Iako su po svojoj poziciji, barem nominalno, i svjetonazoru te po političkom djelovanju na suprotstavljenim stranama u političkom ringu, dvije najveće stranke – HDZ i SDP – nikada nisu bile sličnije. Čak i jedina linija obrane između tih dviju stranaka – ideološki i svjetonazorski pogledi – sve su manje izraženi otkad je HDZ preuzeo Andrej Plenković. Ideološke podjele izraženije su unutar samog HDZ-a jer je Plenković imao agendu omekšati i europeizirati HDZ i Hrvatsku, ali nakon afere Hotmail njegov je reformski kapacitet bitno manji jer mu je pozicija znatno oslabljena.
Osim toga, Plenković je ideološki posve neutralan, kažu njegovi bliski suradnici, pa i ne čudi da u protivljenju dijela HDZ-ovih zastupnika ratifikaciji Istanbulske konvencije nije mogao shvatiti u čemu je problem. Odnosno, nije dopuštao da bi problem mogao biti u eventualnoj rodnoj ideologiji, nego je u svemu vidio napad na sebe i pokušaj rušenja Vlade. Međutim, kao što su bile pretjerane ideje o rodnoj ideologiji, jednako je tako bilo pretjerano Plenkovićevo viđenje otpora toj konvenciji kao pokušaja destabilizacije Vlade. Premda je Plenković osobno iz cijele priče, pogotovo nakon afere Hotmail, izišao znatno oslabljen.
Na udaru ‘inicijativa’
Tako su HDZ (kada se oduzme 17 zastupnika iz HDZ-ova Kluba koji su bili protiv) i SDP zajedno izglasali Istanbulsku konvenciju koja je u konzervativnijem i tradicionalnijem dijelu HDZ-a izazvala otpore, a sve je češća i pojava u Saboru da desnica i ljevica zajednički donose nove zakone.
I HDZ i SDP kao dvije velike stranke posrnulog mainstreama upravo su na udaru referendumske inicijative “Narod odlučuje”, koja je skupila potpise za referendum o izmjeni izbornog sustava kojim bi se povećao utjecaj birača, a umanjila moć šefova stranaka. Ta inicijativa ne odgovara ni vodstvu HDZ-a kao ni SDP-a jer bi, prođe li takav referendum, dovela do destabilizacije mainstreama, jačanja pozicije saborskih zastupnika te bi gotovo svi bili izabrani preferencijskim glasom (predlaže se da se uvedu tri preferencijska glasa bez cenzusa od 10 posto), ali i fragmentacije političke scene jer bi smanjivanjem izbornog praga više manjih stranaka dobilo mogućnost ulaska u parlament.
Vodstvo HDZ-a i SDP ujedinio je i stav da se na referendumu ne smije odlučivati o pravima manjinskih zastupnika jer referendumska inicijativa predviđa da se manjincima oduzme pravo odlučivanja o sastavljanju Vlade i proračunu.
Međutim, i kada je riječ o referendumskoj inicijativi, kao i kada je bila riječ o Istanbulskoj konvenciji, u HDZ-u postoje podjele jer je upravo dobar dio HDZ-ovih članova potpisao za održavanje tog referenduma ili sudjelovao u prikupljanju potpisa.
U SDP-u su jedinstveno protiv te inicijative, a to homogenijima ih vjerojatno čini i podatak da su organizatori tog referenduma desne, konzervativne udruge. Osim toga, Plenković je u HDZ-u dobio istaknutu oporbu u Davoru Ivi Stieru, koji sasvim jasno zastupa konzervativne, demokršćanske vrijednosti i uživa potporu konzervativnog dijela HDZ-a. Oporba Davora Bernardića u SDP-u nema toliko izraženu programatsku i ideološku platformu koliko je nastala kao otpor šefu stranke koji nije dorastao toj funkciji.
Iz svega se da zaključiti da je najveća razlika između HDZ-a i SDP-a u tome što unutar HDZ-a postoje ideološke podjele (centristi i konzervativci), dok u SDP-u ne postoje nikakvi prijepori oko tema s ideološkim predznakom.
Iako je HDZ bio doživljen kao stranka u kojoj uglavnom vlada stranačka stega, dolaskom Andreja Plenkovića, koji u dijelu HDZ-a nikada nije bio prihvaćen kao izvorni pripadnik i reprezent te stranke, vjerojatno se prvi put dogodilo da se dio saborskih zastupnika u glasanju o Istanbulskoj konvenciji odmetnuo od politike vodstva stranke. Podjele unutar Kluba SDP-a, s druge strane, nisu rijetke. Plenković to prikazuje kao demokratičnost i dijalošku raspravu koju je on donio u HDZ, međutim, i te kako se trudio uvjeriti, pa čak i prijetiti, zastupnicima rušenjem Vlade i čišćenjem novih saborskih lista HDZ-a, ali 17 zastupnika iz Kluba HDZ-a nije mogao privoljeti da glasaju po njegovu naputku.
Način donošenja odluka u HDZ-u zapravo se ne razlikuje od onog u SDP-u jer Plenković odluke donosi u najužem krugu suradnika koji nisu izabrani na visoke stranačke funkcije (na njih su postavljeni ili kooptirani u Predsjedništvo). Tek kad taj uski gremi izbistri politiku, već gotove odluke dolaze na stranačka tijela. Po istom je principu radio i Plenkovićev prethodnik Tomislav Karamarko. HDZ i SDP povezuje i činjenica da su ih bitno manje stranke antirežimskog uvjerenja morale upozoriti na stvarne probleme hrvatskog društva i hrvatskih građana. Teme poput blokiranih i ovršenih u fokusu HDZ-a i SDP-a pojavile su se tek nakon što je na njima političku karijeru izgradio Živi zid.
Bitka za mainstream
Odvajanje velikih stranaka od njihovih birača i stvarnih društvenih problema stvorilo je političke pojave koje sada prijete destabilizaciji sustava i njegovu urušavanju. Ali ni HDZ ni SDP ne uspijevaju pronaći adekvatan odgovor, osim Plenkovićeve mantre da je ovo mandat bitke za mainstream. Populizam i antisistemske stranke nisu specifikum Hrvatske, one su procvale u Europi i svijetu baš zato što su mainstream stranke postale svrha same sebi.
Uhljebništvo, klijentelizam, stranka kao put rješavanja egzistencijalnih problema, zapošljavanje cijele rodbine, dodjeljivanje poslova kumovima i bliskim prijateljima... sve su to velike stranke ustoličile kao svoju osnovnu funkciju.
Ekonomska kriza, spor oporavak i težak život birača, koji dolijevaju gorivo tom modelu ponašanja uvijek iznova birajući te stare stranke, došao je do točke kada dalje tako ne ide. Velike europske stranke, pa tako ni HDZ ni SDP, iz toga nisu izvukle zaključke, nego nastavljaju utabanim stazama svojih promašenih modela funkcioniranja.
Evo, premijer Plenković ovih je dana optužio medije da šire pesimizam (jer nam je zapravo mnogo bolje nego što to mediji predstavljaju), a istovremeno u njegovoj stranci postoje toliko servilni pojedinci koji mjere broj i duljinu aplauza koje je Plenković dobio na HDZ-ovu stranačkom skupu! Naravno, mediji koji o tome izvijeste, a novi politički tajnik HDZ-a tom se činjenicom još i hvali, ispadaju zlonamjerni jer namjerno narušavaju sliku o HDZ-u.
Jednak je model ponašanja i Davora Bernardića, kojemu su mediji krivi za njegovo nesnalaženje i nesposobnost.
Od šefa SDP-a kao i od šefa HDZ-a nikada nećete čuti da je za nešto kriv, da je pogriješio, da se nešto moglo možda i bolje. Štoviše, ta odsutnost samokritike ide do krajnjih granica, a način obrane često je na granici karikature.
– Sve se ovo događa kad se mora finalizirati nagodba o Agrokoru, u sljedećih 60 dana. Zašto su mailovi izašli baš sad kad primam nagradu za Europski govor godine? – branio se Plenković kada je objavljena privatna elektronička korespondencija potpredsjednice Vlade Martine Dalić s vlasnicima brokerskih kuća, odvjetnicima i konzultantima koji su radili na lex Agrokor.
S druge strane, Bernardić, kada mu nešto ne odgovara, poput primjerice rezultata istraživanja javnog mnijenja – a otkako je došao na čelo stranke ne idu mu u prilog – izrazi sumnju u točnost podataka.
– Kako je moguće da dvije ankete agencije Ipsos Puls i 2x1 komunikacije daju znatno različite rezultate? Radi li se o ulasku u novu fazu politike u Hrvatskoj, gdje je sve dopušteno, pa možda i manipulirati rezultatima anketa kako bi se prikrio nerad Vlade i njeno sustavno ignoriranje ustavnih vrednota – opalio je Bernardić po agencijama.
Osim što je rejting SDP-a godinu dana u slobodnom padu, šefu SDP-a vjerojatno smeta i to što je redovito na popisu najnegativnijih političara. A stranka teško da može biti jaka ako nema jakog lidera. Trenutačno i HDZ i SDP imaju slabe lidere. Razlika je jedino što je Plenković oslabio “u hodu”, a s Bernardićem je tako od prvog dana, čim je „zavladao“ Iblerovim trgom. Bez ikakvog većeg rezultata u političkom životu postao je „šef oporbe“ i pokazao poprilične manjkavosti, ali i, što je puno gore, pokazao je da nema ni volje za učenjem, nadogradnjom, da ne zna izabrati najbliže suradnike, inteligentno amortizirati glasne kritičare…
Hrvatskoj dovoljan jedan HDZ
Zapravo, pokazao je točno ono što se na samom startu i moglo predvidjeti, a to je da su mu svi oni koji su ga i nagovarali da uđe u utrku za šefa stranke (ako ga se uopće i trebalo puno nagovarati) učinili medvjeđu uslugu, da su ga bacili u vatru jer oni nisu imali snage, želje, volje, hrabrosti biti prvi na vjetrometini. Bilo im je jedino bitno da novi lider ne bude netko izišao iz kabanice bivšeg šefa Zorana Milanovića, da dođe netko njihov, netko tko će namiriti njihovu kliku. Želja im se ispunila, dobili su što su htjeli i sad su duboko nesretni, ali drugog rješenja nemaju. Pa tako najjača oporbena stranka ima šefa bez autoriteta koji se počesto ne usudi dolaziti na sjednice Kluba zastupnika kada je neka neugodna tema na dnevnom redu, koji mora dobro promisliti hoće li iole škakljiviju temu staviti na glasanje na sjednicu Predsjedništva jer nije siguran da će mu proći, koji, kao i šef HDZ-a, ima snažnu oporbu unutar vlastitih redova koja mu od samog starta radi o glavi. I koji bi najradije izbacio sve protivnike koji mu se i javno suprotstave, pa čak i one koji su se kandidirali za stranačke funkcije usred izbora.
Istina, za razliku od Andreja Plenkovića, šef SDP-a Bernardić nije dobio ni minutu mira u svojoj stranci.
Odmah ga se krenulo rušiti, do sada uvijek bezuspješno jer je i ta Bernardićeva oporba unutar stranke, a što je još jedna sličnost s HDZ-om, razjedinjena, bez ideje, jasnog cilja i jasne alternative.
No, kada bi sav problem SDP-a bio Davor Bernardić, a HDZ-a Andrej Plenković, onda bi se moglo zaključiti da SDP i HDZ uopće nemaju problema.
Međutim, obje stranke imaju vodstvo koje se, čast iznimkama, brine jedino gdje su oni u cijeloj toj priči, što će biti s njima, kako živjeti i preživjeti bez saborske plaće, bez Europskog parlamenta, bez utjecaja koji nosi funkcija člana vodstva, šefa gradske ili županijske organizacije…
I tu se krije cijela istina, i to je razlog zbog kojeg mainstream stranke vjerojatno ne čeka blistava budućnost. Postale su legla klijentelizma, oni koji žive od pregolemog javnog sektora, za koje se kroje javni natječaji, koji skupljaju stipendije i govore kako studenti u Hrvatskoj teško žive, koji uživaju povlastice o kojima obični smrtnici mogu sanjati. I dok je HDZ na takvom načinu funkcioniranja doktorirao, SDP je, mic po mic, došao do diplome pa su danas po tom pitanju gotovo identični.
Račan je SDP doveo na vlast, no njegov rezultat nije bio ni blizu Milanovićevom:
– Takav SDP previše nalikuje na HDZ, a jedan HDZ za Hrvatsku je dovoljan – primijetio je i Ivan Račan, sin prvog predsjednika SDP-a Ivice Račana, te objavio na svom profilu na Facebooku još prije godinu dana. I bio je potpuno u pravu. SDP kao i HDZ običnim je ljudima, svojim biračima, davno pokazao da „prolaze“ i da napreduju oni koji se ulizuju šefu, koji kimaju glavom, koje se može kupiti pozicijom, koji sjedaju u fotelje i grabe privilegije bez ikakvog rezultata u životu.
Sam Bernardić, uostalom, najbolji je primjer političara koji je s fakulteta, de facto, uskočio direktno u Sabor. No nisu to jedine sličnosti dviju velikih stranaka. SDP je do sada redovito gradio svoju poziciju onih koji se bore za ljudska prava, ljudske i medijske slobode.
– SDP najstrože osuđuje prijetnje koje je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved uputio novinaru portala Index.hr Vojislavu Mazzoccu. Sloboda novinarstva jedna je od temeljnih vrijednosti demokracije i standard koji je Hrvatska davno dostigla. Zabrinjavajuće je da ministar branitelja bez ikakve zadrške zove novinare i upućuje prijetnje. Strašno je da to očito radi jer zna da neće snositi nikakve političke posljedice. Očekujemo da ministar Medved da ostavku ili bude smijenjen u što kraćem roku – priopćeno je iz SDP-a nakon što je novinar Indexa objavio da mu je ministar prijetio.
Plašenje rušenjem Vlade
Međutim, tko će danas vjerovati SDP-u da su iskreni kada traže smjenu ministra i da se doista bore za slobodu medija kada im šef stranke novinare koji prate rad stranke na sjednicama vodstva naziva pogrdnim imenima, govori da lažu i protiv kritike se bori suludim demantijima koji to nisu, i to samo zato što „svojima“ ne može „začepiti gubicu“.
Sličnosti je još. Obje stranke ispražnjene su od sadržaja, svježih, novih ideja od kojih bi zemlja konačno mogla imati koristi. HDZ na vlasti o reformama samo govori, a SDP, po dobrom starom običaju, samo kritizira umjesto da nudi vlastita rješenja.
– Mi smo najveći populisti, mi u SDP-u i HDZ-u. Mi smo stvorili i Živi zid i Most zbog našeg populizma – kaže jedan SDP-ovac iz vrha stranke.
A osim što nedostaje ideja, i jednim i drugima nedostaje i entuzijazma. Obje stranke stvorile su previše pojedinaca, individua koje misle da su važne, kojima je vlastita ambicija najvažnija, a stranački im je interes često sekundaran.
Gledajući cijelu sliku, HDZ i SDP više nego ikad spremni su na veliku koaliciju koja ih jedina može spasiti jer na promjene u svojim redovima, očito, nisu spremni. Vladimir Šeks još je prije godinu dana konstatirao da je velika koalicija jedino rješenje za Hrvatsku jer se pokazalo da HDZ dvaput s Mostom nije mogao surađivati. Teško je analogno tome vjerovati da bi SDP u savezništvu s Mostom ostvario funkcionalniju suradnju. Štoviše, više treća snaga nije ni Most, nego Živi zid, s kojim bi tek bilo nemoguće surađivati. Međutim, i taj spas u velikoj koaliciji vjerojatno bi bio kratka vijeka ako bi ključni problemi stranaka ostali neriješeni. U slučaju SDP-a velika bi koalicija mogla biti i vrlo kobna jer je pitanje bi li im njihovi birači to ikad oprostili. Cinici bi rekli da se to u ovom trenutku ne bi ni moglo zvati velikom koalicijom jer su za veliku koaliciju potrebne dvije velike stranke, a SDP je u ovom trenutku doslovce na koljenima.
– Plenković je jedno vrijeme na Predsjedništvu strašio da će sam srušiti Vladu i onda polovicu sadašnjih zastupnika počistiti s lista. Sad je s tim stao, ali da se dogode prijevremeni izbori, velika koalicija bila bi jedino rješenje. Dolaskom Plenkovića razlika između HDZ-a i SDP-a sve je manja, tako da nema prepreka velikoj koaliciji – smatra jedan član Predsjedništva HDZ-a.
Tome u prilog ide i konstantan pad rejtinga HDZ-a i SDP-a te rast Živog zida, ali i stabilna pozicija Mosta. Ankete upravo pokazuju situaciju u kojoj se nalazi mainstream u Hrvatskoj, a taj isti mainstream (posebno Plenković i njegovo forsiranje Istanbulske konvencije) doveli su do vala dviju referendumskih inicijativa. Ekipa okupljena oko Željke Markić upravo je iskoristila val nezadovoljstva Istanbulskom konvencijom i pokrenula inicijativu za referendum. Iz svega se na kraju može zaključiti da je proklamirana Plenkovićeva politička stabilnost donijela nove društvene nemire. Nemirima u društvu kao i rastu antisistemskih stranaka pridonosi i SDP, koji svojim unutarnjim raskolima birače dodatno tjera izvan mainstreama.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
Kako će se zvati kad se napokon i javni spoje u jednu stranku?