Agrokor je godinama izgledao kao hrvatsko gospodarsko čudo, kao ostvarenje hrvatskoga gospodarskog sna. Odnedavno je glavna tema svih hrvatskih razgovora, od susjedstva i kafića do Vlade i Sabora. Svi politički relevantni i irelevantni već su odavno rekli što misle o Agrokoru. Jedino je šutjela predsjednica Republike.
Ovih se dana ipak i ona oglasila, poručivši Ivici Todoriću kako ga nije sram stanovati u dvorcu dok narod živi svakako. Rekla je da je nemoralno što ne plaća svoje dobavljače, a istodobno živi kao feudalac. Tom je svojom populističkom izjavom pogodila mentalitet naroda, koji bi valjda da država Todoriću oduzme svu imovinu, a njega zatvori. Narod je kod nas i inače kivan na bogate. Već odavno postoji prava općenarodna histerija na tzv. tajkune.
No, Todorić nije tipični hrvatski tajkun. On se nije, kao većina tajkuna, obogatio nakon famozne pretvorbe i privatizacije. Prije te pretvorbe i privatizacije, mnogi od njih nisu imali ni poštenih gaća, da bi poslije postali pravi hrvatski knezovi. Za razliku od takvih, Ivica Todorić imao je biznis i prije te pretvorbe i privatizacije. Na očevu zemljištu kraj Ivanić-Grada počeo se još početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća baviti uzgojem cvijeća. Svaki dan u rano jutro on i njegov bratić Mijo Todorić odlazili bi po cvijeće u Ivanić i kombijem ga dovozili u Zagreb te ga prodavali na Dolcu i Kvatriću. Ali nakon godina uspješnog poslovanja s cvijećem i u Todoriću se, stvaranjem Hrvatske, probudio kikaševski nagon za bogaćenjem.
To se s vremenom pretvorilo u pravu megalomaniju, a Todorić u pravoga gospodarskog sveždera koji je počeo kupovati sve: od nekadašnjih poljoprivredno-industrijskih kombinata i njihovih tvornica i zemljišta do izvora mineralne vode i lovišta. S vremenom je postao prava država u državi. Zaposlene nije, kao većina tajkuna, otpuštao, nego je zapošljavao i nove radnike, pa je u njegovim poduzećima radilo više od 50.000 ljudi. Doduše, plaće im nisu bile visoke, ali su barem bile redovite.
Pogotovo su bile niske plaće žena, koje su u njegovim trgovinama radile i petkom i svetkom. S tolikim brojem zaposlenih mogao je utjecati i na državnu politiku. Bilo je dovoljno da kaže da će početi otpuštati ljude pa da mu država popusti i tamo gdje nije smjela. Očito da je toga popuštanja bilo previše. Stoga se vjerojatno i dogodilo sve što danas gledamo i što se sada zbiva s Agrokorom. Jedino je nejasno što su radile tajne službe.
Kao da ih se nije ticalo što se događa u tome hrvatskome mastodontu. Valjda u nedostatku potrebnih informacija ni državni vrh nije ništa poduzimao glede Agrokora. Ni predsjednica države nije sazvala sjednicu Vijeća za nacionalnu sigurnost, što bi u toj situaciji bilo razumno, razložno i neophodno. Zato i dalje ostaje pitanje tko su njezini savjetnici!? Naravno da je lakše izaći s javnim, zakasnjelim zamjerkama Ivici Todoriću i tako povlađivati niskim strastima naroda. Velik dio naših ljudi ne voli bogate i bogataše, pogotovo ako misle da su to bogatstvo stekli nepošteno. Mnogi to misle i za Todorića. On im je i sam dao dovoljno povoda za takvo mišljenje. Postao je pravi oligarh i vlasnik gotovo pola Hrvatske.
Kada bi obilazio sve što ima, obično je to činio svojim helikopterom. Mnogima je posebno iritantna bila njegova kupnja Kulmerova dvorca. Valjda im je to sličilo na Raosova Matana koji se useljava u luksuzni zagrebački stan. Kao da Todoriću nije bilo dovoljno što je postao najbogatiji hrvatski plebejac, pa je, eto, poželio glumiti i staroga hrvatskog plemića.
To je očito zasmetalo hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović koja mu je to življenje u dvorcu i javno zamjerila. A mogla mu je i prije toga reći i desetke drugih zamjerki. Da je to na vrijeme učinila, ne samo ona nego i njezini prethodnici, vjerojatno nam država ne bi bila to što je danas niti bi Agrokor bio glavna hrvatska tema.
Ovako je Agrokor iz nekadašnjeg hrvatskog sna pretvoren u trajnu hrvatsku moru.
