Hoće li cijena nafte biti glavna ekonomska priča u 2015. godini? Nije prvi put da smo doživjeli dramatičan pad cijena nafte. Vrlo se dobro sjećamo nedavnih padova i skokova cijene nafte te njihovih širih ekonomskih i političkih posljedica, ali sada se čini da su se globalne ekonomske i geopolitičke prilike toliko promijenile da gledamo utakmicu s nekim novim pravilima, možda čak potpuno novu vrstu planetarnih interesnih igara.
Je li moguće da možda svjedočimo kraju duge ere Nixonova petrodolara, što bi moglo drastično promijeniti svjetske valutne odnose, prekrojiti političke, ekonomske pa i vojne saveze? Teško pitanje. Krenimo od osnovnih činjenica. Cijena nafte pala je 46 posto u 2014. godini, odnosno najviše od financijske krize 2008. godine. U pozadini tog pada sasvim sigurno nije dramatično povećanje potražnje, nego zaoštreno natjecanje između američkih proizvođača, OPEC-a i Rusije u hvatanju tržišnih udjela na globalnom tržištu. Posljednji podaci s Bloomberga otkrivaju da se nafta zbog povećanja potražnje strmoglavila ispod 60 dolara po barelu; 57,33 za Crude Oil (Brent) i 53,27 za Crude Oil (WTI).
Naravno, tako velik godišnji pad cijene uz rast proizvodnje morao je ostaviti raznorazne globalne posljedice. Najzapaženija je priča ona o velikom pritisku na rusku ekonomiju i padu rublja. No tu možemo ubrojiti i cijeli niz drugih pojava, kao što je povećanje rezervi za hitna stanja u Kini, smanjenje subvencija za gorivo u Indiji i Indoneziji, pritisak na proračune Venezuele i Ekvadora... Ekonomski je stradao i Iran, koji zbog sankcija mora poskrivećki odašiljati svoje supertankere, što je vrlo skupo rješenje kad je u pitanju trgovina naftom.
Kad govorimo o posljedicama cijena nafte, moramo reći da će samo američki vozači na gorivu uštedjeti 75 milijardi dolara u 2015. godini. Lani su već uštedjeli 14 milijardi. Načelno jeftiniji energent dobra je dugoročna vijest za ekonomije. Ali, s druge strane, pitanje je mogu li bolja vremena dočekati vlade koje iznadprosječno visokim porezima i trošarinama opterećuju gorivo. Nadalje, naftne su kompanije, ovisno o svom profilu i tržišnoj poziciji, krenule u više ili manje agresivno rezanje troškova. Odustajanje od investicija u vađenje ugljikovodika bazirano na zahtjevnijim te stoga i skupljim tehnologijama postalo je masovna globalna pojava.
OPEC se prevario
Vlada velika nervoza. Nitko ozbiljan nije očekivao ovakav strmoglav cjenovni trend. Primjerice, u gigantskom godišnjem materijalu OPEC-a, koji obuhvaća najsitnije detalje kad su u pitanju projekcije kretanja cijena, očekivali su da će nafta ostati stabilna na oko 100 dolara za barel. Popriličan promašaj. Ključan uzrok pada cijene je, ponovimo, veliko povećanje proizvodnje u Sjevernoj Americi. Povećanje se odnosi i na povećano vađenje ugljikovodika, ali i na osjetno veću preradu. Rafinerije u SAD-u nisu proizvele više benzina još od 1982. godine, a brzina povećanja proizvodnje tzv. crude oila nije bila viša od 1983. godine.
A to je pak ključni razlog zbog kojega zemlje OPEC-a, predvođene Saudijskom Arabijom, ne žele zaustaviti klizanje cijena smanjivanjem svoje proizvodnje, nego će radije samo blago usporiti proizvodnju do jedan posto. U zapadnim medijima već su zaključili kako uopće nije čudno da nakon američke revolucije u vađenju ugljikovodika iz škriljavca Saudijska Arabija, gorila od 300 kilograma kad je riječ o naftnim sukobima, odbija smanjiti proizvodnju da bi se zaustavio pad cijena. Naime, oni, kao i većina drugih članica OPEC-a, mogu izdržati čak i daljnje klizanje cijene, do 40 dolara po barelu. To se možda odnosi čak i na rusku proizvodnju i unatoč velikim štetama za rusku valutu, kao i stanje državnih financija te opću ekonomiju. Međutim, skupe tehnologije frackinga i horizontalnih bušotina u SAD-u to ne mogu izdržati, pogotovo jer je niz takvih kompanija izrazito opterećen visokim dugovima. Što sada?
Na posljednjem prošlomjesečnom sastanku članice OPEC-a odbile su smanjiti proizvodnju. Nakon takve odluke očekuje se da će se u sljedećih mjesec-dva nastaviti snažan pritisak na daljnji pad cijena. Što će biti posljedice? Gledamo li novu vrstu svjetskog interesnog rata, gdje se snage još nisu pregrupirale, niti su se interesne koalicije nanovo formirale? Razmotrimo mogućnosti. Osim očekivanog vala bankrota prezaduženih zapadnih kompanija koje su poslovne modele temeljile na jeftinom zaduživanju i relativno visokoj cijeni nafte, prvi put nakon više desetljeća moglo bi doći do zaista krupnih promjena u globalnim interesnim odnosima kad je riječ o i dalje ključnom svjetskom energentu – nafti.
Da bismo objasnili tu poprilično radikalnu tezu, moramo se vratiti nekoliko desetljeća u prošlost, u doba američkog predsjednika Richarda Nixona. Taj američki predsjednik zapamćen je najviše po aferi Watergate zbog koje je osramoćen otišao iz Bijele kuće. No pomalo je zaboravljeno da su zahvaljujući pronicljivosti Nixona i njegovih suradnika Sjedinjene Države osigurale višedesetljetnu dominantnu valutnu poziciju u poslovima trgovine naftom te su iz tog izvukle više različitih posrednih koristi.
U doba Nixonova predsjednikovanja Sjedinjene Države bile su u pomalo neobičnoj situaciji. Morale su napustiti zlato kao podlogu dolaru, što je dovodilo u pitanje dolar kao svjetsku rezervnu valutu. Isto tako, Amerika je tada imala vrlo velik trgovinski deficit koji nije željela suzbijati zaoštravanjem monetarne politike, već se opredijelila za monetarnu ekspanziju ili, jednostavnije rečeno, tiskanje novih dolara. Otvorilo se pitanje kako dolar, uz takvu politiku, može sačuvati vrijednost, odnosno kako održati potražnju za fiat (papirnatom) valutom bez podloge u zlatu. Drugim riječima, Amerika je omogućavala svojim građanima jeftin uvoz i povećanje potrošnje, ali je bilo nejasno tko će još kupovati te dolare koji održavaju rast američkog standarda i zašto. Rješenje je bilo jednostavno i briljantno. Nixon i savjetnici kreirali su tzv. petrodolarski sustav koji se održao do današnjih dana. Nixon je poslao državnog sekretara Henryja Kissingera u Saudijsku Arabiju. Ponudio je vladajućoj dinastiji dogovor o četiri važna pitanja; SAD će pružiti zaštitu Saudijskoj Arabiji i njezinim naftnim poljima, garantirat će joj sigurnost u slučaju izraelskog napada ili destabilizacije ili napada bilo koje druge arapske bliskoistočne zemlje uključujući Iran. Nadalje, Sjedinjene Države ponudile su najsuvremenije naoružanje, a posebnu težinu imalo je obećanje da će štititi kralja i njegovu obitelj. Saudijska Arabija je vrlo konzervativna sredina radikalnog islama gdje brat nasljeđuje brata. Problem suvremene Arabije jest da su braća vrlo vremešna (kralj je stariji od 90 godina, a braća nisu puno mlađa), dok su brakovi s više žena na svijet donijeli 7000 prinčeva. U tako konzervativnoj, zatvorenoj sredini bilo je bitno ponuditi zaštitu vladajućoj dinastiji.
S druge strane, Kissinger je zatražio od Saudijske Arabije da zaključuje ugovore o prodaji nafte isključivo u dolarima te da investira profite od nafte u vrijednosnice koje izdaje američki Treasury, pandan našeg Ministarstva financija. S obzirom na to da Saudijska Arabija nije zemlja velike populacije te je lako mogla postati plijen većih susjeda, naravno da su 1974. prihvatili tu ponudu Nixonova emisara. S obzirom na to da su do kraja 1975. isto počele prakticirati i sve druge zemlje OPEC-a, može se reći da je Nixon fascinantnom snalažljivošću kreirao petrodolarski sustav koji je stvorio potražnju za dolarom svih koji su morali kupovati naftu, učvrstio dolar kao svjetsku rezervnu valutu te je, na neki način, funkcionirao čak bolje od rješenja iz Bretton Woodsa u kojem je podloga dolaru morala biti zlato. Petrodolarski sustav nije u sebi nosio bilo kakvo obećanje, kao što je ga je u sebi nosio zlatni standard. Naglasimo još jednom; pomalo zaboravljeni Nixonov sporazum iz 1974. desetljećima je bio osnova američke valutne dominacije u trgovinskim odnosima.
Druga vremena
No od tada do danas puno se toga promijenilo. Tada Sjedinjene Države nisu bile ključni proizvođač ugljikovodika, tj. jedan od bitnih konkurenata zemljama OPEC-a i Rusiji. Tada su bile važan kupac, što je potpuno drugačija priča. Upravo rast proizvodnje u Sjevernoj Americi promijenio je odnose snaga samim time što je znatno pridonio ukupnom povećanju proizvodnje. Originalni raniji ugovori i dogovori nisu u sebi podrazumijevali takvo mijenjanje odnosa. Danas, kad su Sjedinjene Države u neortodoksnoj monetarnoj ekspanziji zvanoj quantitative easing, pravo je pitanje hoće li OPEC, Rusija, Kina te BRIC zemlje ostati privrženi petrodolarskom trgovinskom sustavu ili će potražiti nova rješenja. Nije pri tome bitno hoće li krenuti tragom bilateralnih sporazuma o izbjegavanju dolara u plaćanju ili će preusmjeriti sredstva koja su inače ulagali u vrijednosnice denominirane u dolaru. Pitanje je samo hoće li možda neki novi sukobi, poput onog s Rusijom, inicirati neke nove, svima opasne igre. Povezana svjetska tržišta koja se temelje na trgovini enormnim količinama derivativa vezanih uz dolar (financijske izvedenice), a od kojih su mnogi derivativi derivativa, lako bi se mogla urušiti uz daljnje klizanje cijene nafte. Malo je vjerojatno u slučaju takvog scenarija da bi dolar ostao zaštićena vrsta. Prije bi mogao postati meta.
Ostajemo, dakle, kod pitanja s početka: hoće li cijena nafte biti priča 2015. godine?
>>Iran za prodaju nafte uvodi euro
Vratiti će se ovo u roku nekoliko mjeseci kao bumerang, a cijene nafte će preći 150$. Ako se prije ne dogodi IIISR.