Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Analize i intervjui

Bude li politika stajala po strani, Haaški će sud pisati i povijest RH

Srbija tužiteljstvu nije predala ni jedan ključni dokument, a neki su se naši dužnosnici natjecali tko će što prije izručiti što više tajnih dokumenata
06. siječnja 2018. u 18:06 44 komentara 5076 prikaza
Za obitelji žrtava ratnih zločina pravda nikad neće biti posve zadovoljena, no hoće li barem budući povijesni udžbenici bilježiti objektivnu istinu o ratu na bivšem području SFRJ?
Foto: Željko Lukunić/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Otkad je tužiteljstvo Haaškoga suda podignulo prve optužnice za zločine počinjene u ratovima na bivšem području Jugoslavije, a posebno nakon što su donesene prve presude, počela je i rasprava o tome koliko će i kako Haaški sud pisati povijest tih ratnih sukoba, kako će utjecati na istraživanje tih događaja... Rasprava o toj temi vodi se godinama, a svojedobno je u Hrvatskoj o tome bio organiziran i znanstveni skup iz kojega je proizišao zbornik radova. Posebno se o haaškom pisanju povijesti vodi rasprava, i to često žučna, kad su u pitanju „naši“. Tako se velika rasprava vodila nakon što su podignute optužnice protiv hrvatskih generala, posebice nakon teških prvostupanjskih osuđujućih presuda, da bi se prašina slegla kad su Gotovina i Markač oslobođeni. I ponovno je počela žučna rasprava nakon pravomoćne haaške presude šestorici hrvatskih civilnih i vojnih dužnosnika iz BiH.

Kolinda Grabar Kitarović GOVOR U UN-U Grabar Kitarović: 'Odbijamo tumačenja da su optuženi Hrvatska i tadašnje vodstvo'

Zaključci iz prvog dojma

Doista, koliko je i kako Haaški sud odredio pisanje naše i uopće povijesti jugoistoka Europe, odnosno mahom bivše Jugoslavije? I kako će njegov rad ubuduće utjecati na pisanje povijesti? Za početak, postoji velik problem oko interpretacija presuda Haaškoga suda. To je nedavno dobro pojasnio Gotovinin haaški odvjetnik Luka Mišetić: „Nažalost, dio nasljeđa MKSJ-a jest također i to da novinari, vlade, žrtve i javnost u cjelini rijetko čitaju presude MKSJ-a i dokaze na kojima se te presude temelje. Umjesto toga, dojmovi o presudama MKSJ-a nastaju u minutama ili satima nakon izricanja presuda, često na temelju sažetaka presuda ili priopćenja za tisak iz tužiteljstva. Ali, sve presude su javno dostupne. Većina dokaza u predmetima na internetskim je stranicama MKSJ-a.“

Pojednostavljeno rečeno, velika većina svjetske javnosti uopće ne zna činjenice, nego je samo pod dojmom medijskih izvještaja i političkih manipulacija, već prema tome kako kome što odgovara prikazati i kako interpretirati. Iako mediji i javnost na kraju nisu oni koji pišu povijest, nisu kvalificirani za to, ipak je činjenica da je medijska i politička zagušenost javnosti jako otežavajuća okolnost za bilo kojeg ozbiljnog povijesnog istraživača, posebice za istraživače iz različitih dijelova svijeta koji su najčešće pod dojmovima različitih stereotipa, istraživači koji uopće ne poznaju pretpovijest događaja na bivšem području Jugoslavije, i koji imaju već i neke vlastite unaprijed donesene zaključke, često upravo pod dojmom spomenutih medijskih izvještaja i političkih interpretacija te višegodišnje propagande sa srpske strane.

Komemoracija za Slobodana Praljka:

Za obitelji žrtava ratnih zločina pravda nikad neće biti posve zadovoljena, no hoće li barem budući povijesni udžbenici bilježiti objektivnu istinu o ratu na bivšem području SFRJ?
1 / 109
Zagreb: Misa zadušnica za generala Slobodana Praljka u crkvi Svete Mati Slobode

Treba jasno reći da Haaški sud nikad nije ni dobio zadatak pisanja povijesti. Haaški sud u aktima svojeg osnivanja ima samo zadaću kažnjavanja najtežih oblika ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te nametanja prakse kažnjavanja takvih zločina i zemljama bivše Jugoslavije. No praksa je Suda pokazala da se u svojim presudama, a poglavito u optužnicama, nametao i kao politički čimbenik, s dvostrukim kriterijima, koji je išao usmjeravati političke procese, što i ne čudi ako se zna da je Haaški sud osnovan političkom odlukom Vijeća sigurnosti UN-a i da se preko njegova rada godinama lome strateški interesi stranih sila koje su i putem rada Suda svakako htjele i nastojale utjecati na političke procese na području bivše Jugoslavije. Samo je dovoljno prisjetiti se što je sve bivša glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte radila Hrvatskoj, koliko je ona manipulirala i politički ucjenjivala. Od svih zemalja koje su bile pod haaškom jurisdikcijom, Srbija je najbolje prepoznala kako politički utjecati na rad Suda. O tome je jasno nedavno progovorila dr. Nevenka Tromp-Vrkić, bivša haaška istražiteljica:

“Srbija je jedina od početka shvatila da se Tribunalu treba pristupiti politički. Taj joj se napor u konačnici i isplatio. Jer dok je Srbija štitila inkriminirajuće dokaze od Haaga, njezini diplomati i silni znanstvenici po medijima su širili famu o antisrpskoj organizaciji. Mladićevi dnevnici predani su Tribunalu poput kukavičjeg jajeta kako bi se Srbiji otvorio put u Europsku uniju jer, eto, ispunjava uvjet suradnje s Haagom. Međutim, ti dnevnici ne da nisu nikoga iz Srbije inkriminirali, nego ih suci i u Karadžićevoj i u Mladićevoj presudi citiraju kao oslobađajući dokaz za državu Srbiju. Ti dokumenti upitne vjerodostojnosti po njima su dokazali da se Srbija i vođe RS nisu slagali, pa ne mogu dijeliti ni zajednički kriminalni plan. Srbija ne bi bila tako uspješna u manipuliranju haaškom pravdom da joj u tome nisu svesrdno pomagale sile koje su dijelile Bosnu i koje su osnovale Tribunal kako bi 1993. godine spriječile vojnu intervenciju protiv srpskih snaga. U konačnici, sila moćnih podijelila je pravdu prema političkoj računici. Ne samo da je kaznena odgovornost relativizirana, nego je Srbija neokrnjena izišla iz rata u BiH, ali i u Hrvatskoj i na Kosovu. To je jasno svima onima koji znaju da je Srbija izlobirala stvaranje kosovskog suda u Haagu, prijestolnici globalne pravde. Tako će posljednje poglavlje ove duge pravne sage biti poglavlje o zločinima nad Srbima.”

mesić agrokor MILAN IVKOŠIĆ Suđenje Mesiću? Zaboravite, država je više njegova nego Tuđmanova

Haaški sud ne može pisati povijest jer to nije bila njegova zadaća. Ali može utjecati na njezino pisanje, i prije svega na istraživanje, ovisno o tome koja je dokumentacija dostupna istraživačima. Upravo je to jedan od najspornijih momenata u radu Haaškoga suda, odnosno prvenstveno njegova tužiteljstva. S jedne je strane veliki dobitak Haaškoga suda u tome što je prikupio golemu dokumentaciju s mnogo strana do koje ni jedan povijesni istraživač nikad ne bi došao! Ali je upitno koju je i kakvu sve dokumentaciju prikupio, a koju i kakvu nije. Evo dva primjera. S jedne strane imamo Hrvatsku, koja je Mesićevim dolaskom na Pantovčak dilala dokumente na sve strane, bez ikakve kontrole. Danas Mesić govori kako ni jedan dokument u Haag nije išao bez prethodnog znanja i traženja Vladina Ureda za suradnju s Haaškim sudom. No svi znamo da to nije istina. Da je tome tako, vrlo je jasno prokomentirao Mišetić ovih dana. Jer kako je moguće da je takozvani Brijunski transkript korišten u postupku protiv Slobodana Miloševića u Haagu prije nego što ga je Vlada RH predala Haaškom sudu? Mišetić je 2. prosinca 2008. godine podnio kaznenu prijavu kako bi se utvrdila odgovornost za nezakonito dilanje dokumenata, ali po dobrom starom običaju hrvatskog pravosuđa, odgovornost se nije išla otkrivati pa do danas ne znamo tko je odgovoran za protuzakonito dilanje dokumentima koji su od velike važnosti za nacionalnu sigurnost.

S druge strane, Srbija nije predala ni jedan ključni dokument Haagu, a i ono što je predala strogo je kontrolirala, i ni izdaleka nije bila pritisnuta kao Hrvatska, čiji se dužnosnici nisu natjecali tko će prije i što više toga izručiti Haagu. Srbija je na kraju izišla gotovo neokrnjena iz svih haaških slučajeva iako je bila agresor i izazivač svih ratova na bivšem području Jugoslavije. Dok se Hrvatsku godinama politički ucjenjivalo, Srbiji se stalno gledalo kroz prste. Ali ne samo Srbiji. Problematičan je i odnos bošnjačkih vlasti prema Haagu. Ni od njih se nije prikupilo ne znam koliko dokumenata. O tome su progovorili odvjetnici šestorke iz BiH, koji su jasno naznačili da su im arhive koje Bošnjaci imaju pod kontrolom ostale gotovo nedostupne i da su za potrebe svojih obrana dobili zapravo jako mizernu dokumentaciju. Jesu li Bošnjaci bili pod političkim pritiskom i ucjenama kao Hrvatska? Dakako da nisu!

Spomenuta bivša haaška istraživačica ustvrdila je: „Od Tribunala se mnogo očekivalo – s pravom ili ne – i poslije razočaravajućih pravnih rezultata, kad se radi o haaškim optuženicima iz Srbije, ostaje pitanje hoće li opsežna arhiva koja je ostala nakon svih suđenja nadmašiti njegove pravne domete u utvrđivanju istine. Koliko će se ova arhiva koristiti za istraživanja povijesti i povijesne interpretacije ratova ovisit će o dostupnosti arhivske građe svim zainteresiranima preko institucionalne podrške Mehanizma za međunarodne kaznene sudove gdje će Serge Brammertz opet biti glavni tužitelj. Najvažnije je pitanje hoće li Mehanizam u svojoj arhivi čuvati i dokumente koje je Srbija predala Tribunalu, ali ih je i godinama uspjela zaštititi od javnosti i drugih sudova.“

ICTY, haaški sud portal (1) Branimir Bradarić Previše je bilo krvi i zločina da bi ih opralo 90 osuđujućih presuda

Rudarski posao za istraživače

Koliko je doista Haaški sud već ipak pomogao u pisanju povijesti, zorno može posvjedočiti primjer našeg povjesničara Davora Marijana iz Hrvatskog instituta za povijest. Njegove dvije nedavno izašle knjige – „Domovinski rat“ i “Hrvatska 1989.-1992. Rađanje države“ – ne bi mogle izaći bez rada Haaškog suda koji je omogućio uvid u arhivske dokumente do kojih po redovitim procedurama ne bi mogao doći još godinama. Haaški je sud utjecao na to da mnoštvo dokumentacije bude otvoreno za istraživanje puno prije nego što to dopuštaju pozitivni zakonski propisi i arhivska struka. Marijan je u svojoj knjizi „Domovinski rat“ napisao da je došao do dragocjenih dokumenata: „ Pristup najvećemu dijelu dokumenata imao sam na temelju odluke Vlade Republike Hrvatske iz ožujka 2001. o započinjanju znanstvenih istraživanja Domovinskoga rata. Do danas se mnogo toga promijenilo, nažalost, nagore. Nekoliko je godina pristup bio moguć na temelju odobrenja ministara obrane i unutarnjih poslova. Poslije je pristup zakompliciran uvođenjem pojmova o klasificiranim i deklasificiranim dokumentima. Iako je značajan dio dokumenata deklasificiran zbog sudskih postupaka na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju u Haagu, pristup im u Hrvatskoj nije moguć. U sigurnosnom i arhivskom sustavu to ne drže problemom koji treba riješiti. Nakon što su istraživači Tužiteljstva ICTY-a pretresli hrvatske arhive bilo je logično da se značajan dio dokumenata iz Domovinskoga rata deklasificira jer ne ugrožavaju nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske. Poznavajući stanje, promjene nisu ni na vidiku.“

Zaključno, na povijesnim je istraživačima rudarski posao kao i uvijek. Dokumentacija koju je prikupio Haaški sud svakako je od velike važnosti, i jako je dragocjena za pisanje povijesti, ali nikako nije jedina, i nikako se ne može ni jedan ozbiljan povjesničar osloniti samo na nju. Prije svega zato što je tužiteljstvo Haaškog suda prikupljalo ciljanu dokumentaciju za svoje optužnice koje često nisu u skladu sa stvarnim povijesnim događajima, ali tužiteljstvu i tako nije stalo do krajnje povijesne istine niti je ono bilo zaduženo i osposobljeno za njezino pisanje. To nije zadaća ni jednog tužiteljstva, ni jednog suda. Zadatak je suda samo procesuirati pojedina kaznena djela, i ništa više. Haaški sud je i u tome zakazao, jer su mnogi teški ratni zločini ostali nekažnjeni, jer se u mnogim slučajevima teško kompromitirao, jer je pokazao dvostruke kriterije... O svemu tome tek će pisati povjesničari, i o radu Haaškoga suda, i o tome što se sve doista dogodilo kad se bivša Jugoslavija počela raspadati.

Ali ni jedna ozbiljna država ne bi smjela sve ostaviti samo povjesničarima. Jer ako Srbija godinama širi propagandu o Hrvatima ustašama, i da se 1991. ponovila 1941., tada bi i hrvatska država trebala ustrajno cijelom svijetu dokazivati istinu, i to na temelju povijesnih činjenica. Jedan od načina je da država izravno potiče i financira takve projekte i to da se knjige uz potporu države prevode na strane jezike i distribuiraju u svijet. Nažalost, hrvatska je država zakazala u tome, kao i u pristupu Haaškom sudu.

Pogledajte i galeriju s izricanja presude Ratku Mladiću:

Za obitelji žrtava ratnih zločina pravda nikad neće biti posve zadovoljena, no hoće li barem budući povijesni udžbenici bilježiti objektivnu istinu o ratu na bivšem području SFRJ?
1 / 10
Ratko Mladić
Lampaši za Praljka NAPAD ZBOG PRALJKA Švedski novinar: 'Sramota da je zemlja kao Hrvatska puštena u Europsku uniju' praljak Tomislav Krasnec Tri razloga zbog kojih je presuda nepravedna Serge Brammertz 'Nismo zadovoljni' Brammertz žali zbog oslobođenja Gotovine, Markača, Haradinaja i Perišića
EKSKLUZIVNE SNIMKE
VIDEO Braća Mamić žive opušteno u BiH: Evo čime se bave u slobodno vrijeme
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati
  • Avatar IvanR
    IvanR:

    Lako za BIH i Srbiju. Najveći problem je Slovenija i njihovi interesi, evo čekam 4 sata na granici! P.S. Ne pada mi na pamet da natočim u Sloveniji gorivo - radije 5 alarma uključiti da natočim kod nas !!!!!!!

  • alphazulu99:

    Ne mogu vjerovati koliko je Srba na ovoj temi. Cim se spomene hrvatska drzava i domovinski ret, evo njih. Mogu im samo pozeljeti sretan Badnjak. Okrenite se barem taj dan svojoj obitelji. Povijest svojim komentarima necete promijeniti.

  • Avatar Balcanicus
    Balcanicus:

    Sada je kasno za politiku. Trebalo je prosvjedovati puno ranije, i utjecati na samo organiziranje suda. U sudu nije bilo niti jednog stručnjaka za vojno pravo, a sudilo se za zločine počinjene u ratu. "Udruženi zločinački poduhvat" može povezati dvije ... prikaži još! babe koje se nikada u životu nisu vidjele, ali su u isto vrijeme i na istom vjetru sušile gaće.