Odlaskom Fidela Castra nestao je s lica zemlje posljednji od velikih revolucinara, a uskoro će s njim otići i Kuba kakvu smo znali. Pogled na prkosnu zemlju, zemlju prkosnog vladara, koja je nestankom istočnog bloka s jedne strane, odnosno praktičnim nestankom pokreta nesvrtanih s druge ostala sama na kapitalističkoj vjetrometini, postavlja pitanje: je li vrijedilo žrtve?
Kubanski je narod bez sumnje platio veliku cijenu predugog inzistiranja na idealima iz vremena revolucije 1959. kojom je Castro prekinuo proces pretvaranja Kube u praktično veliki američki kasino, zabavni park i odmaralište.
U to vrijeme imperijalizam se već dobrim dijelom uvodio “nevidljivim” gospodarskim vezama, ali je još uvijek bio održavan itekako vidljivom vojnom silom koju je lokalno provodio diktator Fulgencio Batista, pa je ista bila i potrebna za njegovo svrgavanje.
Osim što je njome Castro mnogima pomrsio financijske i druge račune, kao krimen bit će mu pripisivano da se u građenju novoga svijeta vodio marksističko-lenjinističkim idejama, da je sistem održavao željeznom rukom, zanemarivao ljudska prava (primarno politička), a sa stajališta kvalitete života vlastitih građana, da je Kubu zamrznuo u 1950-ima.
Kontroverze objektivno nije moguće procjenjivati bez uzimanja u obzir konteksta vremena, a osiromašivanje vlastita naroda sigurno mu nije bila namjera, nego posljedica američke zabrane saveznicima u svijetu da ekonomski posluju s Kubom, što je posebno imalo katastrofalne posljedice nakon pada istočnog bloka i gubitka saveznika na čelu s SSSR-om.
Je li Castro, s druge strane, trebao inzistirati na tekovinama iz 1959.? I dokle? Hoće li Kubanci sutra zaplakati za Castrom, kada osjete drugu stranu medalje, priljev stranog kapitala, ekstremne društvene razlike?
Sve su to pitanja osobnih stavova, ukusa i životnih potreba. I dok u povijesnom smislu Castrova Kuba ostaje simbol borbe protiv imperijalizma u kojem karizmatični i prkosni revolucionari uzimaju puške, danas sve nove “revolucionare” upozorava da dobro promisle može li jedna izolirana sredina (država) poduzeti išta da svrgne omče suvremenog čeličnog gospodarskog ropstva ili je za to potrebno čekati/inicirati požar širih razmjera.
