Naslovnica Premium Analize i intervjui

‘Hrvatski su intelektualci podijeljeni, bez vizije i kriterija, šute da ne izgube poziciju i novac’

Po vokaciji moraju govoriti kritički, propitkivati realnost, odnose i načela na kojima gradimo zajednicu, s prognostičkim i savjetodavnim izjavama za dobrobit zemlje. Rade li to ili su se pretvorili u rezignirane cinike, agitatore i konformiste
23. veljače 2017. u 20:24 1 komentara 2546 prikaza
27.09.2015., Zagreb - Povorkom od Sveucilista do Hrvatskog narodnog kazalista pocela svecana promocija doktora znanosti i umjetnosti Sveucilista u Zagrebu. Rektor prof. dr. sc. Damir Boras promovirao je nova 292 doktora znanosti i umjetnosti Sveucilista u
Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Zašto šute intelektualci o temeljnim problemima hrvatskog društva, o kojima bi trebali imati suglasnost, bez obzira na političke preferencije? Iako smo mlada demokracija, danas nikome ne prijeti da će zbog iznesenih stavova biti progonjen i zatvoren kao nekoć Vlado Gotovac, a ipak je prisutna šutnja intelektualaca i institucija uz sporadične i pojedinačne istupe, često ideološki obojene.

Jesu li se intelektualci pretvorili u rezignirane cinike, agitatore za pojedinačna pitanja ili konformiste koji čuvaju svoju poziciju zatvarajući oči pred time da zemlja grca u ekonomskim i demografskim problemima i da se urušio vrijednosni sustav?

Znanstvena elita ne može se dogovoriti ni oko toga je li nešto plagijat ili nije, i kakvu onda poruku šalju mladima koji ne napuštaju zemlju samo zato što u njoj danas nemaju posao, nego i zato što u njoj sutra ne vide perspektivu.

Hrvoje Hribar Nino Raspudić Strah od revizionizma ili revizije? Zagreb: Na predstavljanju inicijative "Puk'o nam je film" Nuić pobjesnio na branitelje PUK'O NAM JE FILM Navojec: Koji to računovođa zna što to doprinosi razvoju kulture? Ivona Juka Ivona Juka: 'Hribar je izrekao stravične laži o meni, podižem tužbu protiv njega'

Da su intelektualci šutjeli u daleko gora vremena, ne bi bilo Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a ni Hrvatskog proljeća. Jesu li bili kritičniji i u doba prvog predsjednika Franje Tuđmana nego danas i zašto?

– U vrijeme Tuđmana obrazovani su imali viziju zemlje u kojoj žele živjeti za 20 godina. Vjerovali su da je ta vizija ostvariva i slagali su se oko osnovnih koraka koje valja poduzeti. Danas obrazovani nemaju viziju, ili su im vizije različite, ili se pak ne mogu složiti oko toga kako je ostvariti.

A i kad bi se mogli složiti, ljudi su uvjereni da to ništa ne bi promijenilo, pa čemu uopće javno govoriti i djelovati?

U tom stavu sastoji se tragični podbačaj, izdaja današnjih hrvatskih intelektualaca.

Kako na djelu izgleda ta izdaja, možemo lijepo vidjeti na primjeru Senata Sveučilišta u Zagrebu u kojemu intelektualna elita pristaje na funkciju pukog produžetka volje rektora, čak i kada je riječ o činovima nasilja i destrukcije – govori filozof Pavel Gregorić, izvanredni profesor na Hrvatskim studijima, koji je doktorirao na Oxfordu.

Aleksa Bjeliš, bivši rektor zagrebačkog sveučilišta, uspoređujući vrijeme otprije 20, 25 godina i danas, osobito u znanstvenoj zajednici, konstatira da je u ratu bilo drukčije jer je trebalo sačuvati golu egzistenciju i sveučilišni istraživački život, što se u tim okolnostima i uspjelo. Skida kapu, kaže, prethodnicima koji su u to doba imali glavnu riječ.

Ako intelektualac ne ostane usamljen, onda i nije intelektualac. Kod nas je puno konvertita koji se prilagođavaju

Aleksa Bjeliš

bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu

– Prije smo puno više diskutirali i s onima s kojima smo se slagali i s onima s kojima se nismo slagali i to smo otvoreno govorili jedan drugome u puno kritičnijim vremenima. Ali to ne znači da jedan drugoga nismo poštovali.

Ne idealiziram to vrijeme, ali očito je tada bilo zajedničkog interesa, vizije, stremljenja da se izađe iz rata na dignitetan način, da se zemlja postavi na sigurne noge i da se uđe u međunarodne integracije. Bojim se da je u tom stremljenju zaboravljeno da, tek kad se to ostvari, dolazimo na početak.

Sada smo podijeljeni, izgubili smo kriterije, spremni smo se sukobiti na marginama i sve se svodi na to da svatko vodi brigu o svojim interesima i brine se da ne izgubi poziciju ili dobit zato što je postupio ovako ili onako.

A tu nema intelektualne odgovornosti i tu se dio ljudi obeshrabren povlači, šuti. Ako u svim vremenima ne želite biti u kritičnom odnosu spram nekog tko je društveno i politički jači od vas, niste intelektualac.

Intelektualac je spreman biti u manjini i braniti svoj stav dok god se ne pokaže da je u pravu ili da nije, ali uvijek biti u pravu zato što je politička ili neka druga opcija takva, to je konformizam.

Istup relevantnih intelektualaca nikoga ne uzbuđuje sve dok ne počne podrivanje temelja nekih sektora

Drago Čengić

sociolog s Instituta Ivo Pilar

Naše su institucije, nažalost, usvojile takav način ponašanja, iznutra ne njeguju kritičku misao, nego obeshrabruju vlastite članove svojim ponašanjem – rezimira hrvatsku stvarnost Bjeliš. Pitamo ga je li Đikić za njega primjer intelektualca koji kritički razmišlja.

Đikić je pokazao ono što se očekuje od standardnog intelektualca i, naravno, tu postoje i druge komponente, ali riječ je o svjetski ostvarenom znanstveniku koji je dosad pokazao patriotizam i želju da sredini iz koje je potekao pomogne.

U svakom slučaju ja bih ga puno više poštovao i bio oprezan iz političke perspektive oko licitacije njegova djelovanja – uzvraća Bjeliš. Drži da rješavanje društvenih problema najbolje ide u društvu u kojem je otvoren dijalog, a zato je bitna uloga intelektualaca u uspostavi i obrani atmosfere dijaloga, u kojem se ljudi ne boje reći kako razmišljaju.

– Mi nemamo atmosferu u društvu koja njeguje dijalog i koja nije cinična. Među hrvatskim intelektualcima dosta je prisutna ciničnost i, što je bolnije, prisutno je konvertitstvo. Puno je konvertita koji brzo mijenjaju stavove i prilagođavaju se trenutku.

Ako intelektualac koji put ne ostane u životu osamljen, onda nije intelektualac.

Što se tiče intelektualaca u znanosti i obrazovanju, naš je prostor zatrovan jer dugo živimo u situaciji u kojoj interesne skupine, koje su manjina, ali dobro organizirane i stabilne, kontroliraju sustav bez obzira na to koja je opcija na vlasti. Situacija nije dobra i ne možemo razlučiti bitno od nebitnog te osigurati mjerila i kriterije ponašanja, koji nas ne bi diskvalificirali u širem društvenom okružju. Sad smo diskvalificirani jer imamo cijepanje unutar znanstvene zajednice – kaže Bjeliš.

I Luka Brkić, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, slaže se da intelektualci po vokaciji moraju govoriti kritički, propitkivati realnost, odnose koje gradimo i načela na kojima gradimo zajednicu s prognostičkim i savjetodavnim izjavama za dobrobit zemlje.

– Tako bi trebalo biti, ali, nažalost nije, jer dio intelektualne javnosti ne govori u ovoj zemlji. Ne žele govoriti jer su zahvaćeni apatijom kao i svi drugi građani i ne vjeruju u moć znanja koja bi promijenila odnose u politici, u sferi odlučivanja i kreiranja naših kolektivnih težnji i općeg dobra.

Drugi je razlog što ljudi šute taj da misle da bi njihov bilo kakav angažman bio besmislen. Imate i dio ljudi koji pripada intelektualnoj eliti, koji je stranački obojen, pa takvi izlaze u javnost, što je kompromitiranje.

Naravno da intelektualci imaju svoje ideološke atribucije jer nisu ljudi posebnog kova, ali kad istupaju u javnosti s pozicija struke, odnosno znanja, ne bi smjeli govoriti na takav način. Intelektualni govor morao bi biti nezavisan od političkih struktura bez obzira kamo vas srce vuče i na koji dio političkog, ekonomskog, socijalnog ili teološkog spektra.

Ali i intelektualci su ljudi od krvi i mesa i nisu nedodirljivi u znanju jer i među nama ima svega i svačega – kaže Brkić.

Imate i dio ljudi koji pripada intelektualnoj eliti, koji je stranački obojen, pa takvi izlaze u javnost, a to je kompromitiranje

Luka Brkić

profesor FPZG-a u Zagrebu

Napominje da pamet zemlje ne bi smjeli reducirati na stranačke nomenklature iz koje netko kao stranački podobnik ili aktivist može doći u poziciju da govori, a tada nije nezavisni intelektualac. Dio odgovornosti za šutnju intelektualaca, dodaje, leži i na medijima jer često idu linijom manjeg otpora pa ne daju prilike novim ljudima koji bi govorili.

Na pitanje može li se danas govoriti koja je preokupacija intelektualaca kad je riječ o društvenim problemima, ili je nema jer svatko nastupa sa svoje uske pozicije, filozof Gregorić uzvraća:

– Ako bih morao poopćiti, rekao bih da hrvatski intelektualci prihvaćaju jednu od dvije uloge: ulogu agitatora oko pojedinačnih pitanja ili ulogu rezigniranog cinika. Ova potonja uloga uporište nalazi u činjenici da nema širih javnih platformi za argumentiranu razmjenu i da riječi i argumenti u Hrvatskoj rijetko mijenjaju tijek koji zacrtan u političkim centrima moći.

Ali ipak držim da bi moralo biti više intelektualca koji se s time odbijaju pomiriti, koji gledaju dalje od “ja – ovdje – sada” i koji su spremni u skladu s time javno govoriti i djelovati. Dokle god nema kritične mase takvih, ništa se bitno neće promijeniti i Hrvatska će nastaviti svojim teturavim putem demografskog, ekonomskog i kulturnog odumiranja – zaključuje Gregorić.

Kolektivna je odgovornost intelektualaca da u ideološkim sučeljavanjima ne dopuštaju da se ugrozi dignitet osoba, skupina, naroda, bez obzira iz kojeg ideološkog, političkog, svjetonazorskog kruga dolaze. No, to je, ističe Bjeliš, ideal koji mi, nažalost, nemamo i koji dolazi i s razvojem demokratskog društva.

– Nemali broj znanstvenika danas važe što je bolje reći, što će ga manje koštati ili se pita zašto bi se izlagao, a oni koji se deklariraju, bilo bi dobro da im je to intelektualni stav. Ali češće je prisutna kalkulacija.

Mladi sve to vide i sve se teže odlučuju ostati u ovoj zemlji ne samo zbog materijalnih uvjeta, nego zbog uvjeta rada i urušenog vrijednosnog sustava jer vide kako se ponašaju oni koji bi im trebali biti uzor. Jedino se nadam i vjerujem je da bi energičnost mladih mogla promijeniti takvo stanje i zato je za zemlju velika opasnost iseljavanje mladih.

Danas imamo loše stanje na sveučilištima, i na najvećem među njima i u cijeloj akademskoj zajednici, u kojoj se puno manje sučeljavaju stavovi, a puno više šuti i ponaša konformistički zato što su, spontano ili smišljeno, interesne skupine posljednjih 10-15 godina preuzele i preuzimale igru iznutra i u osnovi rušile sustav.

A ljudi se ponašaju tako jer očekuju da će ti koji su preuzeli glavnu riječ i glavne punktove i njima pomoći, ali to je konformizam koji ne može izaći na dobro jer bez kritičkih razmišljanja i sučeljavanja nijedna znanstvena ni akademska skupina ne može napredovati – kaže Bjeliš.

U stavu da nema smisla javno istupati sastoji se tragični podbačaj, izdaja današnjih hrvatskih iintelektualaca

Pavel Gregorić

filozof

Sociolog Drago Čengić s Instituta Ivo Pilar uočava da se danas teško složiti što sadržajno obuhvaća pojam “intelektualna elita”, što su to temeljne vrijednosti ove zemlje i koji su to naši temeljni problemi. Intelektualci se često, umjesto kolektivnog istupa (peticija protiv plagiranja, u vezi reforme školstva…) transformiraju u slobodne strijelce.

Došlo je, kaže, do fragmentacije ključnih subjekata javnosti, a internet i društvene mreže postaju moćno oružje za izražavanje ljudi o društveno sporednim, ali i važnim temama

A kako su intelektualci društveno-humanističkog obrazovanja često skeptični prema novim informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, obično se kao grupa za pritisak njima rjeđe služe. No, Čengić drži da ipak dio intelektualaca pokušava sudjelovati u rješavanju društvenih problema.

– Ne možemo poreći da nema sudjelovanja dijela intelektualaca u pokušajima rješavanja društvenih problema. Preporuke Vijeća za gospodarska pitanja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović vezanih uz monetarnu politiku nastale su na temelju političke inicijative, ali uz sudjelovanje dijela ekonomskih stručnjaka koji na probleme monetarne politike gledaju čak i znatno drukčije od skupine ekonomista koju možda dobro predstavlja sadašnja rukovodeća garnitura HNB-a.

To je tek jedan primjer javnog angažmana. No, problem je možda u tome što nema nacionalnog, nadsektorskog i nadstranačkog foruma/savjeta koji bi ne samo definirao ključne društvene probleme, nego i temeljne smjernice društvenog i ekonomskog razvoja čineći odmak od usko sektorskog promatranja važnih društvenih problema i od usko političkog definiranja ekonomske i drugih važnih politika.

Ne bi njegovi zaključci bili obvezna lektira za sva državna tijela, ali bi politička elita trebala voditi računa o njima jer bi de facto poruke takve institucije proizvodile društveni pritisak u redovima ključnih nositelja političke i ekonomske moći – drži Čengić.

No, ako nacionalni forum/savjet ima smisla formirati, tko će to predložiti? Pita se hoće li to učiniti HAZU, instituti, visokoškolske institucije, velike stranke... Čengić smatra da znanstveno-obrazovni i istraživački sektor duguje hrvatskoj javnosti takvu inicijativu, jer je pozvan da promišlja o važnim društvenim i gospodarskim problemima u nacionalnim okvirima.

Brkić koji, kako kaže, dijeli stav s ljudima koji jedino priznaju elitu znanja, drži da bi HAZU, koji ima potencijala, morao puno više napraviti u smislu kritičkog govora intelektualaca da bi se pronašla optimalna rješenja za zemlju.

– Nije dovoljno da ste po statusu član HAZU i akademik, da ne ulazimo u to koliki je broj akademika, kako se regrutiraju i održavaju li i oni ukupnu društvenu sliku svijeta, pa i u onom patološkom smislu koji vrijedi za sve nas, jer ako ima patologije u društvu, postoji i patologija u okviru HAZU kao i mojeg Sveučilišta – kaže Brkić.

Bjeliš primjećuje da danas sve institucije imaju problem koji se osjeća kao bježanje od odgovornosti. Jedno je deklarativno reći “mi smo oni koji se permanentno brinemo o dobrobiti zemlje”, a drugo je znati se postaviti kad su ugroženi principi, dostojanstvo osobe, zemlje, naroda...

– I akademici često kažu da nije njihovo da rješavaju dnevne probleme, ali i svi se problemi događaju dnevno. Institucije nisu ništa drugo nego skupina pojedinaca. Iza Deklaracije o hrvatskom jeziku 1967. bile su institucije koje su je potpisale, iza kojih su stajali snažni pojedinci.

Da ne govorim o intelektualcima koji su u prijašnjim režimima gubili glavu zbog intelektualnog stava i nisu odustali od toga da izgube glavu. Uvijek se sve svodi na jake pojedince i osobe koje sjaje u društvu, a mi danas imamo deficit takvih ljudi – zaključuje Bjeliš.

Čengić drži da je javnim istupima intelektualaca u vezi nacionalno-razvojnih problema u socijalističkom i u pluralističkom okruženju zajednička i osobna i kolektivna hrabrost i angažiranost pojedinaca, pa i kolektivnih tijela u iznošenju drukčijeg stava od vladajućeg u pogledu ključnih društvenih problema. No, društveno-ekonomski konteksti posve su različiti.

– Za vrijeme socijalističkog sustava imali ste izrazitu kontrolu tzv. javnog prostora od Partije, koja je zamišljala i realizirala besklasni koncept budućnosti, uz suradnju s dijelom tzv. “partijske inteligencije”.

Pluralni demokratski sustav načelno omogućuje veću slobodu pojedinca, pluralizam interesa i slobodu ekonomske inicijative. Ključni pokretači društvene dinamike proizlaze iz odluka novih nacionalnih gospodarskih i političkih sudionika.

Nosiva vrijednost u javnosti postala je konkurentnost, bez obzira na to što su ispod stola i dalje sačuvani brojni politički i ekonomski monopoli. U toj situaciji javni istup nekoliko nacionalno relevantnih intelektualaca još nikoga ne uzbuđuje sve dok neke stvari ne počnu podrivati temelje nekih sektora, kao što je demografski problem uz nesposobnost stvaranja novih radnih mjesta već počeo podrivati ekonomski sustav društva.

U toj situaciji za očekivati je prije reaktivne proteste u vezi očuvanja kvalitete urbanog života, nego li masovna okupljanja intelektualaca u ime “općeg dobra” – nije optimističan Čengić. Ako ni dosadašnja kriza, zaključuje, nije dovela do jačeg javnog, kolektivnog angažiranja naših vrhunskih intelektualaca u vezi nacionalno važnih tema društvenog i gospodarskog razvoja, onda nam ostaje ono što već sada imamo… 

>> 'HAVC je postao svojevrstan lider u regiji. Krenuli su hrabrim putem. Hvala Hrvoju Hribaru'

>> HFAD: Neka 'Puk'o nam je film' obrazloži stvarne razloge odbijanja našeg prijedloga

Kik
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!

A1 izdvaja za Vas

  • MrkiMedo:

    Ne slazem se da su prije 20-25 godina (znaci u vrijeme Domovinskog rata) , intelektualci (ili "intelektualci") bili drugaciji. Cinjenica je da su Domovinski rat na ledjima iznijeli uglavnom ne-intelektualci (bez ikakve negativne konotacije). Intelektualci su uglavnom sutjeli i cekali ... prikaži još! razvoj dogadjaja, tako da se opet docekaju "na noge", ako ne uspije "projekt Hrvatska". Cast iznimkama! Ali sve u svemu, zalosno! A sto se tice nasih univerziteta, tamo je Domovinski rat zatekao mnostvo "podobnih", a ne strucnih. Nazalost, te nitko nije dirao, pa su mnogi jos uvijek tamo, i ako vec nisu otisli u penziju, onda ju spokojno ocekuju. A to je takodjer jedan od vrlo bitnih razloga, zasto se danas ne moze intelektualcem zvati svakoga tko zavrsi fakultet.