Još od kraja 2011., kad je Hrvatska potpisala ugovor o pristupanju Europskoj uniji i kad je, manje-više istodobno, Italija pod pritiskom tržišta kapitala i najmoćnijih država članica odabrala tehnokratskog premijera Marija Montija da je izvede iz “doline suza”, u političkim krugovima u Hrvatskoj povremeno se nagađalo može li se i Hrvatskoj dogoditi da joj “Bruxelles nametne” tehničkog premijera, nestranačku stručnu osobu koja će provesti bolne reforme.
Hrvatska danas ima takvog premijera, ali ne po diktatu Bruxellesa, kojeg se kao imaginarnog neprijatelja tako često boje i desni nacionalisti i lijevi antiglobalisti, nego po diktatu Metkovića. Nisu novu hrvatsku vladu složili Merkel i Juncker, kako se strahovalo u povlačenju paralela između Montijeve Italije i Hrvatske, nego Petrov i Grmoja. Lekcija koja se ovdje krije upravo je ona koju smo povremeno spominjali i kad su se vodile rasprave o tome može li Europa “intervenirati” u Hrvatskoj kao što je to učinila s Montijem u Italiji: možda i može, kad bi to zaista željela, ali za razliku od Italije, ono što se događa u Hrvatskoj nije od presudne važnosti za opstanak eurozone i EU. Jest važno, posebno nama, građanima Hrvatske, ali iz perspektive Europe i svijeta, ni približno usporedivo s Italijom.
Nitko u Europi nije, dakle, razbijao glavu nagnut nad stolom pretrpanim podacima o ekonomskim i društvenim pokazateljima Hrvatske i pitao se “što sad da radimo s ovim”. Nitko, osim male grupe ljudi u njemačkom Münchenu...
Ovih dana konačno je objavljen reformski program za Hrvatsku, koji predlaže ugledni njemački ekonomski institut Ifo. To je analiza koju je Ifo radio po narudžbi HDZ-ove Zaklade državnog zavjeta, no analiza čiji autori naglašavaju da je pisana bez političke pristranosti i da je utemeljena na čvrstim ekonomskim principima. To je zaista tako. Nakon detaljnog čitanja vidljivo je da su ekonomske preporuke instituta Ifo stručne, utemeljene u teorijskim i empirijskim konceptima, pametno obrazložene i vrijedne pozornosti ne samo članova nove vlade, nego i zainteresirane javnosti.
Pa ipak, analiza Instituta Ifo (dokument s 330-ak stranica) daje i jednu opću političku ocjenu. Ili bolje rečeno: upozorenje. Sve navedene preporuke bit će bolne kratkoročno, a korisni rezultati pojavit će se tek u srednjem ili dugom roku pa će stoga njihovo provođenje neminovno voditi u nešto što Ifo naziva “dolinom političke smrti”. To jest politička ocjena u inače stručnoj studiji, ali dobro je što je to tako jasno rečeno. Njemački ekonomski stručnjaci čak su se potrudili i dočarati tu dolinu na grafikonu. Na njemu jedna crna linija ide ravnomjerno prema dolje. To je smjer kojim ide Hrvatska ako nastavi sa statusom quo. Ako ne pokrene i ne provede nikakve ozbiljne strukturne reforme. Druga, crvena linija u početku pada još dublje, puno dublje od crne, ali se u jednom trenutku počinje uzdizati, susretne se s crnom linijom u jednoj točki koja označava izlazak iz “doline političke smrti” i zatim se diže, ostavljajući padajuću crnu liniju duboko ispod sebe.
Dolina političke smrti prostor je između početka reformi i one točke u kojoj reforme počinju davati rezultate i nakon koje slijedi stvarni boljitak. Ifo je toj dolini dao takvo ime upravo zato što će političari lako “poginuti” prije točke preokreta, a jednako tako lako će biti “slavljeni” nakon te točke, nakon izlaska iz doline smrti u blagostanje.
Institut Ifo tjera nas na razmišljanje. Krije li se možda u ovom grafikonu razlog zbog kojeg su Tomislav Karamarko i HDZ pristali na to da premijer bude netko drugi, a da oni pokušaju tu vladu kontrolirati iz drugog reda? Postoji li u HDZ-u kalkulacija da je bolje da u “dolini političke smrti” strada netko drugi, premijer Tihomir Orešković, a da po izlasku iz te doline, ako to u takvim okolnostima bude moguće, na njegovo mjesto zasjedne novi premijer, HDZ-ov, koji je kroz dolinu bio u drugom planu, ali po izlasku iz doline u blagostanje izbija u prvi plan?
Možemo samo nagađati, ali nakon čitanja analize Ifo instituta to je nagađanje koje nije bez osnove.
Ali, to je i nagađanje utemeljeno na dalekoj i ne još izglednoj pretpostavci da će aktualna vlada zaista krenuti putem Ifo instituta u dolinu smrti, da će sve te reforme uspješno provesti u praksi i da će reforme nakon nekog vremena zaista odvesti Hrvatsku u veću produktivnost i brži gospodarski rast. Do blagostanja je dalek put. Prvo treba vidjeti hoće li netko uopće učiniti prvi korak.
>>Težak izazov za novu vladu u EU: Odmah odlučivanje o pitanjima suvereniteta
>>Milanović je mogao biti hrvatski Trudeau, a sad je Basta
Razmišljanjem o mogućoj političkoj smrti bave se političari. Orešković je sam rekao da to nije. Karamarko jest, ali sumnjam da je predao poziciju Oreškoviću radi tih kalkulacija. Jednostavno, to je bio uvjet MOST-a. Kako bilo da bilo, ispalo je dobro.