Stiglo je, eto, pismo iz Augsburga! A-u-pis-mu pi-še: ministar Pavo Barišić nije autoplagijator! No, to, naravno, u medijima ne zanima gotovo – nikoga više. Odluka iz Augsburga nije ona koja je bila slućena, a ni ministar više nije ministar, pa je i opsežna akcija njegovog rušenja svršena priča. Sve se navodno vrtjelo oko etike. No, što sad, je li Đikićevo neumorno javno prozivanje Barišića zbog navodnog plagiranja i autoplagiranja disertacije bilo etično?
Prema etičkim kriterijima znanstvene zajednice bilo je sve samo ne to. Uostalom, i sam duboko etički dubiozni Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju eksplicitno je za etičke prijestupe sankcionirao kako Barišića tako i njegove progonitelje. Hoće li mu se Đikić ili netko drugi sad ispričati? Ne, većina progonitelja vratit će se na dramatizaciju priče o ispuštenoj fusnoti u jednom u suštini potpuno irelevantnom kompilacijskom članku, te sagu o navodno nultoj toleranciji na neetična ponašanja. No, hajka na Barišića u stvarnosti je bila sumrak etičnosti u znanstvenoj zajednici, pri čemu podjela na “naše” i “vaše” ovdje nije nužno dnevnopolitička, naprotiv, još više je razotkrila duboko poremećene profesionalne i ljudske odnose, ratove anonimnim prijavama, zakulisne urote u kojima sve pršti privatnim i klanovskim interesima, sitnim podmetanjima i krupnim osvetama. Sva bijeda hrvatske znanosti isplivala je iz začepljene kanalizacije hrvatskih sveučilišta i znanstvenih ustanova. Naravno, to ništa ne govori o odgovornosti samog Barišića, ali ostaje kuriozitet da je jedan od njegovih prijavitelja napredovao na temelju knjige koja uopće nije bila dovršena (Sinčić je tom “praznom” knjigom mahao u Saboru), dok sam pak ja došao do otkrića da je drugi prijavitelj, koji mi je u TV studiju uživo propovijedao nultu toleranciju prema plagiranju i autoplagiranju, prije no što je prijavio Barišića – i sam doživio sličnu optužbu. Naime, bio je odbijen na natječaju za profesora na Filozofskom fakultetu s obrazloženjem da je – autoplagijator! Motivi za osvetničke akcije očito mogu biti svakojaki.
No, sad to više nije toliko zanimljivo, jer ministar je već prije prisiljen i sam preseliti se u fusnotu, kao dio deala HDZ-a i HNS-a. Nova ministrica nagovještavala je da će s kurikularnom reformom nastaviti tamo gdje je tim Borisa Jokića stao, te da će se zapravo nastaviti prethodno zacrtana – kukurikularna reforma. Istina, ona još uvijek nema pojma kako to stvarno i provesti, no, Štromarovi narodnjaci mogu se hvaliti da su baš oni ti koji su zaustavili galopirajuću najezdu krajnje desnice i klerikalnih talibana na hrvatsko školstvo, znanost i društvo u cjelini. Doduše, teško da će to zaustaviti društveni rat koji se i dalje intenzivno vodi. Davor Bernardić tako najavljujući novi program SDP-a među svojim prioritetima na visoko drugo mjesto stavlja udar na Crkvu – pitanje sekularne države te smanjenje izdvajanja. Kao da ništa nije naučio na izborima 2007., kad je bilo dovoljno da Marija Lugarić samo spomene ukidanje vjeronauka da se izgubi šansa za pobjedu. A očito u strahu da mu to neće biti dovoljno za sigurno samoubojstvo iz zasjede, Bernardić na koncu obećava i da će vratiti Tita na Kazališni trg. Samo politički analfabete razbacuju se obećanjima koja ne mogu ispuniti, a koja galvaniziraju i konsolidiraju njegove političke protivnike! Mnogima na toj “ljevici”, onima koji se ježe na “Tako mi Bog pomogao”, i dalje nije jasno da sekularnost podrazumijeva razdvajanje državnih i crkvenih struktura, ali nipošto ne može značiti izgon crkve, religije, vjere ili Boga iz javnog života.
Svakako ne u naciji u kojoj se 92 posto stanovnika deklarira kao vjernici. Neki tako vele da je “Tako mi Bog pomogao” Tuđman pokupio iz američkih krimića. No, evo kako se zaklinjao Kulin ban ljeta gospodnjega 1189.: “Tako mi Bog pomogao i sve sveto evanđelje”. Ili Nikola Zrinski 1566., pred opsadu Sigeta: “Ja Nikola knez Zrinski obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!” Dodajmo i prisegu bana Josipa Jelačića Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 5. lipnja 1848.: “Tako mi Bog pomogao, blažena djevica Marija, svi božji svetci i izabranici.” Naravno, slažem se, trebala bi postojati i alternativna prisega. Bilo bi stvarno ridikulozno na “Tako mi Bog pomogao” tjerati nekog ateista – ako se jednom ipak dogodi da takav bude izabran za predsjednika. Ne dao Bog. I hrvatski građani.
Kulturni ljudi se ispričavaju. Prema tome, ne nadajte se!!