Iseljavanje je ponovno postalo hrvatski nacionalni običaj. Trajni su odlasci opet postali naša realnost. Kao što su realnost i televizijski i internetski oglasi za odlaske u Kanadu. Hrvatska neizvjesna i sve beznadnija kriza još i više potiče stalan interes naših mladih za iseljavanje. Uvećanim interesom za trajnim napuštanjem Hrvatske, današnja zbivanja sve više sliče na tradicionalne hrvatske odlaske pa i egzoduse iz domovine. Nekada ih je najviše bilo krajem 19. st. i osobito početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Koliko su turobni, nespokojni i neizvjesni izgledi za izlazak Hrvatske iz postojećeg bijednog stanja, sasvim je moguće da će se iseljavanje još pojačati i nastaviti.
Siromaštvo i bijeda neprestano su kroz povijest bili uzroci napuštanja Hrvatske. Neimaština je naše ljude tjerala na odlaske koji su često postajali odlascima bez povratka. Najčešće su odlazili neuki i priprosti, no marljivi i radišni, pripravni raditi i najteže poslove da bi preživjeli i skrbili za svoje najbliže koji su obično ostajali u zavičaju. Uz te naše obične ljude odlazili su i učeni i umni. Nikola Tesla, Lavoslav Ružička, Vatroslav Jagić, Zlatko Baloković, Zinka Kunc, Vladimir Prelog... U naše vrijeme taj su niz značajnih i vrijednih nastavili Radoslav Katičić, Charles Bilich, Ivan Đikić, Zrinka Cvitešić. Središta svjetske izvrsnosti uvijek su privlačila naše najznačajnije znanstvene i umjetničke veličine i umove. Bilo bi dobro i za hrvatsku dobrobit da se takve tendencije i nastave. Jer kako je još početkom prošloga stoljeća pisao lucidni i dalekovidni Antun Gustav Matoš, hrvatska kultura može svoju visoku nacionalnu razinu držati samo ako je ujedno i visokoeuropska.
Nekada su Hrvate na trajne seobe tjerale nenarodne vlasti i protuhrvatski režimi. Danas ih pak na iseljavanje tjeraju manjak nade i vjere u bolje. Može li, primjerice, netko razložan vjerovati hrvatskoj ekonomiji koju praktično vode Ivan Vrdoljak, Gordan Maras i Tihomir Jakovina? Može li netko razložan još vjerovati u premijerske sposobnosti Zorana Milanovića? Loša vlast mnoge je dovela gotovo do egzistencijalnoga ponora. Nesposobna vlada dovodi mlade do stanja u kojem nemaju alternativu, osim otići iz zemlje. Među nekoliko katastrofalnih vlada u kratkoj povijesti hrvatske države, vlada Zorana Milanovića ipak se doima najnesposobnijom. A činilo se da ne može biti gorih vlada od onih koje su svojedobno vodili Josip Manolić, Stipe Mesić i Hrvoje Šarinić. Ipak, Milanovićeva ekipa sve ih je nadmašila. Tako se još jednom potvrdilo staro hrvatsko pravilo – da u Hrvatskoj uvijek može biti gore. Odlasci iz današnje tjeskobne i ničim ohrabrujuće Hrvatske mnogima izgleda kao jedini suvisli izbor.
Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća naši su ljudi mahom u Njemačku išli neuki i polupismeni, bez znanja jezika zemlje u koju su došli. I danas ima tvrdnji da je Tito dopuštanjem odlaska “socijalističkih građana” na rad u kapitalističke države ponajprije u Jugoslaviji želio smanjiti broj Hrvata. Činjenica jest da su ti odlasci najčešće bili iz etnički najhomogenijih hrvatskih krajeva, ali je i činjenica da su ti krajevi upravo gastarbajterskim zaradama izašli iz zaostalosti. Uz taj materijalni napredak ljudi koji su iz tih krajeva ponijeli i svoje tradicionalne, prirodnim ritmom uvjetovane radne navike, ubrzo su ih zamijenili ravnomjernim zapadnjačkim suvremenijim ritmom.
Današnja generacija koja je, primjerice, već otišla ili se sprema na odlazak u daleke “obećane” zemlje, ne ide, što se radnih navika tiče, ispočetka kao njihovi djedovi i očevi, nego se oslanja na već stečenu radnu kulturu. No, nerealno je i preuzeto očekivati da “novi, vrli svijet” samo očekuje Hrvate. Iluzija je da, primjerice, Kanada može biti samo stih i rima nekadašnje pjesme Mile Rupčića: “...stric mi radi u Kanadi, / strina rađa, jao mene, / same male biznismene”. Hrvatima koji su primorani na odlazak draža je strana iluzija od domaćeg beznađa.
>> Nismo hrabri mi koji smo napustili Hrvatsku, hrabri su oni koji ostaju
