Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Piše Miljenko Jergović: Hrvoje Tkalčić, lovac na potrese

Kako su i seizmolozi samo ljudi, većini njih za života se ne dogodi veliki potres. Je li veliki potres trenutak sreće za seizmologa? To bih, recimo, pitao Hrvoja Tkalčića kad bih s njim razgovarao. Premda i mene, kao i moju dragu susjedu, najviše zanima hoće li ovo prestati tresti
26. siječnja 2021. u 12:36 11884 prikaza
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/10

Taman što sam izašao ispred nebodera, zaustavlja me sitna, fino uređena gospođa, dugo je srećem, ali ne znam joj imena, pa me sramežljivo pita: “Hoće li ovo prestati tresti?” Njoj je sigurno više od osamdeset, ali vrlo je bistra i sabrana, nije od onih koji će prepadati svijet čudnim pitanjima, no svejedno me pita nešto što bi trebala znati da ne znam.

PODRHTAVANJE U DALMACIJI Potres magnitude 3.0 po Richteru pogodio Zadar: 'Prilično se osjetio na višim katovima'

Nemam nikakvih seizmoloških znanja. Mogu joj, možda, pomoći s ponekom senzacionalističkom dezinformacijom, pokupljenom u jutarnjem preletu preko metropolskih portala. Recimo: “najjači udar tek se očekuje”. Ili: ovo je Božja kazna za samoblud među mladima. Šalim se, ovo drugo upravo sam izmislio. Ali ništa od onog što sam pročitao, ili što mogu izmisliti, ne može pomoći ovoj dragoj novozagrebačkoj gospođi, jer njezino pitanje traži odgovor kakvog se ne može naći u ljudskim znanjima. I vrlo je vjerojatno da ga nikad neće biti.

Zanimljivo je, međutim, svih ovih desetak mjeseci, ili otkako se u Zagrebu zatreslo, čitati izjave, intervjue i popularne znanstvene tekstove seizmologa, čija imena većina mojih susjeda, pa vjerojatno i ova gospođa, naizust znaju, onako kako su, recimo, prije dvije i pol godine znali imena hrvatskih nogometnih reprezentativaca na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Svi oni, zapravo, odgovaraju na to jedno pitanje, koje se, evo čujemo, postavlja i najvećim neznalicama: “Hoće li ovo prestati tresti?” A odgovor im je da se to, zapravo, ne može znati. Jer da se potresi ne mogu predviđati. Kada razgovaraju sa seizmolozima, novinari kao da očekuju of the record informacije, potvrdu nečega što se zbilo iza scene, ili barem ponešto s ruba znanosti. Jesu li naftna istraživanja izazvala potrese? Ako se potres već ne može sa sigurnošću predvidjeti, što je vaš subjektivni osjećaj, očekujete li da ponovno snažno zatrese? Kao da je seizmolog mačka, pas ili papagaj pa da predosjeća potrese.

Najzanimljiviji mi je među njima – moj omiljeni seizmolog, kako to budalasto zvuči! – Hrvoje Tkalčić. Osim što zanimljivo piše i govori, i što je u stanju da i svoju nemoć da odgovori na to ključno pitanje pretvori u zanimljiv, sadržajan i koristan iskaz, Hrvoje Tkalčić, čini mi se, od svih njih najljepše opisuje potrese. Ali nije mi ni zbog toga najzanimljiviji. Ono što ga je takvim učinilo činjenica je da se sve to vrijeme otkako se tresemo nalazi na drugom kraju svijeta. Premda je negdje u Australiji, on ovaj naš posljednji potres do u dušu zna pa ga opisuje s onom, čitatelju tako dragom kombinacijom ekspertskog i životnog jezika i govora, tako da to što nećemo razumjeti u prvoj rečenici, bit će nam savršeno razvidno već u drugoj. Manira je to koju svi mi, vjerojatno, poznajemo iz nastupa onih nekoliko odistinskih i nama velikih liječnika, što su se u raznim životnim razdobljima bavili našim boleštinama, tako što su nas liječili od njih i tako što su nam tumačili naše bolesti. Umijeće tumačenja bolesti važnije je katkad i od liječenja. Tako je, vjerujem, i s umijećem tumačenja potresa. Tkalčić nije iz daleke Australije svojim pacijentima u Hrvatskoj poručio da potresa više neće biti, ali je o potresu tako govorio da nam se makar i načas učinilo da se s potresima može živjeti, kao što se već živi sa svim tim teško izlječivim bolestima, koje čovjeku ne moraju skratiti ni prekinuti život ako se s njima nauči nositi.

Rijeka: Ivan Đikić sudjelovao na znanstvenom skupu o virusu COVID-19 Nova debata Macan: 'Vozite svoj egomanijački projekt iz Njemačke'; Đikić: 'Ljudima treba reći istinu'

Postoji još jedna sličnost liječnika i seizmologa. Pogotovu ovakvog seizmologa kakav je Tkalčić. Za razliku od pacijenta koji je uglavnom zabrinut zbog bolesti i suštinski je za nju nezainteresiran, liječnik od bolesti živi, ona je njegov profesionalni i životni interes te na neki način i njegovo zdravlje. Dok je potres za većinu običnih odraslih ljudi izvor straha i iznenadnog i nekontroliranog egzistencijalnog užasa, za seizmologa je, pretpostavljam, potres put k profesionalnom, emocionalnom i životnom ostvarenju. U toj razlici u perspektivama najdublji je ljudski smisao medicine i seizmologije. Da nije te razlike, ne bi bilo ni liječnika i seizmologa koji nam mogu pomoći. A najviše nam pomažu tako što nas upute kako da živimo s nečim što nam je strano i protivno, ali što oni tako dobro poznaju i što im je toliko blisko.

Pojam o vremenu u medicini je, međutim, neusporediv s pojmom o vremenu u seizmologiji. Što je bolest teža, to doktori više usitnjavaju vrijeme. Tjedan, mjesec ili godina života nešto su oko čega se vrijedi u medicini boriti. Ali nijedna medicinska disciplina ne bavi se vremenom duljim od ljudskog života. Seizmolozi se pak bave stotinama, tisućama i desecima tisuća godina. Takvi su njihovi vremenski intervali. No kako su i seizmolozi samo ljudi, većini njih za života se ne dogodi veliki potres. Je li veliki potres trenutak sreće za seizmologa? To bih, recimo, pitao Hrvoja Tkalčića kad bih s njim razgovarao. Premda i mene, kao i moju dragu susjedu, najviše zanima hoće li ovo prestati tresti. No to pitanje o sreći u potresu je važno, jer je u njemu sadržan temeljni paradoks naših života: kako može biti sreća ono što u trenutku izazove tolike ljudske nesreće? Morali bismo, ne samo zbog potresa, naučiti da su sretni trenuci čovječanstva u pravilu zasnovani na velikim nesrećama. Recimo, da nije bilo onih strašnih potresa u Skoplju 1963. i u Banjoj Luci 1969., danas bi se, zajedno s centrom grada, urušavao i Novi Zagreb. A on, zahvaljujući žrtvama ta dva grada, danas stoji stamen i čvrst. Onoliko čvrst koliko to može biti grad pred potresom. I u toj sreći, proizašloj iz velike nesreće, razlika je između dva Zagreba. Upravo zato nije neumjesno pitanje osjeti li seizmolog ushit sreće pred velikim potresom.

Nakon uvođenja novih mjera pust granični prijelaz u Slavonskom Brodu izdani prekršajni nalozi Niz kršenja mjera u Sisačko-moslavačkoj: Građanima prijete kazne do 15 tisuća kuna

Hrvoje Tkalčić je, kako ga predstavljaju naši mediji, “lovac na potrese”. Prošle je godine dolje na jugu svih jugova, na dno uzburkanog mora pokraj Antarktike postavljao seizmografe. Čak dvadeset i sedam strojeva koji će bilježiti drhtanje zemlje i u njima će, kako se to čini meni i mojoj susjedi, tražiti neku logiku, smisao i sustav. Njegov posao, posao njegove znanosti, nije tek u bavljenju potresima, sadašnjim i budućim, nego je u pokušaju da se barem nasluti geološka povijest Zemlje. U onome što se događalo milijunima godina ranije otkrivaju se razlozi za ono što se zbiva u tom treptaju oka, u kojem traje čovjekova civilizacija na Zemlji. I u treptaju tog treptaja naš život na njoj. Tako se to, kažem, čini meni, koji ni o čemu nemam pojma, osim što mi, kao i svakom živom stvoru, zemlja katkad zadrhti pod nogama.

Inače, novinska pripovijest o Tkalčićevu postavljanju seizmografa na dno divljeg mora pokraj Antarktike vremenski se podudarila s izlaskom dvaju strip-albuma u izdanju zagrebačke Fibre, francuskog crtača i dokumentarista Emmanuela Lapagea: “Putovanje na Samotne otoke” i “Mjesec bijele boje”. Vrijedi ih pročitati, makar da bi se u očima imao svijet kroz koji je u svojoj ekspediciji prolazio i Hrvoje Tkalčić, kao i da bi se strašnim i tužnim slikama s Banije pružio neki globalni kontekst. U tom kontekstu, naime, postoji višestruka utjeha za sve naše strepnje i strahove. Ta utjeha tiče se Zemljine lopte, koja pulsira potresima, i na kojoj smo, ipak, svi vezani istom, zajedničkom sudbinom. Samo što jednima prođe život a da nikad ne dožive svoj potres, dok druge strefi dvaput u jednoj godini.

Zoran Šprajc RTL DIREKT Šprajc brutalno komentirao tulum sestara u KB-u Dubrava: 'Dobro da je samo jedna otišla...'

U našem neboderu, veli mi susjeda, ima još jedna starija gospođa. Ona je u Zapruđe dolazila gledati kako se kopaju temelji za neboder u kojem će stanovati. Vidjela je sve to i voli o tome pripovijedati. Oni koji se plaše potresa dolaze joj pa je upitaju i ona sve ispočetka priča. Ljudima tad biva lakše. Gospođa ih umiri nečim što je vrlo slično onome čime ljude mire seizmolozi. A među seizmolozima ponajviše Hrvoje Tkalčić, koji uza sve svoje znanstvene talente – do kojih nisam u stanju doprijeti niti sam ih u stanju razumjeti – umije ispripovijedati pripovijest o Zemlji, tako da nam se Zemlja na čas učini kao jedna od nas. On oljudi Zemlju i tako utješi čovjeka koji se plaši potresa.

krađa
Uhvaćen na djelu
Postavio kameru kako bi otkrio tko mu krade stvari iz ulaza, ali ovog lopova nije očekivao
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?