I skustvo života i rada u Malaviju, zemlji s najvišom stopom oboljelih od AIDS-a i jednim od najnižih BDP-ova u svijetu, pokazalo mi je lice siromaštva, a i naličje međunarodne pomoći. Njihova stvarnost prikazana je kao mit nad kojim se treba sažaliti kroz fotografije uplakane djece ili mršavih staraca, ne stvarajući empatiju kao okidač za promjenu, već prolongirajući kolonijalistički stav Zapada prema zemljama Trećeg svijeta.
Procjene neovisnih stručnjaka pokazuju da se deset puta više izvlači iz Afrike, no što iznosi humanitarna pomoć Africi, a najviše pomoći pristiže siromašnim zemljama kojima je lako manipulirati. Nažalost, međunarodna pomoć ne ide niti u najsiromašnije zemlje, niti one koje u tom trenutku imaju nekoruptivne režime. Iz tog razloga Samoa, kao mala i relativno nenaseljena zemlja prima 458 dolara pomoći po stanovniku, a mnogoljudna Indija svega 3,69 godišnje jer u malim zemljama s relativno malo gotovine puno je lakše pokazati rezultat. U vremenu kada je sve postalo business, humanitarni rad nije iznimka, a s godišnjim rastom od 5 posto humanitarno djelovanje postaje i jedna od najdinamičnijih industrija. Sve je veći broj autora koji dobrotvornom radu daju naziv humanitarne mafije podrazumijevajući velike međunarodne organizacije, globalne medije, te razne slavne osobe koje surađujući s njima (ne osporavajući ljudske emocije koje ih vode) zapravo pomažu dodatnom etabliranju i legitimaciji te atrofirane i samodovoljne strukture. Humanitarni profesionalci koji skupljaju novac i za najveće organizacije poput Međunarodnog komiteta Crvenog križa ili Liječnika bez granica, s definiranom profesijom uvjerivača, uzimaju oko četvrtine prikupljenog.
Dakle četvrtina humanitarne pomoći, koja se, primjerice, prikuplja na ulici ide onima koji je prikupljaju. Kada se dodaju svi ostali troškovi, može se samo zamisliti koliko ostaje krajnjim korisnicima, onima koje smo imali u vidu kada smo davali naš prilog. I u tom prikupljanju vladaju tržišni principi i izražena konkurencija nevladinih organizacija angažiranih u prikupljanju novca. Majka Tereza upravo iz tih razloga ukinula je svoju humanitarnu organizaciju kada je vidjela koliki su troškovi administracije i putovanja (avionske karte, smještaj, materijal, promidžba...).
Nerijetko cilj humanitarnih organizacija, s jasnim zadatkom opravdanja daljnjeg ulaganja, postaje izrada dobro složenog izvješća, u kojem uglavnom nema ključnog podatka – koliko je donacija otišlo krajnjim korisnicima, što je ionako teško dokumentirati. Birokracija i dehumanizacija pretvaraju se, nažalost, u osnovne karakteristike humanitarnih organizacija koje su postale same sebi svrha. Ljudi u potrebi samo su alibi, razlog za njihovo postojanje, dok ih mjesno stanovništvo ne voli, smatrajući ih (s pravom) nečim stranim. Na kraju sve ionako postaje business. U ovom slučaju, humanitarni.
