modno uskladiti tenisice i kaput. Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Komuniciranje prozvanih političara od izbijanja afere do ovakvoga ili onakvoga okončanja, moguće je uočiti, odvija se u tri faze. Početna se može nazvati fazom odbijanja, u kojoj nakon početnih kritika u javnosti gotovo svi odriču svoju odgovornost ističući na primjer kako se radi o „tipičnom spinu“ (Milan Bandić prije godinu dana, u vezi sa stanom u središtu Zagreba koji je kupila njegova supruga), konstrukciji novinara, zavjeri političkih protivnika i slično. Druga je faza pregovaranja: osjetljivim razgovorima s vodstvom stranke i javnim komuniciranjem pokušava se ublažiti šteta i pronaći povoljan izlaz. U njoj glavnu riječ imaju oni glavni – predsjednici stranaka. Iako je Andrej Plenković intenzivno koristio svoje diplomatske vještine da bi se istovremeno pokazao kao šef koji štiti svoje suradnike i vođa protivan ikakvim zlouporabama, pritom se nekoliko puta „okliznuo“. Predsjednik Vlade i HDZ-a tako je početkom srpnja 2019., u jeku afere vezane za Lovru Kušćevića, kad je i „pticama na grani“bilo jasno da je tadašnji ministar uprave kao načelnik općine Nerežišća zlouporabio položaj za privatne interese, izjavio: „Svi napisi o njemu odnose se na vrijeme prije njegova mandata. On je kao ministar jako angažiran. Pustimo spekulacije.“Završna faza je rješenja afere, u kojoj se većina prozvanih pokaže kao disciplinirani „vojnici stranke“. Dajući neopozivu ostavku ili tek svoj „mandat na raspolaganje“, oni uglavnom ističu kako ne žele biti „uteg Vladi koja dobro radi i ima izvrsne rezultate“ (Kuščević, 8. srpnja 2019.) i pridonijeti održanju za njihovu stranku štetne „negativne percepcije“.

Zagreb: Prosvjed protiv poskupljenja i kaosa sa smećem ANALIZA Optužnice, zatvor... biračima malo znače, oni sude po onoj ‘ako je krao, i nama je dao’

Pritom katkad navode i to da ne mogu više prihvatiti pritiske kojima su izloženi oni sami i njihovi bližnji: „Nisam u stanju prihvatiti neviđeni udar na sebe i svoju obitelj“ (Goran Marić 16. srpnja 2019.). U delikatnom procesu afere, koji u slučajevima očitih zlouporaba dužnosti i ćudoređa traje predugo, većina prozvanih optužuje druge za te svoje nedaće. Registrirano je napretek izjava poput „cijelu ste priču iskonstruirali vi novinari, i to su vaši osobni dojmovi“(Sisačko-moslavački župan Ivo Žinić 20. siječnja ove godine), „Protiv mene se urotila čitava ljevica“ (Kuščević), „Afera je izmišljena u funkciji destabilizacije mene i HDZ-a“ (Tomislav Karamarko 18. svibnja 2016.) i sličnih. Izvjesni političari uključeni u skandale koriste iste sintagme i fraze u za to vezanom komuniciranju, primjerice „medijski linč“, „fabricirane afere“ i slične. Neki priznaju krivnju, ali samo formalnu: „Kriv sam. Jer sam formalno nomotehnički krivo ispunio imovinsku karticu. Sve sam stekao pošteno pa nisam bio opterećen formom, a sadržajno nisam ništa legalno ili moralno sporno učinio“ (bivši ministar zdravstva Milan Kujundžić 27. siječnja 2020.).

Video - Dan borbe protiv korupcije: Zastupnici DP-a nosili maske s nazivima afera HDZ-a

 

Pojedini su pak originalni u reagiranju na kritike i kaznene postupke koji se protiv njih vode. Bivši predsjednik uprave Janafa Dragan Kovačević je po izlasku iz zatvora u Remetincu, gdje je proveo tri mjeseca, unatoč velikih iznosa novca nađenih u prtljažniku i podrumu te neugodnoj aferi „Klub“, izjavio sljedeće: „Nikada nisam uzeo ni lipicu. Dolazim iz dobrostojeće, poštene slavonske obitelji. Osim toga, suludo je da bi mi netko nosio novac u klub u kojem je bilo 20 ljudi“; razlog za napade na sebe on vidi u tome što je bio izložen pritiscima (ne iznosi čijim) jer se protivio izvozu nafte u Mađarsku. Izmotavanja predsjednika Republike u vezi s tom aferom, kojom je i on zahvaćen u sklopu „kolateralne štete“ ili „prijateljske vatre“ (s Kovačevićem je, kako veli, „dobar, ali ne neki prijatelj“), naročito su intrigantna. Prvo je izjavio da u Klubu u Slovenskoj ulici nije bio za lockdowna, da bi naposljetku priznao kako je navedeno sastajalište elite posjetio u tom razdoblju jer ga je „zvao prijatelj iz Dalmacije i bilo je puno hrane koje je trebao baciti jer ju nije imao kome dati i onda smo se našli tamo jer je bilo praktičnije“. Upozoravajući na „ozbiljan skandal“ vezan za djelovanje pravosudnih organa i vodećih političara, Milanović je pokušao skrenuti, i to razmjerno uspješno, pozornost javnosti s okolnosti da je bio u društvu s prijepornim osobama na krivom mjestu u neprimjereno vrijeme.

Zagreb: Bandić sa suradnicim obišao radove na izgradnji Spomenika žrtvama Holokausta drugi još dogovaraju Bandić u kampanji za sedmi mandat s nizom novih afera

Prostor za tekst koji je ostao na raspolaganju koristim kako bih analizirao neke važne aspekte pozadine fenomena neprimjerenoga reagiranja istaknutih hrvatskih političara na afere. U svrhu interpretacije prvo izvlačim iz znanstvenoga naftalina jedan stari uvid. Američki sociolog Edwin H. Sutherland je 1937. objavio knjigu „Profesionalni lopov, od profesionalnoga lopova“, u kojoj je na temelju istraživanja provedenoga kvalitativnom metodologijom ustvrdio kako postoji „profesija krađe“ kao grupa koja ima zasebne kriterije i obrasce ponašanja, slično nekoj drugoj profesiji. Osvrćući se na tu slavnu studiju, sociolog Ognjen Čaldarović kaže: “U grupi profesionalnih lopova vlada posebna etika, jezik, žargon, posebni odnosi, što sve predstavlja deskriptivne oznake profesije koju autor proučava. “Uz ostalo, profesionalni lopovi imaju i zajedničko shvaćanje pravde prema kojemu pravosudne institucije ne postoje da „proizvode“ pravdu, nego da proganjaju lopove.

Zagreb: Završetak radova na sljemenskoj žičari prouzročilo gužve na Gračanskoj cesti MATEJA ŠOBAK Hoće li i afera žičara ispasti 'pojeo vuk magare'?

Ne smatram da su svi istaknuti političari kod nas korumpirani i time zapravo – kriminalci, među njima itekako ima poštenih osoba, ali uočavam izvjesne sličnosti između profesije lopova (kako je nju opisao Sutherland) i službe političara. U obje profesije postoje specifični obrasci ponašanja, komuniciranja i shvaćanja morala koji se uglavnom jako razlikuju od za te ključne aspekte života vezanih obrazaca koje slijedi većina drugih pripadnika društva. Bjelodano je da politički akteri kod nas, a slično je i u drugim slabo uređenim državama, funkcioniraju u zasebnom društvenom polju, koje je u mnogo čemu odvojen od svijeta „običnih smrtnika“. Uz ostalo, mnogi od njih sasvim izvjesno – javna je tajna – ne rade za dvadesetak tisuća kuna mjesečne plaće, što je „sića“ u njihovu poimanju. Te se specifičnosti jasno mogu uočiti u situacijama kad su izloženi aferama. Držim da je njihovo čuđenje nad medijskim i drugim optužbama kojima su podvrgnuti, baš kao i kod profesionalnih nogometaša, više iskreno nego što je izraz sklonosti laganju i manipuliranju (iako je kod nekih od njih najvjerojatnije prisutno i posljednje).

Počelo cijepljenje protiv koronavirusa u Petrinji JULIJE DOMAC Naš najveći problem nije guranje preko reda i sitno kokošarenje. Problem je nešto drugo

Habitus kao „osjećaj za igru“ i „umijeće, zbirka tehnika, referenci i seta vjerovanja“ koji se izražava u „ontološkom sudioništvu“ (Pierre Bourdieu) kod mnogih se profesionalnih političara jasno izražava i u tom snebivanju (vjerojatno pritom pomišljaju: Pa nisam učinio ništa što ne rade drugi/kolege) zbog prozivanja u vezi s različitim zloporabama i nemoralnim radnjama. Taj i takav habitus mnogih političara više od svega drugoga, smatram, izvire iz prevlasti razmjenske politike nad onom produktivnom u Hrvatskoj kao zemlji u kojoj dominira klijentelistički (ortački) kapitalizam. Osobito jasno je mračnu dušu „trgovačke politike“prije tri tjedna opisao Željko Kerum, koji ima mnogo iskustva u takvim radnjama. Bivši gradonačelnik Splita (možda u svibnju najviše zbog kronične slabosti velikih stranaka i suparnika ponovno postane „poteštat“) reagirao je na aferu sa snimanjem u kojoj je šef krapinsko-zagorskog HDZ-a Žarko Tušek nudio usluge i javne funkcije gradskom vijećniku Oroslavja u zamjenu za političku suradnju. Kerum je objasnio da se Tušek ponašao „u skladu sa standardom“i ovako poentirao: „Ni u jednom gradu, županiji, državi ni u parlamentu nije prošlo ništa bez ovakvog dogovora.(…) To je normalno, drugačije ne ide. Postoji natječaj, ali što mislite da su ti natječaji, koji se rade da prolaze oni koji su najbolji? Ne, unaprijed je sve dogovoreno. To je trgovina.“

Žarko Tušek | Autor : Patrik Macek/PIXSELL Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Izgleda da se kao građani, u ovakvom janusovskom sustavu (gdje politika nastoji pokazivati svoje umiveno lice za najčešće naivnu javnost, a drugo prljavo obilježava prevladavajuće ciničnu elitu), možemo samo unedogled čuditi takvim riječima i pripadajućim pojavama te besplodno umovati o istini vezanoj za serije političkih afera. A istina je „voda duboka“, kako je ustvrdio još bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec. Ingeniozna Hannah Arendt je opravdano upozorila: „Napokon, nije li nemoćna istina jednako vrijedna prijezira kao i moć koja se ne obazire na istinu?“

JAKO GA JE VOLIO
Posljednji Cicini dani: Smrt prijatelja ga je dotukla, tada je sve krenulo nizbrdo
A1 Hrvatska
ČINE PRAVU STVAR
Oni su dokaz da je Solidarno naše Novo Normalno
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.