Europski je parlament prošloga tjedna pozvao Hrvatsku da se, kao predsjedateljica Vijećem Europske unije, više posveti kaznenim procedurama koje su pokrenute protiv Poljske i Mađarske zbog kršenja vladavine prava i vrijednosti na kojima se temelji Europske unije.
Riječ je o proceduri po čuvenom članku 7. europskog ugovora, nikad aktiviranog prije Komisijine prijave protiv Poljske prije dvije godine, a dosad su u Vijeću po toj proceduri organizirana tri saslušanja s Poljskom i dva saslušanja s Mađarskom.
Europski parlament sada upozorava da se ta saslušanja i čitava ta kaznena procedura ne vode učinkovito, da se stanje u Poljskoj i Mađarskoj još više pogoršava umjesto da se poboljšava, pa poziva Hrvatsku, kao državu članicu koja trenutno drži stražu, da nešto promijeni. Da bude stroža i učinkovitija u vođenju disciplinskog postupka protiv mađarskih i poljskih vlasti.
Što će Hrvatska napraviti? Po svemu sudeći, ništa. Prve reakcije iz tima hrvatskog predsjedanja daju naslutiti da će se Hrvatska držati što je suzdržanije moguće i nastojati ignorirati stroge apele Europskog parlamenta i pokušaje europarlamentaraca da im se dozvoli da budu prisutni na saslušanjima protiv Mađarske, s obzirom na to da je EP pokrenuo tu proceduru u slučaju Mađara. Hrvatska, čujemo, planira nastaviti voditi te procedure u Vijeću EU bez bitnijih promjena u odnosu na dosadašnje vođenje koje Europski parlament kritizira. I ne planira dopustiti europarlamentarcima da sudjeluju na saslušanjima Mađarske u Vijeću. Što bi Hrvatska trebala napraviti?
Ne bi se, naravno, trebala nepotrebno zamjerati prijateljskim zemljama i narodima kao što su Poljaci i Mađari, ali trebala bi pokazati malo veći stupanj integriteta i zauzimati jasniji stav o tome kako procedura iz članka 7. može biti učinkovitija u slučaju kad neke zemlje otvoreno i sustavno krše europske vrijednosti poput vladavine prava.
Kao posljednja država koja je ušla u EU, Hrvatska zna da je morala ispuniti sve te standarde koji se tako lako i sustavno krše u ove dvije države članice. I trebala bi znati da ispunjavanje tih standarda nije samo prolazna faza nakon koje se može okrenuti smjer i vratiti stvari unatrag. Jer, ako jest, ako se na primjeru Poljske i Mađarske pokaže da jednom kad država uđe u EU može unazaditi vladavinu prava i demokraciju bez straha da će joj se išta dogoditi ili da će joj itko išta prigovoriti, to je dugoročno loša vijest i za Hrvatsku.
Ali to što bi se trebalo dogoditi, i što bi bilo ispravno da se dogodi, vjerojatno se neće dogoditi iz više razloga. Svi su politički, neki su i unutarnjopolitički, a jedan od njih je i unutarstranački.
Plenkovićev HDZ, kao stranka trenutno na vlasti, očito se boji otvarati bokove za napad onih HDZ-ovaca koji su inspirirani Orbanom i njegovim načinom vođenja politike. Andrej Plenković očito strahuje da bi kritiziranjem Orbana osnažio onu struju u HDZ-u koja smatra da HDZ treba postati više kao Orbanova stranka Fidesz a manje kao zapadnoeuropske demokršćanske “mainstream” stranke, i da Hrvatska kao država i društvo treba postati više konzervativna i otvorenije nacionalistička poput Mađarske. Tomislav Karamarko je u više navrata svoju mogućnost povratka u politiku spominjao u istom dahu s referencama na Orbanovu politiku, a on nije jedini koji je na tom tragu. Plenković je vjerojatno to ukalkulirao u svoju računicu, pogotovo zato što se predsjedanje njegove Vlade Vijećem EU poklapa s unutarstranačkim i, malo kasnije, parlamentarnim izborima.
Hrvatska danas ima premijera koji se trudi pokazivati razumijevanje za Orbana i ondje gdje ga logično ne bi trebao imati, ali ima i izabranog predsjednika Republike koji je najotvorenije od svih hrvatskih političara stao na stranu Poljske u sporu protiv Europske komisije. Zoran Milanović u jednom je intervjuu opisao aktiviranje članka 7. prema Poljskoj kao besmisleno i opasno.
Drugi, unutarnjopolitički razlozi hrvatske suzdržanosti oko članka 7. protiv Poljske i Mađarske na neki način jesu legitimni. Kao posljednja država koja je ušla u EU, i to uz zaista veliku pomoć Mađarske i Orbana u finišu naših pregovora (što su Mađari dobili zauzvrat, i kako su to dobili, to je drugi par rukava), i kao članica Unije koja nastoji što prije ući u Schengensku zonu bez granica (za što nam je potrebna suglasnost apsolutno svih država u tom klubu), Hrvatska nema poriv srljati u poziciju dežurnog kritičara drugih država čiju dobru volju treba za ispunjavanje svojih interesa.
A sto bi trebali, susjedima kajle uvaljivati