Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Hrvatska suzama ne vjeruje! Plač nemoćnih za nju je kuknjava obijesnih zato što njome vladaju nosioci kapitalističke spomenice

Ili je vladajuća klasa nevidljiva ruka podzemlja koja je tajna društva redefinirala u društvenu tajnu, zamagljene točke susreta interesa, poslova, morala, bezobzirnosti i nasilja.
05. travnja 2021. u 13:41 6681 prikaza
Zagreb: Nakon pokušaja ubojstva policajca pristup Markovom trgu je ograničen
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Svaka država o sebi ima vlastitu predodžbu. Nije posve sigurno u ovoj tvrdnji je li ta predodžba posljedica onoga što misle građani ili je puno važnije ono što su si umislile vladajuće strukture. Ruku na srce, vladajući i jesu država. Sve ostalo je iluzija. Pogotovo fraza kako su građani presudna stavka državotvorja i kako je smisao države služiti ljudima koji je čine.

vrijeme varljivo proljeće Uživajte u visokim temperaturama jer stiže promjena. Evo i kakvo će vrijeme biti za Uskrs

Nema takve države, čak niti u predodžbi nekog idealista ili fantasta kad je cijeli aparat odavno oduzet ljudima i izuzet kontrole, pretvoren u samoreproducirajući organizam koji se naslanja na inerciju šutljive pokornosti i sustav u startu osmišljen da prevari “malog čovjeka”. Izgubite sve iluzije da u tom odnosu imate ikakve šanse; sve što treba platiti, platit ćete vi, sve što treba opravdati, opravdat ćete vi, svemu čemu treba osigurati legitimitet i alibi, osigurat ćete vi, ako će trebati ginuti u ime nejasnih ciljeva, ginut ćete vi. Najgori oblik despotizma je sustav, u filozofiji i u svemu, napisao je Cioran, nemilosrdan kao i uvijek prema svima pa tako i prema samome sebi. Predodžba o hrvatskoj državi odavno je izgubila intonaciju idilične nevinosti. Ako ju je uopće ikada i stigla steći. Naša država okrutna je upravo onoliko koliko svaka država mora biti kao „aparat sile u rukama vladajuće klase“.

Samo, kako u ovom vremenu proklamirane demokratske neograničenosti definirati vladajuću klasu? Jesu li to kapital i njegovi nosioci, kao nosioci kapitalističke spomenice, hrvatska tajkunska kontroverznopoduzetnička kohorta koja je najprije zapjenjeno urlala domoljubne psalme, a onda bježala u susjedne države s kojima nemamo ugovor o izručivanju, a koje ti isti tajkuni, dok su se skrivali iza Hrvatske, nikada nisu spominjali u svojim naricanjima? Ili su to neki politički pregaoci, soj ispraznih frazeologa koji bez sadržaja plutaju od kloake do kloake, hrane se nerecikliranim demagoškim izmetom i zadržavaju status „zapada, truleži koja miriše, parfimiranog mrtvaca“. Ili je vladajuća klasa nevidljiva ruka podzemlja koja je tajna društva redefinirala u društvenu tajnu, zamagljene točke susreta interesa, poslova, morala, bezobzirnosti i nasilja.

Možda je svećenstvo stvarno vladajuća klasa, jer osim očite podrške šefa nad šefovima, pa ne bi bez njega uspijevali tisućama godina ubirati desetine, mostarine i krvarine, oni, dakle, imaju i sve veći, lako izmjerljiv utjecaj među ljudima kao ideološka potkova koja omogućava da se lakše kroči neutabanim i izraubanim moralnim makadamima? Stvarno, zapitate li se ikada tko vlada vama i nad vama? Možda stvarima prilazite uzimajući ih zdravo za gotovo, unaprijed pomireni s odustajanjem od traženja esencije sadržaja i pristajanja na formu minimalističkog davanja znakova života. Varoufakis je s pravom pitao, vezano uz nomenklaturu EU, ima li ovdje odraslih, što bi se moglo primijeniti i na Hrvatsku, uz napomenu da, ako bi odgovor bio negativan, da bi morao biti dopunjen dijagnostikom kako se ovdje još dodatno radi o mališanima s posebnim potrebama – materijalnim, nikako ne mislim na duhovnu insuficijenciju. Kad smo već kod Varoufakisa, treba podsjetiti i da je ispravno „prokazao“društvenu praksu da se pod pritiskom suvremenih iskušenja izmišljaju stari strahovi.

Facebook child sexual exploitation content SIGURNOSNI PROPUST Haker objavio podatke 533 milijuna korisnika Facebooka: Zna se i koliko je Hrvata među njima

Tako je puno lakše anestezirati ili euforizirati, već prema trenutku trebamo li klečati u prvom molitvenom redu ili trebamo jurišati na brojno nadmoćnijeg neprijatelja. Jedina stvarna predodžba o državi, koju bi ona sama, da je poštenja, mogla stvoriti i koju bi ljudi, da je hrabrosti trebali imati, jest njezina prolaznost, zamjenjivost, nekonzistentnost. Naše bake i djedovi za svog su života živjeli u njih čak pet i čisto sumnjam da im je ijedna ostvarila nakane da bezbrižno prožive unikatnost ovozemaljskog vijeka. Da ste pitali one koji su te države osmislili svaki od njih bi, pak, potpuno sigurno, tvrdio da su bili oličenje pravde, istine, vjekovnih narodnih težnja, zaštite interesa istih i posvećenosti bogu religije ili bogu ateizma, kako god. Niti jedna nije činila zločine, niti jedna nije imala crne povijesne rupe o kojima nije bilo uputno javno govoriti, niti jedna nije imala skrivene namjere služenja tajnim, mračnim silama interesa i podlosti. Iz njihove perspektive NDH je bila socijalna država, Austro-Ugarska bratska zajednica naroda i narodnosti, Kraljevina Jugoslavija pastoralno pribježište posvemašnje bliskosti naroda i kralja, SFRJ predvorje besklasja u kojem se čak ni žrtve „križnih puteva“nisu morale pridržavati zakona kao pijan plota.

Današnja Hrvatska? Ona suzama ne vjeruje. Plač nemoćnih za nju je kuknjava obijesnih. Zato nije ishitreno postaviti si pitanje hoće li biti ovakve ili ikakve Hrvatske za 30 godina? Predodžbu o tome skrivaju naši postupci. Šutjeti o njezinim manama koje se ne mogu ne vidjeti pa ih čak pokušati na silu opravdavati znači miriti se s najgorim i pristajati na najzlokobnije, a to opet znači sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu pretvaranja države u kasarnu. Šutnjom postajemo suučesnici. Ono što nas, zbog toga, više od stanja u Hrvatskoj treba brinuti jest činjenica da ćemo teško pronaći dovoljno veliku i dovoljno voljnu državu da nas sve primi kad, u bijegu od odgovornosti, odlučimo prebjeći iz svoje domovine u novu prvu domovinu kako to transparentno rade nekad najgrandiozniji nosivi stupovi društva. Pobjeći iz domovine kad zagusti nije potez kukavnih karaktera nego nužda zbog činjenice da nisu pobjegulje izdale domovinu, nego je domovina izdala njih. Jasno da je i to moguće. Sve je stvar predodžbe.

Zoran Milanović Kakve je procese pokrenuo predsjednik? Ruši li Milanović binarnu Hrvatsku ili gradi nove stereotipe? Podržavaju ga čak i "šatoraši"

Do sada, kada smo ipak kolektivno bježali, činili smo to u mjestu, jednostavno zajednički dezertirajući politički u nove države svaki put kada bi naša politička bezidejnost u očajanju grčevito pokušala zadržati moć za onaj minimalni sloj odličnika koji će se za stare pravice i poneku škudu spremno staviti u službu svakog novog poretka. Narod nitko nije pitao. On je putovao kao nužni rekvizit putujućih glumačkih trupa. I sada, u suverenoj i kakvoj sve ne, osjećati se drugačije nego svoj na svome bilo bi svetogrđe da nije falsifikat. Miriti se s ovakvim stanjem, odobravati ga i zagovarati nije domoljublje, to je najprimitivniji oblik oportunizma i zauzimanje busije da se iskoči i dograbi plijen. Što nas dovodi do jedne doživljene anegdote na početku ovog tisućljeća kada je HDZ izgubio vlast i kada je stranku paralizirala posvemašnja konsternacija, u jednom od lokalnih ogranaka u gradu nadomak Zagreba, član tamošnjeg vodstva, nadglasavajući uzbunjeni žamor okupljenih zajedničara koji će morati predati vlast, iskreno i nadasve infantilno je, nudeći alkemijski recept za konsolidaciju, zavapio: Dečki, ajmo od sada al’ sve pošteno! I bi tako...

Zaprati kanal Večernjeg | Autor :

Ivan Ljubičić
hollywoodska priča
Prepoznajete ga? Kao izbjeglica došao iz Banje Luke u Hrvatsku, a danas je težak milijune eura
d
PROLJETNI NATJEČAJ
Najnoviji trend – Pastelno proljeće