Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium

Hrvatima je draža strana iluzija od hrvatskog beznađa

Nekada su Hrvate na trajne seobe tjerale nenarodne vlasti i protuhrvatski režimi. Danas ih pak na iseljavanje tjeraju manjak nade i vjere u bolje
07. svibnja 2014. u 12:00 3 komentara 1621 prikaza
hzz
Foto: Marijan Susenj/PIXSELL

Iseljavanje je ponovno postalo hrvatski nacionalni običaj. Trajni su odlasci opet postali naša realnost. Kao što su realnost i televizijski i internetski oglasi za odlaske u Kanadu. Hrvatska neizvjesna i sve beznadnija kriza još i više potiče stalan interes naših mladih za iseljavanje. Uvećanim interesom za trajnim napuštanjem Hrvatske, današnja zbivanja sve više sliče na tradicionalne hrvatske odlaske pa i egzoduse iz domovine. Nekada ih je najviše bilo krajem 19. st. i osobito početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Koliko su turobni, nespokojni i neizvjesni izgledi za izlazak Hrvatske iz postojećeg bijednog stanja, sasvim je moguće da će se iseljavanje još pojačati i nastaviti.

Siromaštvo i bijeda neprestano su kroz povijest bili uzroci napuštanja Hrvatske. Neimaština je naše ljude tjerala na odlaske koji su često postajali odlascima bez povratka. Najčešće su odlazili neuki i priprosti, no marljivi i radišni, pripravni raditi i najteže poslove da bi preživjeli i skrbili za svoje najbliže koji su obično ostajali u zavičaju. Uz te naše obične ljude odlazili su i učeni i umni. Nikola Tesla, Lavoslav Ružička, Vatroslav Jagić, Zlatko Baloković, Zinka Kunc, Vladimir Prelog... U naše vrijeme taj su niz značajnih i vrijednih nastavili Radoslav Katičić, Charles Bilich, Ivan Đikić, Zrinka Cvitešić. Središta svjetske izvrsnosti uvijek su privlačila naše najznačajnije znanstvene i umjetničke veličine i umove. Bilo bi dobro i za hrvatsku dobrobit da se takve tendencije i nastave. Jer kako je još početkom prošloga stoljeća pisao lucidni i dalekovidni Antun Gustav Matoš, hrvatska kultura može svoju visoku nacionalnu razinu držati samo ako je ujedno i visokoeuropska.

Nekada su Hrvate na trajne seobe tjerale nenarodne vlasti i protuhrvatski režimi. Danas ih pak na iseljavanje tjeraju manjak nade i vjere u bolje. Može li, primjerice, netko razložan vjerovati hrvatskoj ekonomiji koju praktično vode Ivan Vrdoljak, Gordan Maras i Tihomir Jakovina? Može li netko razložan još vjerovati u premijerske sposobnosti Zorana Milanovića? Loša vlast mnoge je dovela gotovo do egzistencijalnoga ponora. Nesposobna vlada dovodi mlade do stanja u kojem nemaju alternativu, osim otići iz zemlje. Među nekoliko katastrofalnih vlada u kratkoj povijesti hrvatske države, vlada Zorana Milanovića ipak se doima najnesposobnijom. A činilo se da ne može biti gorih vlada od onih koje su svojedobno vodili Josip Manolić, Stipe Mesić i Hrvoje Šarinić. Ipak, Milanovićeva ekipa sve ih je nadmašila. Tako se još jednom potvrdilo staro hrvatsko pravilo – da u Hrvatskoj uvijek može biti gore. Odlasci iz današnje tjeskobne i ničim ohrabrujuće Hrvatske mnogima izgleda kao jedini suvisli izbor.

Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća naši su ljudi mahom u Njemačku išli neuki i polupismeni, bez znanja jezika zemlje u koju su došli. I danas ima tvrdnji da je Tito dopuštanjem odlaska “socijalističkih građana” na rad u kapitalističke države ponajprije u Jugoslaviji želio smanjiti broj Hrvata. Činjenica jest da su ti odlasci najčešće bili iz etnički najhomogenijih hrvatskih krajeva, ali je i činjenica da su ti krajevi upravo gastarbajterskim zaradama izašli iz zaostalosti. Uz taj materijalni napredak ljudi koji su iz tih krajeva ponijeli i svoje tradicionalne, prirodnim ritmom uvjetovane radne navike, ubrzo su ih zamijenili ravnomjernim zapadnjačkim suvremenijim ritmom.

Današnja generacija koja je, primjerice, već otišla ili se sprema na odlazak u daleke “obećane” zemlje, ne ide, što se radnih navika tiče, ispočetka kao njihovi djedovi i očevi, nego se oslanja na već stečenu radnu kulturu. No, nerealno je i preuzeto očekivati da “novi, vrli svijet” samo očekuje Hrvate. Iluzija je da, primjerice, Kanada može biti samo stih i rima nekadašnje pjesme Mile Rupčića: “...stric mi radi u Kanadi, / strina rađa, jao mene, / same male biznismene”. Hrvatima koji su primorani na odlazak draža je strana iluzija od domaćeg beznađa.

>> Nismo hrabri mi koji smo napustili Hrvatsku, hrabri su oni koji ostaju

Likovi Matana i Šunje
NI MATAN NI ŠUNJE NE MOGU PREKO
Pustoš uz granicu: U BiH su kupovali gajbu piva za 40 kuna, gorivo za dvije, lijekove... Toga više nema
ISTRAŽUJEMO
Ovo je najčešćih 10 vrsta spavača – prepoznaješ li sebe među njima?
  • Rizlman:

    Što je vama ljudi danas? Ja znam da je vrijeme promjenjivo, ali to nije razlog da se ovako ponašate. Najprije čitam Raspudićevu kolumnu koja u naslovu grupno karakterizira Hercegovce, a sad još i Jajčinović s grupnom, kolektivnom ocjenom Hrvata. Pa ... prikaži još! evo gospodine Jajčinoviću, ja sam Hrvat i draže mi je domaće beznađe nego strana iluzija. A naslov sugerira da su to svi Hrvati. Ako je riječ o djelu Hrvata onda tako i napišite. Ako je riječ o većini Hrvata onda tako i napišite. A prestanite generalizirati jer po vašem naslovu ispada da ja nisam Hrvat a to me vrijeđa kao čovjeka.

  • ProfStipe:

    Za vrijeme komunizma broj stanovnika Hrvatske se konstantno povećavao. Od kad je HDZ preuzeo vlast broj stanovnika se konstantno smanjuje. Toliko o bijegu Hrvata od komunizma (i HDZ-a).