Ako je putovanje uspoređivanje, je li moguće usporediti Gruziju s Azerbajdžanom ili Tadžikistan s Turkmenistanom, a sve njih s Turskom ili Hrvatskom? Sjedimo u odličnom, autohtonom turskom restoranu Zübeyir, tik uz ulicu Istiklal kojom se dolazi do sada već po prosvjedima glasovitog parka Taksim i razgovaramo sa susretljivim hrvatskim generalnim konzulom Amirom Muharemijem.
Itekako upućen u politička zbivanja u zemljama Azije, Muharemi nam diplomatski sugerira: „Uspoređujte, ali tek kada upoznate ljude, političke prilike, okolnosti u kojima su živjeli i u kojima danas žive. Načas potisnite predrasude.“ Uz najrazličitijim začinima oplemenjene salate i mesne poslastice te pivo Efes, Muharemi nam daje praktične savjete za što manje stresan ulazak u zemlje bivšega SSSR-a.
Kobna pogreška
U Gruziji nam je odredište glavni grad Tbilisi, a misija – promatranje. Promatrači smo na predsjedničkim izborima čiji se rezultati znaju mjesecima unaprijed. Nakon što je na parlamentarnim izborima pobijedio Gruzijski san Bidzine Ivanišvilija, očekivao se trijumf Georgija Margvelašvilija. Dva dana prije izbora gruzijska televizija pokazuje kako se sprema za odlazak iz palače dosadašnji predsjednik Mihail Sakašvili, čija je stranka zbog kobne, brzoplete pogreške učinjene 2008. godine doživjela debakl. Naime, prije pet godina Sakašvili se upustio u ratnu avanturu pokoravanja te priključenja matici zemlji Južne Osetije. Inferiorna Sakašvilijeva vojska nasrnula je na zaštitnike Abhaza i Oseta, na Ruse.
Zašto se Sakašvili upustio u rat u kojemu Gruzijci nisu imali ama baš nikakvih izgleda? Zato što je Sakašvili, američki đak, umislio da će u rat uvući i Amerikance. Je li vojni aranžman bio dogovoren sa SAD-om? Nije. Uplitanje Amerikanaca na tom području izazvalo bi rat nesagledivih posljedica. Sakašvili se preračunao. Ispao je neozbiljan državnik te je Južnu Osetiju i Abhaziju (koja se uključila u rat kako bi pomogla „bratskom narodu Južne Osetije“) još dalje odgurnuo od Gruzije. Autokratski je vladar potom inicirao ustavne promjene kojima se predsjedniku smanjuju ovlasti te se jača pozicija parlamenta i premijera. A ona je bila namijenjena Sakašviliju. No, Sakašvili nije računao na Ivanišvilija, prema Forbesu jednog od 200 najbogatijih ljudi u svijetu koji je milijarde stekao devedesetih u Rusiji. Nakon što je postao premijer, Ivanišvili je najavio zatopljenje odnosa s Rusima te daljnje približavanje NATO-u i EU. Dogovoreno je da će nakon što Sakašvili ode, Ivanišvili podnijeti ostavku kako bi parlament mogao izabrati novog premijera iz pobjedničkog bloka Gruzijski san.
Na predsjedničkim izborima očekivano je pobijedio Ivanišvilijev zamjenik i ministar obrazovanja Giorgi Margvelašvili sa 62 posto, a Sakašvilijev David Bakaradze, koji je u kampanji ostavio najbolji dojam, morao se zadovoljiti sa 22 posto potpore birača.
U Tbilisiju veliki kontrasti. Uz moderna zdanja, futuristička kazališta, galerije, maštovite poslovne i stambene zgrade kakvih u Zagrebu nema ni u tragovima, uz vozni park od kojega zastaje dah, stare, zanimljive, ali ruševne zgrade. Da se ne sruše, podupiru ih željeznim stupovima ili ih opasuju željeznom užadi. I u takvim zgradama još uvijek ljudi žive.
Na putu u Gori, rodni grad Josifa Staljina Džugašvilija, uz četverotračnu, neograđenu cestu preko koje svakih nekoliko kilometara pokušavaju prijeći krave, nižu se napuštene zgrade sagrađene u vrijeme SSSR-a. Na desetke je napuštenih tvornica i silosa, tračnice su zarasle u drač, kompozicije napuštenih vlakova zahrđale, napušteni kamioni i bageri neuredno su parkirani. Stambena naselja u kojima još uvijek ima stanara neobojena su, a stakla na prozorima neoprana.
Prvo selo nadomak Gorija, od Tbilisija udaljenog 90-ak kilometara, zove se Uplistsikhe. Biračko mjesto je u školi. Dočekuju nas srdačno. Možemo s njima komunicirati ruski ili, pomoću prevoditeljice, gruzijski. Odlazimo potom u susjedno, neasfaltirano, zapušteno selo Kvakhvreli, koje me podsjeća na sela koja sam viđao u Rusiji osamdesetih godina prošloga stoljeća. Na glasačko mjesto smješteno u školskoj sportskoj dvorani dolazi baka s tek dva prsta na svakoj ruci, izgledom blizu stote, odjevena u opravu nalik dimijama, majicu s natpisom „Hajdemo letjeti zajedno!“ .
Napokon stižemo u Gori, grad s otprilike 50 tisuća stanovnika. Uredan je i čist te nema u njemu toliko oronulih zgrada kao u Tbilisiju. Muzej generalisimusa Staljina lako smo pronašli. Uz muzej je i Staljinova rodna kuća nad kojom je pokrov nalik omanjem grčkom hramu. Pitamo zašto kuća nema krov?!
Zato što ga nije imala ni u vrijeme kada je u njoj živio Staljin, kažu. Ali kuće u Goriju približne starosti imaju krovove. Očito je krov smetao kičastome „pokrovu“. Hladnim nas muzejom vodi kustosica koja prešućuje mnoge važne, krvave „detalje“ iz Staljinova života. Nadja Alilujeva, Staljinova druga supruga – čije je samoubojstvo bilo, sudeći prema Montefioreovoj biografiji „Na dvoru crvenoga cara“ okidač za masovna zvjerstva – tek je na jednoj od više stotina fotografija.
Ne govori kustosica mnogo ni o Trockom, ni o Buharinu, Zinovjevu ili Rikovu, najbližim suradnicima koje je Staljin dao umlatiti. Stol na kojemu je Staljin potpisao smrtne osude izaziva jezu. Od milijuna svojih žrtava, Staljin se pobrinuo za to da neke od njih ubiju na poseban, ritualan način. Tako je naredio da glumca Mihoelsa ubiju sjekirom umotanom u jaknu. Mnogo prije, na isti je način naručio ubojstvo vlastitoga oca.
Uz muzej i rodnu kuću smješten je i vagon kojim se Staljin vozio Rusijom jer se plašio letenja. U vagonu je nekoliko odjeljaka za najbliže suradnike, Staljinova spavaća soba s malim pisaćim stolom, kupaonica s toaletom te dnevna soba u kojoj je održavao sastanke i pijanke.
A kako Gruzijci doživljavaju Staljina? Dio kao zločinca, dio kao velikog državnika koji je morao činiti to što je činio, a dio je indiferentan prema zločincu.
Posljednjeg dana u Tbilisiju odlazimo na “buvljak” te galeriju na otvorenom. Pokušavamo prijeći šesterotračnu cestu, ali nigdje semafora. U centru Tbilisija nema nijednog semafora! A nema, bogme, ni zebri. Tek nekoliko mračnih pothodnika s viškom ne baš ugodnih mirisa. A kako se onda prelazi cesta? Pretrčava se...
Unaprijed pobijedio
Kao i Tbilisi, i glavni grad Azerbajdžana Baaku (u kojem također nadziremo izbore) pun je kontrasta. Isprepliću se 21. i 19. stoljeće.
Smješteni smo u Hayatu. Nakon što smo se raspakirali i prijavili OESS-ovoj službi, raspitujemo se što sve nudi hotel i po kojim cijenama. Ostajem zabezeknut: cijena kolača je osam eura. „Nećemo kolač“, kaže Petko, „Idemo na pivo. Vidio sam da se toči, u suradnji s minhenskim Oktoberfestom, po popularnim cijenama“. Na ulazu u restoran zaustavlja nas konobar: „Ulaz je 25 eura!“
„I što dobijemo za tih 25 eura?“
„Pivo. Koliko god možete popiti“.
Odustajemo jer smo maloga kapaciteta. Bilo bi to preskupo s obzirom na dnevnicu od 35 eura. Zadovoljavamo se uslugama obližnjeg samoposluživanja u kojem je uz Baltiku, rusko pivo, i dobro voće. Nakon održanog brifinga OESS-ovim delegacijama iz dvadesetak zemalja, odlazimo upoznati se s konzulicom Nedom Milišić koja bi nas trebala oboružati dodatnim informacijama.
Čekajući je u blizini obnovljenog starog grada, iza kojega se naziru tri upečatljive zgrade pod imenom Flame, nagađamo koga ćemo ugledati. Slijedi iznenađenje.
Gospođa Milišić mlada je, obrazovana, susretljiva, agilna i izuzetno informirana, prodorna diplomatkinja. Vodi nas u tipičan, tradicionalni restoran Karvansara u kojemu, smješteni u separe, kušamo tradicionalna jela. S diplomatima poput konzulice Milišić, Hrvatska će se u nekoj, nadam se, bližoj budućnosti u svijetu početi predstavljati na pravi, za razvoj gospodarstva koristan način.
Ni u Azerbajdžanu nema, naravno, iznenađenja na izborima. Rezultati su objavljeni čak dan prije izbora. Iz izbornog stožera uvjeravali su nas kako je to bio test sustava koji je procurio u javnost. U tom je testu Ilham Alijev dobio „samo“ 73 posto glasova, a na stvarnim, po ocjeni OESS-a, nedemokratskim izborima, s kontroliranom i za starog-novog predsjednika privilegiranom kampanjom, 85 posto. Jedini ozbiljni protukandidat J. Hasanli osvojio je manje od šest posto glasova.
Ilham Alijev, čija je obitelj u Azerbajdžanu na vlasti već četiri desetljeća, a otac Gejdar od 1994. do 2003. godine, nakon što su se zatvorila birališta ustvrdio je da je njegovim izborom trijumfirala demokracija. U razgovorima na ulici, u trgovini, u restoranima stječemo dojam da se Azerbajdžanci ne uzbuđuju previše zbog izborne lakrdije. Uživaju u šetnjama odlično uređenim parkovima, u kojima je nevjerojatno velik broj mladih, nije teško opaziti, zaljubljenih parova. I doista na ulicama ne prevladavaju namršteni, zamišljeni i zabrinuti ljudi. S toliko ljubaznosti, osmijeha i dobrohotnosti odavno se nisam susreo. Nadmašuju ih Tadžikistanci, ali o Tadžikistanu i Turkmenistanu u novome nastavku.
