Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Hrvatska bi mogla biti bankrotirana plebiscitarna diktatura

Plebiscitarni populizam ne može uroditi ničim dobrim
20. rujna 2014. u 11:58 38 komentara 5459 prikaza
Ivo Josipović i Željka Markić
Foto: Dalibor Urukalović/Patrik Macek/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/2

Prije desetak godina provedena je anketa među 170 najistaknutijih stručnjaka za izborne sustave u nacionalnima i međunarodnim udruženjima za političku znanost o tome kako bi na temelju svoga znanja i iskustva rangirali izborne sustave. Većina je najboljim proglasila ono što se u anglosaskoj literaturi naziva kombiniranim razmjernim sustavom, u njemačkoj literaturi personaliziranima razmjernim izborima, a nerijetko se jednostavno imenuje kao njemački sustav. Najgorim su proglasili sustav pojedinačnoga neprenosivog glasa koji se dugo primjenjivao u Japanu i još nekima azijskim zemljama. Drugim najgorim sustavom proglašen je kombinirani većinski sustav, koji je poznat i pod nazivima segmentirani, paralelni ili rovovski sustav, a koji je primijenjen i u Hrvatskoj na parlamentarnim izborima 1992. i 1995. Odmah za njim slijede francuski sustav dvokružnih izbora, koji je primijenjen na hrvatskim izborima 1990., i britanski sustav jednokružnih većinskih izbora. Razmjerni sustav sa zatvorenim listama, koji je u Hrvatskoj na snazi od 1999., našao se na sredini ljestvice. Nekoliko godina kasnije anketirano je oko 700 članova Američkog udruženja za političku znanost, najveće i najutjecajnije politološke organizacije na svijetu. I oni su najboljim proglasili njemački sustav, dok su na drugo mjesto stavili razmjerni sustav s otvorenim listama. Najgorima su pak smatrali kombinirani većinski, jednokružni i dvokružni većinski sustav. Razmjerni sustav sa zatvorenim listama opet se našao na sredini ljestvice.

Takva mišljenja gotovo 900 stručnjaka za izborne sustave oblikovana su na temelju čitanja milijuna stranica knjiga i članaka, proučavanja tisuća ciklusa parlamentarnih izbora u svijetu i provođenja stotina empirijskih istraživanja o političkim učincima izbornih sustava u pojedinim zemljama. Njihova mišljenja o izbornim sustavima nisu, dakle, plod površnih dojmova, osobnih preferencija ili privatnih interesa. I, dakako, do njih nisu došli metodom „vrati dite materi“ ili kojim drugima pučkim „metodološkim“ napucima. Krajnje je indikativno da se izborni sustavi koje su svjetski stručnjaci proglasili najgorima ovih dana agresivno nameću kao najbolja rješenja u potencijalnoj reformi hrvatskoga izbornog zakonodavstva. Pritom se ignorira i izborna politika europskih zemalja koja nipošto nije slučajna i koja je zasnovana na duljima demokratskim iskustvima od naših.

A ta politika pokazuje da jednokružni većinski sustav u Europi primjenjuje samo Velika Britanija, a dvokružni većinski sustav samo Francuska i autoritarna Bjelorusija. Kombinirani sustavi, koji su doživjeli uzlet devedesetih godina prošlog stoljeća, u izrazitoj su recesiji u cijelom svijetu, a poglavito u Europi. Od njih su u posljednjih petnaestak godina odustale Italija, Rusija, Bugarska, Makedonija, Albanija i Hrvatska nakon samo jednoga, dva ili tri ciklusa izbora. Ubrzo će to učiniti i Ukrajina, koja je već jednom zamijenila svoj kombinirani sustav razmjernim, ali se opet vratila njemu pod pritiskom proprezidencijalističkih i regionalističkih političkih snaga, što ju je skupo koštalo. Izuzme li se Njemačka, koja je umnogome „Sonderfall“, poseban slučaj, kombinirane sustave u Europi koriste samo još Mađarska i Litva, a onaj njihov podtip koji se kod nas propagira samo Litva.

Nije jasno zašto su se Željka Markić i njezina udruga U ime obitelji okomili na predsjednika države. Pa oni su suglasni o svim bitnim točkama

Kako su onda naši „stručnjaci“ došli do zaključka da bi izborni modeli koji istinski svjetski stručnjaci proglašavaju najgorima i koji su iznimka u Europi bili jako dobri za Hrvatsku? I kako pritom mogu zanemarivati iskustva iz primjene tih sustava u Hrvatskoj devedesetih godina? Oni, naime, tvrde da većinski izbori jamče izravan utjecaj birača na izbor zastupnika te tako zaobilaze neželjeno posredovanje, „kadroviranje“, političkih stranaka. No svi su hrvatski izbori, kao i izbori u drugima demokratskim državama, bili i ostali stranački izbori. U segmentu izbora relativnom većinom u kombiniranom sustavu koji je primijenjen u Hrvatskoj 1992. od 60 zastupnika izabran je jedan jedini, a 1995. nijedan neovisni kandidat. Od 60 zastupnika koji su tom metodom birani 1992. HDZ-u je pripadalo čak 54 ili 90 posto, a od 28 zastupnika 1995. godine 21 ili 75 posto. Ostala mjesta podijelile su druge stranke. Uopće ne sumnjam u to da bi i na budućim izborima što bi se provodili prema većinskim pravilima potpuno trijumfirali stranački kandidati. Nadalje, odustajanje od kombiniranih ili, kako se u nas češće govori, mješovitih izbornih sustava u većini europskih zemalja bilo je poglavito motivirano onim što se događalo u većinskome, a ne u razmjernom dijelu izbora. Većinski izbori nisu samo počeli proizvoditi perverzne političke učinke – a to znači da su se „proporcionalizirali“ i počeli pripuštati u parlament veći broj stranaka nego razmjerni izbori – nego su postali poprište neviđenih polulegalnih i nelegalnih izigravanja pravila izbornog natjecanja, u čemu su prednjačile Italija i Albanija.

U suvremenim demokracijama nije riječ o tome da se stranke izbace iz izbornog procesa ili gurnu na njegov rub, nego da se njihov utjecaj ograniči i demokratski kontrolira. No u ozračju u kojemu buja plebiscitarni populizam u Hrvatskoj, a koji nepromišljeno i neodgovorno potiču neki stručnjaci, mediji i nevladine udruge, riječ je upravo o tome: da se stranke, ali i parlament koji one kontroliraju, potpuno zaobiđu i da se narod pretvori u glavnoga, a možda i jedinog zakonodavca. To pak nije više predstavnička, nego plebiscitarna demokracija koja, u to nema sumnje, neće uroditi ničim dobrim. Bude li narod izravno odlučivao o svemu – o Ustavu, izbornom zakonu, ovršnom zakonu, bankarskom sustavu, pravima nacionalnih manjina, braku, obitelji i pobačaju, monetizaciji autocesta, privatizaciji državnih tvrtki, banaka, osiguravajućih društava i hotela, autsorsingu, gradnji elektrana itd. – Hrvatska će završiti kao bankrotirana plebiscitarna diktatura. Pa tko voli, nek’ izvoli.

Takvom ozračju pridonosi, na žalost, i aktualna inicijativa predsjednika države o reformi Ustava, pogotovo onaj njezin dio koji predviđa da se potencijalni reformirani Ustav prihvati plebiscitarnim putem mimo volje parlamenta. Nakon što je uska ekspertna skupina izradila nacrt ustavnih promjena skrojen prema predsjednikovim napucima i željama – da nije tako, onda bi se ponudila i alternativna mogućnost da se ovlasti predsjednika dodatno suze, da se on svede na ceremonijalnu i reprezentativnu figuru i da se, sukladno tome, ne bira više izravnim pučkim izborima nego nekim oblikom kvalificirane većine u Saboru – ustavno bi pitanje trebalo biti riješeno izravnim odnosom državnog poglavara i naroda iz kojega bi bio izbačen svaki posrednik, pa i Sabor. Zvuči poznato, zar ne? Predsjednik je, čini se, kročio na opasan put.

Sastavni dio predsjednikove ustavne reforme trebala bi biti izborna reforma. To je zbilja čudno budući da izborni sustav u Hrvatskoj nije konstitucionaliziran, to jest, nije ustavno propisan. Nije stoga jasno zašto su se Željka Markić i njezina udruga U ime obitelji okomili na predsjednika države. Pa oni su suglasni o svim bitnim točkama. Prvo, obje strane traže da izborni sustav postane ustavna činjenica premda to nije općeprihvaćena praksa u demokratskim državama i ne jamči stabilnost izbornog sustava. Najstabilnije izborne sustave imaju države koje uopće nemaju pisane ustave, poput Velike Britanije i Izraela, a donedavno i Novog Zelanda. Drugo, obje strane traže da se o izbornom sustavu odlučuje na referendumu – Markićevoj je to zasad jedina „agenda“, a predsjednik države je to upakirao u plebiscitarnu odluku o cijeloj ustavnoj reformi. Treće, obje strane traže jednake promjene izbornog sustava: uvođenje preferencijskog glasovanja i snižavanje zakonskoga izbornog praga te, čini se, i zabranu izbornog koaliranja. To ne može biti slučajno. Među tim dvjema stranama postoji neka politička ili, što je vjerojatnije, personalna veza.

Željka Markić Kratki espresso Referendum nije razvaljivanje vrata, već provjetravanje Željka Markić Politička analiza Žele u parlament kroz razvaljena vrata

Možda se ništa od toga ne bi događalo – ili bi se makar događalo u znatno manjoj mjeri i opsegu – da političke stranke dobro i odgovorno rade svoj posao, i to onaj posao koji je moguće odraditi. Možda zbilja ne mogu i ne znaju suzbiti privrednu krizu, ali su mogle izraditi i usvojiti promišljene i suvisle zakone na mnogim područjima politike i društva. Jedan od njih svakako je i zakon o referendumu. „Razvalivši“ stare referendumske norme u, kako se pokazalo, opravdanu strahu da natpolovična većina birača neće poduprijeti ulazak Hrvatske u Europsku uniju, jedinstven san svih hrvatskih političkih elita, otvorili su Pandorinu kutiju koju sada ne mogu ili ne znaju zatvoriti.

Vinolog
USKRS KAO NIKADA DO SADA
Savjeti kako da ovogodišnji Uskrs ipak bude poseban
INA
HUMANITARNO
INA brine o zdravstvenim ustanovama, institucijama i udrugama
  • juma:

    Dosta je pročitati naslov i ime autora članka. Preporučam gospodji neka posjeti Švicarsku. Ne treba se bojati, nisu diktatura, a još manje su bankrotirali. Idući referendum je za tjedan dana. Odlučuje se o PDV-u za ugostitelje i o načinu funkcioniranja ... prikaži još! zdravstvenog osiguranja na nacionalnoj razini. Regionalno pak o minimalnom udjelu namjenjenom povoljnoj stanogradnji kod prostornog planiranja. Običan gradjanin i te kako zna i može odlučivati o tim pitanjima, jer se njega ona upravo najviše tiču. U svakom slučaju je kompetentniji od korumpiranih i potkupljivih političara. Političari su tu samo da na najbolji način sprovode odluke donešene na referendumu.

  • krle:

    Ako vec treba birati izmedju dva ili vise zla onda bolje " plebiscitarna populisticka (narodna ) diktatura " nego trenutna stvarna komunisticka diktatura sa podobnim partijskim, nestrucnim kadrovima, namjerno promasenom gospodarskom politikom i protuhrvatski nastrojenim politicarima na vlasti koji i ... prikaži još! dalje " dilaju " Hrvatske dokumente protivnickoj strani u tuzbi za genocid i pretpostavljaju "region " Hrvatskoj. Zar ne, drugarice profesor, ili je rijec iz naroda vama " intelektualcima " i dalje strana?

  • kk:

    Meni ovaj clanak mirisi na strah da bi vlast u Hrvatskoj mogla doista postati narodna. Autorici cini se odgovara da narod samo formalno glasa, a da bez obzira na izbore uvijek ista manjinska ekipa iz pozadine vuce konce. Plebiscitarna diktatura ... prikaži još! bi znacila da ova manjina vise nema utjecaj, sto bi bila katastrofa za, ocito, i autoricu i njezine kolege.