Sposobnost kritičkog mišljenja i rješavanja problema najvažnija je vještina koja je potrebna današnjoj djeci kako bi mogla preživjeti u predstojećem svijetu rada, u svojoj je knjizi “The Global Achievement Gap”, identificirajući sedam najvažnijih sposobnosti, ustvrdio je stručnjak za obrazovanje Tony Wagner. Globalni jaz o kojem u svojoj knjizi govori jaz je između onoga čemu škole podučavaju i vještina koje će biti potrebne na tržištu rada.
Kompanije su usredotočene na unapređivanje proizvoda, procesa i usluga kako bi bile konkurentne, a za realizaciju tih ciljeva bit će im potrebni radnici koji su sposobni kritički razmišljati i postavljati bitna pitanja. Na naslovnici Wagnerove knjige objavljene 2010. ispod naslova je pisalo: “Zašto čak i naše najbolje škole ne podučavaju našu djecu novim vještinama za preživljavanje koje su im biti potrebne i što oko toga možemo učiniti”.
Prema najnovijim podacima Svjetskog ekonomskog foruma po kriteriju “kritičkog mišljenja u obrazovanju” Hrvatska je 136. zemlja od 140 rangiranih. Doduše, valja istaći da je taj poražavajući rezultat posljedica stava koji o tomu imaju hrvatski ispitanici među poduzetnicima, u usporedbi s onima u drugim zemljama. Naši su ispitanici očigledno jedinicom ocijenili stil podučavanja u našem obrazovnom sustavu kao frontalni s učiteljem kao središnjom figurom, u kojem su učenici fokusirani na pamćenje podataka, za razliku od najviše ocjene 7 gdje se učenike potiče na kreativno i kritičko razmišljanje u obrazovnom procesu.
Ako je vjerovati Wagnerovu predviđanju te ako je anketa Svjetskog ekonomskog foruma iole relevantna, hrvatska su djeca očigledno u banani jer ih očigledno ne pripremamo dobro za tržište rada. Na svu sreću to oni ne znaju, jer uglavnom ne čitaju hrvatske medije, kojima uostalom to nije zanimljiv a kamo li zabrinjavajući podatak.
Čast rijetkim izuzecima, ali medijima je zanimljivije pratiti zapetljane komunikacijske probleme koji se usprkos tomu što živimo u digitalnom svijetu događaju između predsjednice države i Vlade, vezano za Marakeški sporazum, premda bi svako dijete u školi vjerojatno zaključilo kako se to moglo riješiti s jednim e-mailom. Vjerojatno je to posljedica toga što su i članovi Vlade i predsjednica, prije desetljeće, dva ili tri, prošli kroz identičan obrazovni sustav sa sličnim stilom podučavanja u kojem nisu naučeni vještinama koje su danas potrebne.
Zanimljivo, slične je prirode i problem u komunikaciji između referendumskih inicijativa i Ministarstva uprave, gdje već danima svjedočimo uvjeravanjima kako je e-mail poslan, a s druge strane da nije stigao. I to prolazi, mediji bilježe što kažu jedni, što drugi, a uglavnom nikoga ne zanima tko je tu u pravu i što je istina. Kao da ni novinare nitko nije naučio da postavljaju prava pitanja, ili kao da ih zbog nekog razloga ne smiju postavljati jer bi im to oni do čijeg mišljenja drže mogli zamjeriti.
U takvom medijsko-političkom okruženju “nalaženje i analiza informacija” još je jedna od sedam važnih vještina kojoj treba naučiti djecu kako bi bili konkurentni na budućem tržištu rada. Ta je vještina osobito isplivala kao važna s informatičkim razvojem kad u gomili informacija treba isfiltrirati relevantne.
Pokazalo se to bitnim i u povodu objave analize Svjetskog ekonomskog foruma gdje su hrvatski mediji, doduše s pravom izvlačili podatke u kojima smo loši, ali uvid u izvorne podatke otkriva da su to radili vrlo površno.
Ali, kako im zamjeriti kad je recimo čak i dr. Davorka Budimir, predsjednica udruge Transparency International na sličan način interpretirala izvješće o globalnoj konkurentnosti fokusirajući se na podatak kako smo na predzadnjem 139. mjestu po učinkovitosti javnog sektora, pri čemu je samo Venezuela iza nas. Nedostajalo joj je “znatiželje” te “inicijative i poduzetništva” u traženju detaljnijih i preciznijih informacija u izvješću Svjetskog ekonomskog foruma.
Onda bi našla podatak da smo po “institucionalnom” stubu, koji je jedan od ukupno njih 12, a koji obuhvaća čak 20 kriterija rangirani 74. S tim da smo pretposljednji u jednom od tih 20, a to je “učinkovitost zakonodavstva u rješavanju sporova”, a koji se temelji na pitanju koliko je teško ili lako poduzetnicima nositi se sa zakonskom regulativom.
A zapravo najporažavajućiji su podaci koji se tiču tržišta rada, što prešućuju i mediji koji su se površno bavili izvješćem. Po svemu sudeći, izvješće SEF-a prilično je relevantno, što se nas tiče.
"Doduše, valja istaći da je taj poražavajući rezultat posljedica stava koji o tomu imaju hrvatski ispitanici među poduzetnicima, u usporedbi s onima u drugim zemljama" Doduse, valja istaci da su ti isti radnici, sa istim tim diplomama jako cijenjeni u u drugim zemljama, i tamo ih poslodavci ocjenjuju sa vrlo visokim ocijenama. Pretpostavljam zato sto su tamo poslodavci obrazovani...