Zacijelo nema Hrvata koji ne zna da je sv. Patrick zaštitnik Irske, no da je sv. Josip zaštitnik Hrvatske sigurno bi se mnogi pomučili s odgovorom na to pitanje. Premda je sv. Josip, kao muž Blažene Djevice Marije i glava Svete obitelji u kojoj je odrastao Isus, daleko poznatiji od sv. Patricka, čini se da se na njegovu brendiranju još malo treba poraditi. Ipak, sv. Josip sve je popularniji među Hrvatima, što potvrđuje Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu, koje je posljednjih nekoliko godina postalo među najpopularnijim odredištima hodočasnika, pa ga je lani, primjerice, posjetilo više od 30.000 hodočasnika. I to najviše srijedom, subotom ili u organiziranim skupinama nedjeljom.
Naši ljudi sve više otkrivaju Karlovac. Svjedok sam brojnih uslišanja koja se ovdje događaju po zagovorima i molitvama sv. Josipu. U posljednje vrijeme slušam same Karlovčane da se ta uslišanja, koja često spominjem, tiču samo hodočasnika, no onda su se i oni zdušnije počeli moliti sv. Josipu pa su mi i sami svjedočili o primljenim uslišanjima. Pada mi na pamet jedna studentica koja je polagala vozački ispit, što je izazivalo dodatne troškove, pa je rekla da ako se svi mole sv. Josipu zašto ne bi i ona. I kada je izgubila svaku nadu da će dobiti novi termin za ispit i dodatne sate, jer je bila velika navala i bilo je nemoguće dobiti ga u sljedećih nekoliko mjeseci, otvorio joj se novi termin na čudesan način i to pripisuje zagovoru sv. Josipa. Ili svjedočanstvo muškarca koji je triput bio poplavljen i napravio je repliku našeg kipa sv. Josipa i nakon što je s njime blagoslovio svoju kuću voda se jednostavno zaustavila. To su konkretna svjedočanstva i mogao bih ih mnogo nabrajati – počeo nam je nabrajati primjere rektor svetišta mons. Antun Sente ml. kada smo ga posjetili nakon što je nadbiskup zagrebački kardinal Josip Bozanić proglasio godinu sv. Josipa 19. ožujka.
Zaštitio obitelj
Mons. Sente kaže kako je među ljudima popularna 30-dnevna pobožnost sv. Josipu, no da su je oni na Dubovcu u Karlovcu, gdje se nalazi svetište sv. Josipa, još proširili na 19 srijeda i tako povezali tri Josipova blagdana, 19. ožujka, 1. svibnja i 10. lipnja, kada ga je Sabor izabrao za zaštitnika domovine. Crkva je svake srijede puna i okupi se oko 1000 vjernika.
To su male brojke u odnosu na Mariju Bistricu, Sinj ili Trsat, ali mi smo na razinu svetišta uzdignuti tek prije 30 godina – kaže rektor tog najmlađeg svetišta u Hrvatskoj, kojemu je začetnik njegov prethodnik, legendarni karlovački župnik vlč. Marijan Radanović, koji je bio poznat po neposrednom kontaktu s vjernicima i neviđenoj upornosti u želji da sagradi upravo to svetište u Karlovcu.
Radanović je bio jak duhovnik, osobni štovatelj Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu, ali i veliki nakladnik – kaže mons. Sente pokazujući na natpis „U ovoj kući se ne psuje, zašto da vrijeđaš ono što ja poštujem“, kojega je osmislio upravo vlč. Radanović, koji je i među prvima predložio da se novac na sprovodima ne troši za cvijeće, nego daruje u dobrotvorne svrhe.
Zašto je baš sv. Josip izabran za zaštitnika Hrvatske?, pitamo rektora karlovačkog svetišta.
Najzaslužniji je nekadašnji zagrebački biskup Martin Borković, koji je bio general reda pavlina, moćan čovjek u Crkvi i politici, koji je četiri godine prije svoje smrti dao da se pronađe kip Majke Božje Bistričke. Njegovim lobiranjem Hrvatska je sačuvala status banovine, kako tumače povjesničari. Bio je zagrebački biskup, živio je skromnim redovničkim životom, vjerojatno se razočarao u politici i promatrao je sv. Josipa, koji je nemoćan pred moćnim carem Herodom zaštitio Mariju i Svetu obitelj. Kada je Hrvatska svedena na ostatke ostataka i prijetilo je da ni to neće ostati, Borković zagovara kod sabornika da to „malo dijete Hrvatsku“ stavi pod moćnu zaštitu sv. Josipa kao što je Josip pred moćnim Herodom zaštitio Svetu obitelj. Mislim da je uspio – kaže mons. Sente te dodaje da je zanimljivo da se sv. Josip samo 12 puta spominje u Novom zavjetu i da nema nijedne njegove izjave.
Slažem se da se premalo zna i da treba još više, ali kao da smo generacija koja je blagoslovljena otkrivanjem snage sv. Josipa – kaže mons. Sente, objašnjavajući kako sv. Josipa vidi kroz dva biblijska pojma: muža pravednog.
Josip muž pravedan
Njegovu pravednost prepoznajem u odnosu s Blaženom Djevicom Marijom. Fakti su da su se oni zaručili i dogovaraju vjenčanje, a ona se pojavljuje trudna, premda on nije bio s njom. Evanđelje govori da je Josip, muž pravedan, ne htjede izvrgnuti sramoti i htio je otići jer to nije razumio. No pravednost njegova upravo je u tome što se nije htio staviti u ulogu suca. S jedne strane, vjerojatno mu je Marija rekla da ga nije prevarila i da je začela po Duhu Svetom, no je li to on mogao odmah prihvatiti. Očito nije. Pravednost je u tome da argumenti koje imamo ne moraju odmah pokazati svu istinu. Mora se ostaviti prostor da postoji nešto što trenutačno ne razumijem i što se može shvatiti na neki drukčiji način. I tu je Josipova pravednost, jer je dao mogućnost da Bog ima neke argumente.
Na temelju informacije da je Marija trudna mogao je donijeti zaključak, staviti se u ulogu suca i izvršitelja osude. Njegova je veličina u tome što to nije učinio. Kada čovjek priznaje da postoji još nešto, tada se otvara Bogu. I Bog mu doista pristupa i govori: Ne boj se uzeti Mariju za ženu jer što je začeto u njoj doista je od Duha Svetoga – tumači mons. Sente.
U čemu se sastoji njegova muška snaga?
Isus je odrastao, raspravlja s farizejima i u jednoj raspravi govore mu kako se nisu rodili iz preljuba. Teolozi to tumače na dva načina, da misle na Abrahama, koji je imao prvog sina Jišmaela i drugog sina Izaka i da nisu Išmaelovi potomci, nego Izakovi. Drugo tumačenje, da se znalo da mu Josip nije biološki otac pa mu to govore u lice i dobacuju mu da je fačuk. Ako su Isusovi suvremenici znali da mu Josip nije biološki otac i ako su mu to imali snage reći u lice, pokušajte zamisliti što su selo ili ulica govorili o Josipu iza leđa. Koga si to doveo u kuću, ženu koja ti je donijela izvanbračno dijete? No Josip je znao istinu. I on nosi tu istinu, usprkos različitih ćakula sa strane. Njegova muževna snaga je da je on povjerovao Mariji i ona njemu i da zajedno vjeruju Bogu i usprkos različitim pričama, ako to smijem prenijeti u današnju situaciju, zar nismo mi u situaciji kada se više ne trebamo boriti za informaciju, kada nas one neprestano bombardiraju, s time da je njih 80 posto tendencioznih, kojima nije u interesu reći punu istinu, nego pridobiti nekoga za neki svoj interes. I zato je važno da današnji čovjek zna razlučiti koja je informacija prava i za nju imati mušku snagu iznijeti je do kraja. I u tome možemo pronaći Josipa kao snažnog zaštitnika – kaže mons. Sente.
Draga su mi i teološka razmišljanja o sv. Josipu i uslišanja kao idealnom muškarcu, mužu koji čuva Svetu obitelj. Znam nekoliko molitvenih zajednica mladih muškaraca, bilo studenata bilo oženjenih, koji uzimaju sv. Josipa za zaštitnika, znam žensku molitvenu zajednicu – svjedoči mons. Sente, dodajući kako se u svetištu svake srijede mole na pet velikih nakana sv. Josipu i prepoznaju ga kao moćnog zagovornika.
Djevičanski otac
Molimo za domovinu, za uspješan završetak školovanja djece i mladih, jer je činjenica da je Josip školovao Isusa i on je taj koji mu je prenio židovsko znanje. On je djevičanski otac, a ne poočim, pravi otac, osim što to nije u biološkom smislu.
Molimo za pronalaženje radnoga mjesta i pravednu plaću, jer znamo Josipa kao radnika koji je u znoju lica svoga zarađivao i hranio Sveta obitelj. Tu možemo prepoznati molitvu sv. Josipa da se izmole radna mjesta, a ja znam za mnoge ljude koji su to ostvarili molitvom upravo njemu, pa zbog toga nisu otišli u Irsku nego su ostali u Hrvatskoj.
Treće, za pronalaženje bračnog partnera i dar blagoslovljene ljubavi djecom. Josip je uzor i glava Svete obitelji, koja je usprkos svim teškoćama ostala zajedno. To je i molitva za svećenička i redovnička zvanja, ali usporedo s tim i za odgovorno obavljanje dužnosti na razini obitelji, zajednice i domovine. Jer je Josip odgojio Isusa koji je vrhovni svećenik, ali koji je do ludosti križa izvršio svoju dužnost. I peta, za blagu i svetu smrt. Kažu da je Josip umro u dobrom društvu Isusa i Marije. A tko od vjernika to ne bi htio – kaže mons. Sente.
