Slušam neki dan radijsku emisiju na temu (ne)provođenja tzv. strukturnih reformi. Koliko se godina i koliko stotina puta ponavljaju jedne te iste konstatacije?! Sudionici su u raspravi kvalificirani, već iskusni. Voditeljica je već umorna od ponavljanja jednih te istih pitanja, godinama, i još više od istih dobivenih odgovora: reforme su naša nužnost, iako „bolne“ moramo ih napraviti zbog nas samih, a ne zbog zahtjeva EU, vidite li koliko nam ljudi odlazi u svijet, drugi ih stalno provode i tako povećavaju razmak u razvijenosti, nedostaje nam iskrena politička volja, uvijek su neki izbori na pomolu pa nije pravi trenutak… ali kada prođu (ovaj put lokalni) izbori, pruža nam se zadnja šansa…
Istu takvu emisiju mogli smo slušati i prije pet i prije deset godina. I sama riječ „reforme“ dobila je prizvuk potrošenosti, floskule, eskapističke politikantske figure. Ozbiljni je političari nastoje izbjegavati da ne bi bili svrstani u brojne prethodnike koji su i kompromitirali sam termin, kroz neprovođenje reformi i na tom neprovođenju ili rušenju zasnovanim dobivenim izborima. Da, dobro ste razumjeli, izbori su se mnogo puta dobivali na rušenju reformi i zaglupljivanju biračkog tijela šupljim populističkim lažima.
Hrvatsko biračko tijelo ne podnosi uspjeh i reformatore. O tome postoji već sasvim pristojna empirijska podloga. Rezultati dosadašnjih izbora nedvosmisleno pokazuju cijeli niz nelogičnih ishoda, nelogičnih kada ih mjerimo pretpostavljenim sustavom vrijednosti i skalama javnog morala. U nekim primjerima vidjeli smo i totalnu inverziju ishoda izbora i političkih i moralnih kriterija.
Uzmite ovaj primjer – na parlamentarnim izborima 2015. najobičniji izborni prag od pukih 5% glasova nisu prošli ni bivši predsjednik Republike ni bivša predsjednica Vlade za čijih je mandata Hrvatska dovršila pregovore i potpisala ugovor o pridruživanju EU. Ako to nije bila reforma svih reformi, onda ne znam što jest. A biračko tijelo to je ne samo ignoriralo, već kao da ih je kaznilo!
Podsjećam, dvoje bivših najviših državnih dužnosnika nije imalo neke druge terete koji bi poništili evidentne zasluge. Zato je pak u Sabor na istim izborima odabrano troje ljudi koji nemaju nikakve reformske uspjehe, i uz to su još odslužili ili višegodišnje zatvorske kazne ili istražne pritvore u procesima u tijeku? Ima još sličnih primjera. O kakvom je stvarnom sustavu vrijednosti i prevladavajućih moralnih normi ovdje riječ – zaključite sami. Meni je sve to jako čudno, u najmanju ruku. Vratimo se famoznim reformama. Nemoguće ih je provesti u zemlji koja ih (u velikoj većini) ne želi – pokazano na izborima. Kao što je nemoguće izliječiti pacijenta koji odbija empirijski dokazanu učinkovitu terapiju.
Ono pak što je i bilo napravljeno u prošlosti bilo je moguće samo zbog dva razloga – prvo, zbog dominantnog reformski orijentiranog državnika s neupitnom podrškom u narodu koju je, drugo, stekao u okolnostima teške borbe za slobodu, državu i opstojnost. Da Tuđman nije imao do danas neviđen politički kapital koji je stekao u vođenju procesa stvaranja i oslobođenja države i da ga nije uložio u istinske, dubinske reforme, još bismo mi živjeli u nekom prikrivenom komunizmu, doduše maskiranom formalnim višestranačjem i demokratskom retorikom.
Zadatak koji je pred svima nama enorman je. On se ne da riješiti birokratskom perfekcijom reformskih mjera pretpostavljajući da postoji iskrena „politička volja“, izražena kroz većinski broj ruku u Saboru. Ona u ovom trenutku ne postoji niti ju je moguće dobiti nekim „preslagivanjem“. Ona ne postoji u Saboru upravo zbog toga što ne postoji ni u narodu. Pacijent ne želi primiti terapiju, ni cijepljenje ne želi. Kako ga uvjeriti u suprotno? I tko to treba napraviti?
Prije svih političari vodećih stranaka. Sve veći broj neozbiljnih i neodgovornih ljudi koji prelaze pragove samo je zadnje upozorenje da naši vodeći političari, poglavito oni iz najvećih stranaka, moraju početi voditi narod umjesto da ga obmanjuju nadriliječništvom i suicidalnim međusobnim blaćenjem. Voditi narod znači početi govoriti istinu, pa makar ona i ne bila ugodna uhu prosječno obrazovanog birača. Ta istina mora naći dominantno mjesto u dugoročnim stranačkim programima. Ti programi moraju biti jasno i uporno predstavljani najširoj javnosti sve dok ne postanu opća mjesta, kao što su danas, nažalost, hrpe zabluda i budalaština postale opća mjesta.
Populističke laži treba ostaviti malobrojnoj, ali svakim izborima sve većoj skupini ridikula i neodgovornih „prosvjednih“ zastupnika. S njima se nije moguće natjecati u činjenju štete. Drugim riječima, predstoji nam dugotrajna bitka za sustav vrijednosti i javni moral podosta različit od onog koji viđamo i zbog kojeg danas patimo. Ekonomisti su za takvo što nužni, ali nisu dovoljni.
>>Plenkoviću treća sreća za reforme, valja je iskoristiti
>>Donosimo ključne mjere reforme zdravstva! Evo što će se sve kontrolirati
