Gotovo sve u životu predstavlja stvar izbora. Odabiremo se vjenčati s jednom osobom, a ne s drugom. Odabiremo jednu struku umjesto ostalih... a u većini ekonomija odabiremo jednog poslodavca umjesto niza drugih.
Na kraju dana ostaje nam zbroj osobnih izbora i to je ono što nazivamo životom. Čak i kad okolnosti poput rata i prirodnih katastrofa – ili s pozitivne strane, djece – unesu nemir u naše pomno kultivirane živote, takve nas situacije ne oblikuju. Oblikuju nas naši odabiri.
Kad već spominjemo djecu, kakve biste odluke donijeli u njihovo ime? Biste li odabrali mizeriju godinama nakon diplome u kojoj naposljetku prihvaćaju bilo kakav posao koji znači da će primati redovnu plaću?
Pretpostavljam da svojoj djeci ne želite da žive u neizvjesnosti u kojoj podsjećaju na štakore u labirintu, gdje ih je strah demonstrirati (ili još gore, razvijati) svoje Bogom dane talente kako ih šef ne bi maltretirao te kako bi očuvali i taj jedan posao koji su teškom mukom dobili?
A kakvu plaću želite svojoj djeci? Je li prosječna hrvatska plaća sasvim prihvatljiva za vaše dijete? Vrijede li vaša djeca samo 34% onoga što dobivaju njima slični u Njemačkoj ili 32% onoga što dobivaju Danci? Jer toliko vrijedi prosječna hrvatska plaća.
Odluke koje su u naše ime donesene jučer i odluke koje sami donosimo danas oblikuju budućnost naše djece. Ne mogu zamisliti nijednog roditelja koji bi suočen s takvim izborom odabrao da mu djeca žive kao zadrta sirotinja s ruba Europske unije; bez nade, bez pravde i bez prilika.
Međutim, političke odluke koje “mi” danas podupiremo pridonose stvaranju baš takve budućnosti za našu djecu. Živimo u čudnovatim vremenima jala i sitničavosti. Govorimo o stvaranju dinamične ekonomije i o zadržavanju naše najbistrije i najkvalitetnije populacije te njihovih poreza, dok istodobno podržavamo politiku koja će ih nedvojbeno otjerati odavde.
Smanjenje maksimalne porezne stope na mjesečne prihode veće od 17.500 kn s 40% na 36% podiglo je mnogo prašine, ali ta maksimalna porezna stopa i dalje predstavlja prosječnu neto plaću u Danskoj.
Čelnici SDP-a pogurali su ovaj apsurd još korak dalje te predložili maksimalnu kamatnu stopu od 48% na nevjerojatno niske prihode od 15.000 kuna. SDP ne želi 10.000 bogatih obitelji u Hrvatskoj, a tako definiraju sve koji zarađuju više od 87% prosječne danske plaće.
To je tipičan primjer kratkovidnog hrvatskog populizma, temeljenog na jalu. Logika i suosjećanje dovode nas do pretpostavke da naša Vlada treba pokušati osigurati približavanje prosječne hrvatske plaće za svih 4,3 milijuna stanovnika Hrvatske prosječnoj plaći u Njemačkoj ili Danskoj, no umjesto toga, predlaže se kažnjavanje sretne nekolicine koja se već popela na 87% te plaće.
Mudri ljudi donose mudre odluke. Mudre odluke stvaraju pametna društva. Pametna društva privlače ulagače. Ulagači zapošljavaju pametne mlade ljude koji će u budućnosti i sami raditi pametne stvari. To je jednostavan model uspješnih društava. Zato pametna djeca odlaze iz Hrvatske i pridonose ekonomijama Danske ili Njemačke. A oni koji odluče ostati u Hrvatskoj gube na svim poljima.
>> Zbog niskih će kamata oni bogatiji imati još više novca
Kodnas je normalno da se roditelj hvali, kako je otišao u mirovinu sa 55 ili 50 godina. Jadnici I neznaju da su svoje dijete natjerali da mora zaraditi za sebe I za roditelja sa svojih 30 godina života. Njima je dobro jer su oni trošili a nevide da svoje dijete su protjerali iz zemlje a sebi su napravili medvjeđu uslugu, jer neće imati mirovine. Izgleda da je to nekakav uzor, jer da nije većbi nešto promijenili. Zaključak: izgleda da nam je čedomorstvo, jedino što nas zadovoljava!