Naslovnica Premium Analize i intervjui

Hrvati trebaju prestati tražiti krivce, to je prvi korak da postignu mentalitet pobjednika

Osjećaji zajedništva koje je nogomet donio pokazao je da postoji očajnička potreba za stvaranjem novog pobjedničkog mentaliteta prilagođenog današnjim prilikama. Nakratko smo vidjeli Hrvatsku u kojoj želimo živjeti
30. srpnja 2018. u 23:12 3 komentara 395 prikaza
Doček Vatrenih na trgu
Foto: Igor Šoban/PIXSELL

Da je srebro koje su Vatreni osvojili na Mundijalu u Rusiji tinta na papiru mogli bismo reći da se nije ni osušila, a mi smo se već kolektivno vratili u naše uobičajene, dobro poznate i mnogima tako komotne svađalačke obrasce. Nema veze što je takav životni okvir ekstremno negativan, on je ipak kao kakva udobna stara majica koju nosimo godinama, kojoj i zatvorenih očiju prepoznajemo miris… Ideološko sukobljavanje za hrvatsko je društvo poput Pavlovljeva refleksa. Nepogrešivo predvidiva reakcija. Dovoljno je da netko dobaci bilo što iz već mitološkog verbalnog arsenala tipa: „Thompson!“, „Tito!“, „Jugoslavija!“, „Jasenovac!“, „Bleiburg!“..., pa da vidiš drame, frcaju iskre na sve strane… I ne zna se čija majka kakvu vunu prede jer sve se za tren izmiješa u kakofoniji bijesa i međusobnog optuživanja.

Tomislav Debeljak Davor Ivanković Hoćemo li biti bolji kao što smo se zakleli nakon Rusije?

Društvo kao da se podijelilo na dvije polovice jabuke i već je i ulica prihvatila, kao da je to nešto najnormalnije, da su na njima deklaracije „antifašisti“ i „fašisti“, iako su zapravo apsurdne za doba u kojemu živimo, u kojemu Elon Musk u nekoliko dana iskonstruira mini podmornicu namijenjenu spašavanju ljudi, za čiju je izradu potrebno samo osam kratkih sati, a sve tijekom dramatične akcije spašavanja tajlandskih dječaka zarobljenih u poplavljenoj podzemnoj špilji.

Kratkoća vremena koje je bilo potrebno da kolektivni ushit zbog srebra nogometne reprezentacije male i po raznim pokazateljima neuspješne zemlje zamijene standardni hrvatski konflikti, plač i kuknjava zbog loših okolnosti koje nas drže na dnu otvara pitanje ima li uopće hrvatsko društvo snage izaći iz tih mentalno iscrpljujućih psiholoških obrazaca u kojima je golem broj ljudi omamljen subjektivnim osjećajem vlastite nemoći. Sigurno nema čovjeka u Hrvatskoj koji više puta nije čuo, pročitao ili izgovorio neku od rečenica: „Jadni mi, uništili su nas...“, „Mali čovjek ne može ništa promijeniti...“, „Žrtve smo nesposobnih političara koji misle samo na sebe i svoje stranke...“, „Ovdje su na cijeni samo lopovi...“, „Nekad se ona država brinula za malog čovjeka, za radnika, a sad nas naša država ubija...“, „Nismo htjeli ovakvu Hrvatsku, ali sad više ne možemo ništa...“, „Hrvati su sposobni samo za to da budu vazali, konjušari i sluge na tuđinskim dvorovima...“

Doček Vatrenih na trgu
1 / 74
Dan za povijest: senzacionalan doček Vatrenih
Doček Vatrenih na trgu IVAN HRSTIĆ Tko je slijepi putnik u autobusu s vatrenima?

U getu depresije

Mogli bismo tako nabrajati danima. No, pozitivna energija koju su nam dali vatreni vratila je u fokus spoznaju da, što god čovjek radio, predanim radom, izvrsnošću i neodustajanjem postižu se rezultati. Nakratko smo vidjeli Hrvatsku u kakvoj bismo htjeli živjeti, a ne ovu u kojoj živimo, mentalno zarobljenu u ulozi vječne žrtve. Isposvađanu i iscrpljenu. Nakratko smo vidjeli zemlju u kojoj se može uspjeti. Bilo bi dobro da ta energija motivira svakoga čovjeka u Hrvatskoj da se suoči s frustracijama koje osjeća zbog toga što mu država nije ispala onakva kakvu je priželjkivao i upita sebe nije li vrijeme da se odmakne od tih emocija koje razaraju.

Apsurdno je da ćemo uskoro ući u četvrto desetljeće postojanja Hrvatske kao samostalne države, a da smo kao društvo još opsjednuti jalovom potragom za krivcima koji Hrvatskoj priječe da postane perspektivna zemlja. No, pitanje je jesmo li spremni promijeniti pristup i shvatiti da je presudna odgovornost za kvalitetu društva koje kao njegovi članovi zajedno gradimo – u našim rukama. Jesmo li se spremni suočiti s time da smo prihvaćanjem mentaliteta žrtve kojekakvih, bilo povijesnih, bilo personalnih danosti, sami sebe zatvorili u geto depresije, jada, ljutnje...? I jesmo li, isto tako, svjesni da budući da smo sami sebe zarobili u toj ulozi da se samo sami možemo i osloboditi? Ključ je u našim rukama.

Thompson na dočeku vatrenih Renata Rašović Nije nama problem Thompson već zabrana diranja u “svete krave”

Tijekom Domovinskog rata s ponosom se govorilo da Hrvatska ima pobjednički mentalitet. I bio je pobjednički jer nije nam bilo druge nego boriti se za slobodu. Nitko se tada nije žalio da su ga u borbu natjerale loše okolnosti. Nije se gubilo vrijeme na dubinsku analizu tog sudbinskog prokletstva koje je natjeralo ljude da riskiraju živote za domovinu. Kakve god da su bile te okolnosti, a bile su loše, znalo se da budućnost ovisi o nama samima. Kad nam nema druge, onda smo pobjednici.

Kad nije tako rasipamo energiju na zapravo nevažne stvari. Buktinja koju je zapalio Thompsonov dolazak na pozornicu s vatrenima i pokušaj da otpjeva nekoliko pjesama tipičan je primjer izgubljene energije. Prepucavanja koja obiluju vulgarnostima još traju po bespućima društvenih mreža. Mediji su prenijeli da je Financial Times objavio tekst s naslovom „Nastupom Thompsona Hrvati su zabili autogol!“ Baš! Hrvati su zabili autogol svaki put kad su pomislili da su u pravu oni koji kažu da smo jadni, nevažni i nesposobni. I da smo zabili autogol...

Doček vatrenih u Zagrebu MATE MIJIĆ Nepostojeći državni udari znak su paranoje političkih elita

Mitovi o prošlosti

Osjećaji zajedništva koje je nogomet donio pokazao je da postoji očajnička potreba za stvaranjem novog pobjedničkog mentaliteta prilagođenog današnjim prilikama. Možda starije generacije koje su veći dio života proživjele u Jugoslaviji, tvorevini o kojoj se mitološki ispreda priča da je bila prava socijalna država koja je štitila male ljude, kako su u njoj svi imali posla i osiguran krov nad glavom, a zanemaruju se njezin totalitarni karakter, politička stradanja, nejednakost pod krinkom jednakosti... – to ne mogu. Možda je to teško i mnogim pripadnicima srednjih generacija koje su se oblikovale i kroz Domovinski rat, živo pamte kako je sve počelo i tko je sve započeo, pamte veličinu žrtve kojom je Hrvatska platila samostalnost...

Doček Vatrenih na trgu
1 / 18
Nakon finala Svjetskog nogometno prvenstva između Francuske i Hrvatske puno je onih koji su komentirali neobičnu scenu na dodjeli medalja.
Domagoj Vida MARINKO JURASIĆ Zašto Domagoj Vida uzgaja baš crne svinje?

Možda, dakle, mnogi među njima nemaju psihološku snagu da se odmaknu od trzavica, ali, srećom, stasale su nove generacije. To su ljudi koji imaju samo ideologiju crveno-bijelih kvadratića s hrvatskog dresa, koji su rođeni u neovisnoj Hrvatskoj i, ako ne budu zaraženi predrasudama i strahovima roditelja, baka i djedova, oni će ići naprijed. Oni imaju potencijal za gradnju novog pobjedničkog mentaliteta. Bili oni lijevog ili desnog svjetonazora, išli u crkvu ili ne, navijali za Hajduk ili Dinamo, to su ljudi koji se neće dati ukalupiti u zatečene okvire jer njihova je snaga u mladosti i spoznaji da svijet pripada njima. Oni ne pristaju na mentalitet plača i kuknjave ni na gubljenje vremena na ideološke svađe. Oni su se na hrvatskim trgovima radovali pobjedi Vatrenih, a onda su se vratili u škole, na fakultete, svojim poslovima ili potrazi za poslovima, idejama, planovima, crowd funding kampanjama... Nisu se uključili u ratovanje na društvenim mrežama jer je njihov život više od toga. Naravno, oni mogu otići iz Hrvatske. No, već i danas imamo niz primjera koji utiru put razmišljanju da se i u Hrvatskoj, unatoč lošim političarima, nerazvijenom društvu i demotivirajućoj atmosferi mogu napraviti čuda, samo ako je čovjek malo „lud“ i usredotočen na ono što radi. Ako ne dopusti da mu se u mozgu razbukta virus defetizma i ako odbije navući košulju vječne žrtve koju mu možda i nesvjesno nude roditelji, okolina, a potom i škola... Ako ne dopusti da mu prošlost određuje budućnost. U Hrvatskoj ima niz sjajnih priča, a mi navodimo samo nekoliko, bez namjere da ih rangiramo po važnosti ili vrijednosti, jer sve su neizmjerno važne i vrijedne jer nose poruku – da, može se!

Iva Olivari IVA OLIVARI 'Bili smo zajedno 52 dana. Nije bilo jedne jedine prepirke, da ne kažem incidenta'

Evo, recimo Udruga Franak. Rijetki bi se prije sedam godina, kad je osnovana, kladili na tu skupinu ljudi i njihovu samozatajnu odvjetnicu Nicole Kwiatkowski koja je „slučaj Franak“ odradila pro bono, da mogu pobijediti. Ali, jesu. Znanje, težak rad, stručnost, predanost, hrabrost, fokusiranost, neodustajanje... – sve se isplatilo. Velika pobjeda „malih“ ljudi nad velikim sustavom. Njihova poruka, rečena jednostavnim jezikom, bila je: „Dosta je bilo sjedenja na kauču i gledanja televizije, vrijeme je da se ljudi pokrenu...“

Robotički ‘bibliobus’

Potom, poduzetnik i filantrop Nenad Bakić ubraja se u ljude kakvih u Hrvatskoj, na žalost, nema previše. Projektom Croatian Makers uspio je prodrmati učmali obrazovni sustav i programom robotike zahvatiti više od 100.000 djece. Kao što su se nekad otvaranjem knjižnica i uvođenjem bibliobusa knjige učinile dostupnima, širila se kultura čitanja i povećavala razina obrazovanja prosječne populacije, tako je i Bakić odlučio eru robotike približiti što većem broju ljudi, i to ne samo osnovnoškolske djece... Microbitovi dostupni su u mnogima knjižnicama i mogu se posuditi jednako kao i neki popularni beletristički naslov. Dostupna je i literatura koja jednostavno objašnjava osnove programiranja. Robotički „bibliobus“ u redovnim terminima dovodi microbitove i radionice programiranja u tzv. pasivne, odnosno izolirane krajeve Hrvatske... Značaj Bakićeve akcije nije samo u približavanju robota i programiranja djeci, nego i u širenju stava da defetizam nema smisla i da pojedinac može pokrenuti promjene.

Doktori i fizioterapeuti Liječnička služba 'Kad je Rakitić na teren izašao blijed kao krpa, pomislio sam: 'Bože, što sam učinio?!''

Matija Kopić iz Osijeka u proteklih je osam godina uspio, pak, stvoriti, razviti i prodati svoj startup Farmeron američkoj tehnološkoj kompaniji Virtus Nutrition, specijaliziranoj za proizvodnju stočne hrane. Što je to, dakle, pokrenuo mladi Osječanin Matija? Potaknut problemima koje je uočio kod hrvatskih farmera, među njima i svoga oca, kojima je bilo teško pratiti koliko, recimo, njihove krave daju mlijeka osmislio je aplikaciju koja je automatizirala praćenje i analizu svih aktivnosti na farmama. Vrlo brzo postao je jedan od najvažnijih specijaliziranih startupova, a CNN ga je svojedobno opisao kao jednu od sedam „najluđih“ stvari na internetu. Pet godina kasnije, Matijin Farmeron koristilo je 10 posto mljekarskih farmi u SAD-u pa nije čudno što je tvrtka zapela za oko upravo američkoj kompaniji. Kopićev najnoviji projekt je Gideon Brothers. Dok mnogi u Hrvatskoj još ne znaju što je umjetna inteligencija, on radi artificijelnu platformu za logističke robote...

Domagoj Vida Domagoj Vida S prijateljima imam farmu crnih svinja, a i u Rusiju sam ‘prošvercao’ nekoliko kulenova

Ili, mladi hrvatski robotičari. U zemlji u kojoj se programiranje uvlači u škole kroz mišju rupu, dva tima mladih hrvatskih robotičara, a riječ je o srednjoškolcima, vratila su se prije dva mjeseca iz Kanade, s najveće svjetske manifestacije u natjecateljskoj robotici – sa zlatnim medaljama. Prije toga su osvojili i dva europska zlata. I tako skoro svake godine. Oni su ta generacija koja ne poznaje i ne priznaje granice, posebno mentalne. U Kanadi je snage odmjerilo više od 4000 natjecatelja iz 35 zemalja, i to s 5000 robota. Kako ono kaže navijačka himna – „Malo nas je, al’ nas ima...“ I to je točno. Mladi robotičari sa svojim zlatima samo su vidljivi proizvod rada njihovih mentora koji svoje znanje prenose mladima iz čistog entuzijazma, kroz Hrvatski robotički savez, a ne kroz institucije sustava, jer u njima toga nema. I ovo je priča u kojoj pojedinci nadigravaju sustav!

turisti Top destinacija Veliki uspjeh Vatrenih povećao turističku potražnju za Hrvatskom

Pa Rimac Automobili. Tko još nije čuo za Matu Rimca, poduzetnika i inovatora iz Svete Nedelje pokraj Samobora? Naravno da ste čuli. Znaju za njega i u Porscheu pa su nakon tri godine razgovora otkupili 10 posto Rimčeve tvrtke i postali strateški partneri. U posao koji je pokrenuo Mate Rimac dosad su razni investitori uložili gotovo 60 milijuna eura. Da bude jasno što to znači za Hrvatsku, recimo i to da Rimac može raditi gdje god hoće na svijetu, ali ostao je u Hrvatskoj, planira sagraditi tvornicu u Svetoj Nedelji, k njemu dolazi radna snaga koja je po izvrsnosti konkurentna u cijelom svijetu... Ako ovo nije inspirativna priča, teško je dokučiti koja bi mogla biti takva...

Doček Vatrenih na trgu
1 / 7
Mate Rimac

Talent ne pomaže bez rada

I vrhunski liječnici sposobni su za čuda medicine! Oko Božića 2017. godine u KBC Sestara milosrdnica u Zagrebu rođena je djevojčica tri mjeseca prerano. To malo stvorenja, manje od štruce kruha, bilo je dugačko kao dlan njezina liječnika, teško 450 grama i šanse za preživljavanje gotovo da i nije imala. No, nije bilo tako. Sjajna, hrabra, stručna, požrtvovna ekipa liječnika triju bolnica koji su se ujedinili u tim izveli su pothvat života i nizom operacija djetetu podarili život, i to ne bilo kakav, nego život zdrave bebe koja će izrasti u zdrava čovjeka... Njihova se priča također ubraja u one kojima Hrvatska može nahraniti kolektivno samopouzdanje. Spašavanje bebe Maše pothvat je svjetskih razmjera.

Doček Vatrenih na trgu Milan Ivkošić Uspjeh vatrenih neće promijeniti političare, to su dva svijeta

I za kraj, što da se još kaže o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji... Srebrni vatreni. Dečki iz prognaničkih zbjegova. Djeca gastarbajtera. Momci koji su prvim većim novcem koji su zaradili u životu spasili obiteljsku farmu kokoši, otplatili kredite svima u svom selu... Mladi ljudi koji su mogli postati frustrirani nezadovoljnici koji svoja unutarnja stanja prelijevaju kroz agresivne statuse na društvenim mrežama, kukajući nad svime i svima koji su ih uništili, omalovažili, zaustavili..., postali su svjetske zvijezde zahvaljujući radu, upornosti, neodustajanju. Naravno, nisu svi talentirani za sport, reći će netko. Istina, ali talent je, kažu, 10 posto uspjeha, ostalih 90 posto su rad, upornost i neodustajanje...

 

 

VIP izdvaja za Vas

  • Somelier:

    Treba čitati kolumne gospodina Hodaka. On je nabrojio sve bez kojih bi Hrvatska bila Jedinstvena država. Zbog nekoliko jugoslavena i domačih "stranih" novinara to nije moguće. Dok za strane novine pišu Puhovski, Dejan Jović, Drakulička i još njih desetak ne ... prikaži još! moramo se čuditi kakovu sliku ima svijet o nama. Bez jugoslavena Hrvati su ujedinjeni i u to ne treba sumnjati. Jugoslaveni su isključivali mikrofon Thompsonu na doćeku vatrenih. U kojim to godinama živimo.

  • berija:

    Joj, Mladenka, kako si ti pametna! Je li Rada pročitala cijeli članak? I, što kaže?

  • Klarahrv:

    Sramota da šefica izborne kampanje gubitnika Josipovića piše u Večernjem listu.