Koji je vrag bio slovenskim vlastima da se igraju žandara u slučaju jednog hrvatskog pjevača i da mu zabrane koncert prije nego što je čovjek usta otvorio?
Metoda po kojoj je bolje spriječiti nego liječiti u ovakvim graničnim slučajevima između gledanja kroz prste i udaranja po prstima još se jednom pokazuje kao mač s dvije oštrice. Moglo je biti, policijski govoreći, osnovane sumnje da će među pristašama Marka Perkovića doći u Maribor i pokoji njegov obožavatelj, ili više njih, s “obilježjima“ iz nekog drugog, mračnog doba, s kojima se ne može putovati po Europi i koja ne čine dobru reklamu zemlji iz koje dolaze, ili da će sam Thompson s bine opaliti pozdravni metak s kojim Hrvatska još nije načistu koliko ranjava žive (a osobito mrtve) antifašiste. Moglo je biti svašta, ali nije se dogodilo ništa, osim jedne do zla boga loše obrazložene zabrane koja, kao i sve druge takve administrativne intervencije na tržištu (ne)kulture, postavlja isto pitanje: dolazi li od zabrane više štete nego koristi? Još se nitko iz redova demokracije i pravne države nije javio da je zabranom koncerta dobio premiju; gubitnika je na svim stranama. Možda je pjevač iz Čavoglava izgubio nešto novca zato što mu je propao koncert, no vjerojatno mu to i neće teško pasti. Pretpostavlja se da nije izgubio ni na poznatome renomeu velikog Hrvata ili Hrvatine, možda je na tome planu samo dobio. Novac će se, dođe li spor do toga stadija, ionako brojiti na kraju; u ovoj fazi čak i njegovi agenti-menadžeri potežu uzvišenija pitanja o ugroženim načelima slobode izražavanja i oduzimanja prava na rad.
S te strane pjevač ne može biti nezadovoljan – pokrenuo je velika politička i ideološka pitanja, na što pretendira otkad je pušku zamijenio mikrofonom.U značajnom dijelu neurbane publike i među onim građanima za koje je Veselko Tenžera govorio da nikad nisu napustili selo, iako žive u gradu, Marko je Perković izgradio legendu o Thompsonu, domoljubu i pjevaču, na borbenoj ratničkoj glazbi iz Čavoglava, s dodacima komercijaliziranih etnonota i pučkih ili religioznih tekstova, postao je ikona jednoga dijela nacije koja živi od prošlost i pripada političkoj desnici, ili jakoj desnici. Popularan je, što god to moglo značiti u zemlji koja još poistovjećuje popularnost i populizam. Thompson se ubraja u kategoriju pjevača, manje talentiranih glumaca i samozvanih umjetnika koji u rukama drže samo duplikate ključeva vlasti, kao u karnevalu; prava je vlast u rukama njihovih mentora i zaštitnika. Kod Thompsona se ne radi o protestnome pjevanju kakvo su u svijetu afirmirali veliki umjetnici klase Joan Baez, Boba Dylana ili Renoa (u Francuskoj), nije on njihova formata, ni o intelektualnoj diverziji koja bi bila na tragu Aristotelove obrane ropstva, Voltaireova antisemitizma ili Hegelova (negativnog) mišljenja o Afrikancima.
Marko Perković je samouk u mnogim domenama u kojima je dosegao same vrhove poslovne i promidžbene uspješnosti. U drugim okolnostima takvi bi amateri svirali gusle ili diple iz Dalmatinske zagore; u našim (ne)prilikama Thompson diktira tempo u politici, ne samo u glazbi. Njega su stvorile globalne promjene u svijetu koji se poslije kraja (totalitarnih) ideologija okretao prema dvjema zamjenskim crpkama dubinskih emocija, naciji i religiji, za koje je još A. de Tocqueville vjerovao da nose u sebi najjaču energiju i najvišu moć. Obje su eskalirale posljednje desetljeće-dva, jedna prema nacionalizmu, druga prema fundamentalizmu; pjevač je pronašao svoje mjesto u toj ideološkoj mutaciji i pojavio se kao trubadur hrvatstva i katoličanstva na našim prostorima. Vani (mu) teže ide jer se loš glas o njegovo političkoj agitaciji daleko i sve dalje čuje. Da nije trebalo braniti dom, Marko Perković možda nikad ne bi postao pjevač koji lijepo živi od pjevanja romantične domoljubne glazbe koja obavezno trešti na našim stadionima i na političkim mitinzima kad treba udariti na osjetljive nacionalne žice. Njegove su pjesmice politički program. Počelo je negdje na čukama oko Čavoglava za koje, opet, nitko ne bi znao da nije bilo rata u kome je samosvjesni mladić s gitarom u ruci proizvodio emocije ratnika s pjesmom o svojoj hrabroj bojni koja se slušala u rovovima i s kojom se jurišalo na bunkere. Takvo je bilo junačko ratno vrijeme koje je tražilo i trebalo (i) takve instant-heroje. Kad je rat završio pobjedom, gitari njen vlasnik nije skraćivao cijev; njegova je glazba i dalje ostala u ratu – pjevač Thompson potisnuo je dragovoljca Perkovića estetikom koja nije prolazila kod školovane glazbene publike, s poetikom koja nije išla dalje od ljubavi za dom, i s politikom koja je teško izlazila iz okova Drugog svjetskog rata. Bilo je to, iz njegova ugla, domoljubno izražavanje mišljenja; iz ugla njegovih protivnika, nedopustivo prekrajanje povijesti – o zločincima je pjevao kao da su heroji, a o zločinima kao da su bili banalne ozljede na radu. Nije lako reći tko koga više prezire, on “jugokomunističku ljevicu“ ili ljevica njega i njegovo (pro)ustaštvo.
O Thompsonovoj glazbi, o stavovima koje pjevač zastupa ili mu se pripisuju, mišljenja se i dalje neće poklapati zato što mu je netko dao crveni karton. Zabrane u pravilu više kompliciraju problem, jer suspendiraju raspravu, nego što ga rješavaju, jer na tom putu nema previše mjesta za raspravu. Treba li (jednom) pjevaču zbog toga što pjesmom i desničarskim političkim folklorom zavodi zavedene zabranjivati da radi, tj. pjeva, što su Thompsonu učinili u Sloveniji, prije toga u Švicarskoj i u Austriji, a mogli bi, koliko se čuje, i u Njemačkoj? Za njegov javni status ozbiljan je problem da ga demokratske države, zasnovane i na antifašizmu, odbace i izoliraju zbog njegova koketiranja s fašizmom. Nakon stoljeća nacionalnih i socijalnih revolucija koje su umjesto slobode ljudima donosile teror, Zapad se oslobađa svojih istočnih grijeha i prijepore na relaciji sloboda-zabrana rješava u pravilu bez korištenja restrikcija. Nedavna odluka njemačkog Ustavnog suda da ne zabrani Nacional-demokratsku stranku, iako su to od njega tražili i vlada i parlament, govori o nosivosti njemačke demokracije. Ustavna liberalna država ima povjerenje u svoje institucije, u vladavinu prava i načela demokracije. Čak i kad su u pitanju stranke koje zastupaju drukčije ili suprotne vrijednosti; bolje je, prema prosudbi suda, da su pod kontrolom države nego u ilegali! Tako može rezonirati država koja vjeruje u sebe. Zabrana može proći kao iznimka, ali kad je uvjerljivo obrazložena i kad su iscrpljene druge mogućnosti sprečavanja nereda, a ne kao zakon ušutkivanja. To pripada prošlom svršenom vremenu. Nije u priči o Thompsonu, i drugim sličnim ratnicima i radnicima, sasvim razvidno koliko se to što oni govore (i rade, jer pjevanje je njihov posao), može podvesti pod mišljenje i svjetonazorsko uvjerenje. A koliko je to samo unosan ideološki obrt kojemu su i biskupi dodavali blagoslov, da bude tržišno isplativiji.
Mariborski cenzori nisu ni pokušavali tražiti skrivena mišljenja u Thompsonovoj glazbi, nego su pjevaču uime zaštite javnoga reda od nereda koji su on i(li) njegovi pristaše mogli izazvati odrezali najvišu kaznu zabrane nastupa. Kazna je izrečena za moguće, a ne za počinjeno nedjelo, što mora zabrinuti sve koji znaju kako funkcionira pravna država – da štiti slobodu i prava ljudi, a prijestupe kažnjava na temelju dokaza. Gotovo je nevjerojatno kako su se Slovenci naivno upecali na udicu hrvatsko-srpskih rivaliteta koje su riješili tako jednostrano kao da je rješenje pisao osobno Dimitrije Rupel, poznat po svome odnosu prema Hrvatima. Da je u registru bilo i težih mjera od zabrane, možda bi ih upotrijebili uplašeni Mariborčani, kao da im gost dolazi s divljom hordom; toliko je Thompson izgledao kao persona non grata da bi Marka Perkovića slovenski “organi“ možda i priveli, da im je bio nadohvat ruke. Nekad su, i u zajedničkoj državi, u neka lakša vremena, kod mjerenja političke nepodobnosti, umjesto zabranama, vlasti išle blažom metodom knjige na knjigu. A u Mariboru su upotrijebili dvije različite knjige: jednom su dokazivali da u toj zemlji vladaju demokracija i pravna država, kad su dopustili Bori Đorđeviću da im opet kuha “Riblju čorbu“ iz koje su nekad vonjali “bečki“, ili “alpski konjušari“, a drugom su udarili po pjevaču koji nije puno više slavio Antu Pavelića i ustaše nego što je Čorba veličao četnike i Dražu Mihailovića (ili su naši zapadni susjedi prihvatili da je četnički vođa u Srbiji vodio pokret protiv fašizma,i da svi njegovi sljednici i sljedbenici nisu to što se donedavno mislilo da jesu). Što su Slovenci mogli napraviti a da ne ugroze zajedničke antifašističke principe šire europske domovine, osim da gostima daju jednaku punomoć da mogu pjevati, bez prava da veličaju hrvatske ili srpske ratne zločince? Postupili su drukčije, razdvojili dva ista ili slična slučaja i izazvali nezadovoljstvo u onome dijelu Hrvatske koja se ideološki svrstava uz Thompsona, a kritike kod ostatka koji ne brani Marka Perkovića od Thompsona, ali iz dubljih načelnih razloga ne prihvaća da političke vlasti kažnjavaju namjere ili loš glas.
Kad je morao bježati iz Francuske, nakon udara Louisa Napoleona Bonapartea, pisac Victor Hugo izgovorio je veličanstvenu odu slobodi: “Spasimo slobodu! Sloboda će spasiti sve ostalo!“ Iz njega je govorio njegov strastveni govornički – ne samo književni – talent, ali i duh prosvjetiteljstva i Francuske revolucije koja je slobodu stavila na najviši rang ljudskih aspiracija (uz jednakost i bratstvo). Više od dva stoljeća, Francuzi s promjenjivim uspjehom predvode borbu za univerzalne vrijednosti, i nailaze, i oni, na različite predvidive i nepredvidive prepreke. I oni, kao i svaki drugi narod, imaju svoga Thompsona koji provokacijama zdesna ili slijeva, nekad iz interesa, a nekad iz uvjerenja, mute vode demokratske idile. U Francuskoj je to mjesto posljednjih godina zauzeo komičar Dieudonné M’bala M’bala, kome trn u oku nisu Srbi, nego Židovi: gubeći svaku mjeru za šalu i duhovito izrugivanje, on u svojim skečevima redovno prelazi u grubi, surovi i sirovi antisemitizam. Sedam puta sudovi su ga pravomoćno kažnjavali visokom globom zbog njegovih otrovnih skečeva, da bi poslije svega za novinara Francuskoga radija (Cohena), na račun njegove židovske pripadnosti (iz)rekao rečenicu od koje se krv ledi u žilama: “Kad čujem kako govori, kažem sebi: vidiš, plinske komore... Šteta!“ Nakon takvog ispada, za koji bi nobelovac Ellie Wiesel rekao da predstavlja “drugo ubijanje žrtava“, civilne udruge u Nantesu (čiji je gradonačelnik J. M. Ayraulet u to vrijeme bio Hollandeov prvi ministar) tražile su od suda da komičaru zabrani nastup u njihovu gradu. U napetoj atmosferi, u svojevrsnoj igri živaca, redovni, građanski sud donio je odluku koja se tumačila kao dragocjeno opredjeljenje za zaštitu slobode izražavanja, čak i kad je u pitanju teški prijestupnik i zlorabitelj slobode (izražavanja). Izbor je bio težak jer je moglo izgledati da davanjem zelenog svjetla za nastup spornoga komičara suci pokazuju suvišnu toleranciju za ekstremnu netoleranciju. Sud je osudio predstavu, ali je nije zabranio: predstavu je “gotovo nemoguće zabraniti“ jer bi njena zabrana značila “tešku povredu slobode izražavanja“. Nije nebitno da je o nastupu spornoga komičara odlučivao sud, a ne policija ili politika, i da je sud obranio pravo na slobodu izražavanja, i kad se temeljno razilazi sa sadržajem samoga izraza (što se i dalje moglo kažnjavati globom, pa neka komičar plaća). Istog je dana drugi sud, Conseil d Etat, kao najviši upravni sud u zemlji, zabranio predstavu. Kad voda dođe do grla, u pravnoj državi sudovi odlučuju o spornim predstavama, s jednog jedinog gledišta – zaštite i ugroze slobode izražavanja (a u drugome planu – javnoga reda).
I za Državno vijeće koje je komičaru zabranilo nastup zaštita slobode je “temeljni uvjet i jamstvo demokracije“, s tim da u pragmatičnom tumačenju slobode taj sud ne isključuje “ograničenja“ kad su ona “nužna“ i kad su “razmjerna“ stvarnoj opasnosti za demokraciju. Nastupi komičara Dieudonnéa s redovnim ispadima antisemitizma za državno vijeće predstavljaju “ozbiljnu prijetnju za javni red“, “tešku povredu vrijednosti i načela Deklaracije o pravima čovjeka i građanina“ i “narušavanje republikanske tradicije i dostojanstva ljudske osobe“. Potpredsjednik vijeća (predsjednik je sam šef države, koji ne predsjedava i ne sudjeluje u radu vijeća) Jean-Marc Sauve dodatno je pravdao odluku o zabrani činjenicom da se to visoko državno tijelo prvi put bavilo pitanjem zabrane jedne predstave i da je reagiralo na “opetovane provokacije na mržnju i na rasnu diskriminaciju“. Izabralo je zabranu izražavanja jednome građaninu da bi zaštitilo slobodu izražavanja svih ljudi. Francuska ne bi bila to što jest kad bi bez otpora prihvaćala intervenciju države u posvećene prostore slobode, makar se radilo o neprijateljima slobode. Nekadašnji ministar kulture Jack Lang (i sam pravnik) pobunio se što je administrativna policija dobila vlast moralne cenzure i kaznene represije. “Otvorena je Pandorina kutija za skretanja i zloupotrebu“, plaši se, poslije Andrea Malrauxa, najpamtljiviji nositelj resora kulture u francuskim poslijeratnim vladama. Nikakvi sudovi, ni upravni ni redovni, neće – uvjerava Lang – promijeniti nevolje s rasizmom ako se ne djeluje na socijalnom, školskom i odgojnom planu.
Može se Marko Perković žaliti koliko mu drago da je progonjen i tražiti zaštitu od državnih vlasti, može mu šefica države laskati da glazba spaja ljude, kao da brani samoga Richarda Wagnera od optužbi da je bio preteča nacizma; Thompson mora sam preuzeti odgovornost da sa sebe skine stigmu o bliskosti s ustaštvom koja mu se pripisuje, a on se od nje nikad nije uvjerljivo obranio, ni na sudu ni nekom jakom javnom gestom. Pjevač iz Čavoglava, kad toliko drži do tradicije, trebao bi pročitati kako je preteča liberalizma John Stuart Mill u 19. stoljeću anticipirao njegove današnje dvojbe: “Ništa ne može spriječiti slobodu izražavanja, ni religija, ni moral, ni država. Jedini legitimni razlog može biti da se spriječi da škodi drugima“. Ili da pročita zaboravljenu Europsku konvenciju o pravima čovjeka iz 1956. koja određuje odnos prema Drugome svjetskom ratu i njegovu složenom nasljedstvu: “Dopušteno je sve, osim apologije ratnih zločina i zločina kolaboracije, poticanja mržnje, diskriminacije i nasilja zbog porijekla ili etničke, rasne ili religijske pripadnosti“. Zabraniti zabrane spada u demokratski ideal. Na putu prema idealu o svemu se drugom može raspravljati.
Kazao tako svojevremeno Mark Twain da nešto rečeno s malo riječi ostavi najdublji, najupečatljivi utisak. Pa onda nije ni čudo da sam nakon pažljivog čitanja cijelih kanonada wikipedijskih natuknica ostao poprilično iziritiran Galićevim tekstom. Marko Perković me ostavlja poprilično ravnodušnim,, kako pjesmom tako i životnom pričom. No Galić je trebao biti ipak malo pažljiviji u svom wikipedijskom guslanju. Reći da Perković nije formata Joan Baez ili Dylana je bedasto isto tako kao kada bih ja rekao da M. Galić nije format Daniela Finkelstaina, izvrsnog kolumniste The Timesa. Kaže Mirko da je dragovoljca Perkovića potisnuo pjevač čija estetika nije prolazila kod školovane glazbene publike. Što je to neko novo ime za ljevičare?! Čitam dalje da se u neka lakša vremena u bivšoj državi išlo protiv političkih protivnika knjigom. Možda u zadnjem dijelu zadnjeg čina operete zvane Jugoslavija. Prije toga se išlo metkom, pa tucanjem kamena, pa 'normalnim' zatvorom pa šikaniranjima, a u inzemstvu se gostovalo protiv političkih protivnika čekićem i nožem do zadnjeg časa operete. Fenomena Perković bi bilo, po svoj prilici, manje da spomenutog nije bilo. Itd. Itd. Itd. Poštovani gospodine Galiću. Živimo u slobodnom društvu gdje kvalitetan novinar može puno kraće, puno lucidnije i bez intelektualističkog prenemaganja (da upotrijebim blagu varijantu) reći što misli o nekom političko sociološkom fenomenu.