Od deset dioničkih društava s najvećim porastom cijene dionica na Zagrebačkoj burzi u siječnju ove godine šest je građevinskih. Prvi među svih deset je Institut IGH s mjesečnim skokom cijene od 101,15 posto, slijedi Tehnika sa 71,05 posto. Nevjerojatan rast od 62,34 posto zabilježila je i Ingra, dok su dioničari Hidroelektre niskogradnje, Dalekovoda i Viadukta na papiru postali bogatiji između 49,09 i 32,26 posto. Skok cijena nije se dogodio na velikom prometu. Primjerice, vlasnika su u cijelom siječnju promijenile dionice IGH vrijedne samo 3,4 milijuna kuna ili dionice Viadukta vrijedne 4,7 milijuna kuna. No za malo i “plitko“ hrvatsko tržište kapitala ni to uopće nije loše. Ali zašto su tako naglo, sve u istom trenutku, polovicom siječnja poletjele uvis dionice gotovo svih vodećih hrvatskih građevinskih poduzeća izlistanih na burzi? Očito nije riječ o slučajnosti jer cjenovna plima diže cijeli građevinski sektor, a ne samo pojedine tvrtke. Dok je najobuhvatniji indeks Zagrebačke burze Crobex u siječnju porastao 7,4 posto, indeks građevine Crobex-konstrukt skočio je golemih 48,4 posto. S njim se nisu mogli mjeriti ni indeks turizma (7,9 posto) ni indeks industrije (5,7 posto rasta). Nema sumnje, kupci hrvatskih dionica u siječnju su procijenili da je upravo kapital hrvatskih građevinara onaj kojemu će u skoroj budućnosti tržišna vrijednost najviše rasti. A znaju li ti ulagači nešto što šira javnost ne zna?
Natječaji u turizmu
Jedino što je u posljednjih mjesec-dva moglo ulagače potaknuti na povećanu kupnju dionica građevinara vijesti su o poslovima koje su oni ugovorili. Sredinom prosinca objavljeno je da je Institut IGH potpisao ugovor vrijedan oko 12,5 milijuna eura za nadzor nad gradnjom cesta u Gruziji, kao i ugovor vrijedan 23,6 milijuna kuna za izradu projektne dokumentacije za drugi kolosijek te obnovu i modernizaciju željezničke pruge u okolici Rijeke. U drugoj polovici prosinca zajednica ponuditelja u kojoj je i Viadukt odabrana je za gradnju višenamjenskog objekta vodoopskrbe i zaštite od poplava Šumetlica nedaleko od Pakraca. Tih dana Viadukt je potpisao i okvirni sporazum za gradnju poslovno-stambenog objekta u Splitu. Sredinom siječnja pak Tehnika je objavila da je potpisala nove ugovore za gradnju staklenika za kompanije PIK Vinkovci i Vupik. Viadukt je izvijestio da je ponuda konzorcija u kojem sudjeluje odabrana kao najpovoljnija za rekonstrukciju sustava vodoopskrbe i odvodnje vrijednog 212,2 milijuna kuna. Naposljetku, početkom veljače Viadukt je potpisao i ugovor vrijedan 7,3 milijuna eura za gradnju poslovne zgrade izdavačke kuće Axel Springer u Berlinu. Jesu li ti ugovori za Viadukt i ostale građevinare uobičajeni i redovni ili predstavljaju prekretnicu, pitali smo predsjednika Viaduktove uprave Joška Mikulića.
– Promjena trenda definitivno se vidi – kaže Mikulić. – Više je poslova na tržištu. Viadukt sudjeluje u ponudama za natječaje ukupno vrijedne više od pet i pol milijardi kuna, što javnih, što privatnih naručitelja. Toga dugo nije bilo. Kad je riječ o privatnim naručiteljima, fenomen koji se događa od prošle godine, a u sljedeće dvije-tri će se još i pojačati, investicije su vodećih svjetskih turističkih lanaca na hrvatskoj obali Jadrana. Govorimo o hotelima i resortima s pet zvjezdica i brendovima poput Four Seasonsa, Hyatta, Mariotta... Ove godine očekujemo u turizmu natječaje vrijedne oko pola milijarde eura – ističe Mikulić.
No nije li Viadukt graditelj cesta, autocesta, mostova? Kako to da kreću u gradnju poslovnih i stambenih zgrada, hotela..., pitali smo Mikulića, građevinskog inženjera koji kao projektant i voditelj gradnje ili sanacije mostova u Viaduktu radi od diplome 1990.
– Krenuli smo u sva područja graditeljstva jer su infrastrukturni radovi svugdje u svijetu, pa tako i kod nas, vezani na aktivnost ili neaktivnost javnog sektora, a mi o njemu ne želimo ovisiti – odgovara Joško Mikulić.
A kako izgleda neaktivnost javnoga sektora, Joško Mikulić kao menadžer najbolje je iskusio jer je na čelo Viadukta došao taman pred izbijanje velike recesije 2007. godine. Hrvatska je do tada zabilježila osam-devet godina intenzivnih ulaganja u cestogradnju teških oko pet milijardi eura, i nakon toga dugo, dugo ništa.
– Šest-sedam godina javni sektor kod nas nije ništa investirao s obrazloženjem da je javni dug već prevelik, da se država ne može više zaduživati. A to je, po meni, najgori način suočavanja s krizom – ističe.
‘Rupa’ duboka sedam godina
– Nakon Velike depresije New Deal nije pokrenut slučajno. Nije ni zato da bi se oživjelo samo graditeljstvo nego zato što graditeljstvo ima multiplikativni učinak. Kad investirate u infrastrukturu, za sobom povučete puno ostalih djelatnosti. Prve zemlje koje su to napravile u Europi nakon propasti Lehman Brothersa bile su Njemačka, Poljska, Francuska... Sve one izvlačile su se iz krize ubrizgavajući velik novac u javne investicije. Kod nas je “rupa” u javnim investicijama potrajala dobrih sedam godina – dodaje Mikulić. S prihodom od 755,7 milijuna kuna u 2015. Viadukt je iza Hrvatskih autocesta najveća hrvatska kompanija u statističkoj “ladici” “gradnje cesta i autocesta” i drži 15 posto ukupnog prihoda tog sektora. Slijede ga Autocesta Rijeka – Zagreb, pa GP Krk, Osijek-Koteks i drugi. No ono što se na prvi pogled može zamijetiti kod Viadukta poprilična je stabilnost njegovih prihoda i profitabilno poslovanje. Neto dobit (nakon oporezivanja) nije velika, iznosi između tri i četiri milijuna kuna, ali postoji.
– Nije nam bilo lako. S 2500 zaposlenih prije krize pali smo na oko 1500. Uz izostanak domaćih investicija dodatno nas je pogodio rat u Libiji, gdje nam je ostalo opreme vrijedne oko 30 milijuna eura. Gradili smo autocestu dugu 300 kilometara, vrijednu 130 milijuna eura, a onda se dogodilo Arapsko proljeće. No širili smo paletu aktivnosti, savladali smo tehnološke temelje i s cesta se širili na luke, pročistače otpadnih voda, mreže. Aerodromi se razumiju sami po sebi, ulazimo u energetiku – kaže Mikulić.
– Sad krećemo u visokogradnju, u hotele visoke kategorije po modelu “ključ u ruke“. Imamo dva jaka projektna biroa pa možemo uvijek ponuditi znanje, a i jaki pravni tim koji može voditi cijeli upravni postupak gradnje. Mnogi investitori, osobito inozemni, ne znaju “plivati“ u svim našim administrativnim zavrzlamama, ne znaju što je to prostorni plan, zone, posebni uvjeti, treba li ili ne treba studija utjecaja na okoliš, što je lokacijska, a što građevinska dozvola. Tako smo mi proveli i administrativnu proceduru za novi terminal zagrebačke zračne luke – govori predsjednik uprave Viadukta. Kao jedan od bitnih razloga da se Viadukt u Velikoj recesiji održao bez katastrofalnih lomova, bez predstečaja ili blokade, za Mikulića je Viaduktova vlasnička struktura. Viadukt je jedna od rijetkih hrvatskih velikih kompanija koja je u vlasništvu svojih bivših i sadašnjih zaposlenika i u kojoj nema “tajkuna” jer nitko nema više od dva posto kapitala. Pa kako funkcionira kompanija s tako jakom vlasničkom demokracijom?
– Savršeno – odgovara Joško Mikulić. – Vlasnička struktura u kojoj nema “gazde” jedan je od bitnih motiva da Viadukt, što ga poprilično razlikuje od konkurencije, nije išao ni u kakve poslovne avanture, rizične akvizicije i slično, nego je širio djelatnost na održiv način. Mi njegujemo svoje “malo” dioničarstvo. Kupujemo vlastite dionice u trezor maksimalno koliko možemo i prodajemo ih na otplatu svojim novim zaposlenicima, stipendistima i mladim inženjerima koji su, kad se odvijala pretvorba, imali deset godina i u njoj nisu mogli sudjelovati. Interes je dvostruko veći od raspoloživih dionica. Potičemo bivše i starije zaposlenike da svoje dionice prenesu na svoju djecu zaposlenu kod nas, a oni da budu među najboljim mladim inženjerima. Žele se dokazati pred roditeljima, ne žele biti lošiji od mame ili tate koji su u Viaduktu radili 20-30 godina...
Javna poduzeća ne plaćaju
Za sada, međutim, Viaduktove dionice, unatoč trenutačnom skoku njihove cijene, ne obećavaju baš blistavu financijsku satisfakciju. S cijenom od 365 kuna, a neto dobiti po dionici iz 2015. od samo 8,38 kuna, te bi se dionice isplatile tek za 44 godine. To je predug rok. Za hrvatske prilike bilo bi prihvatljivo da je cijena dionice do deset puta veća od dobiti, što znači da bi se Viaduktova čista dobit, da bi odgovarala aktualnoj cijeni dionice, trebala barem učetverostručiti. No to se ipak ne može uspoređivati s, primjerice, dionicom Instituta IGH kojoj je cijena sredinom tjedna bila 355 kuna, a tvrtka je 2015. završila s gubitkom od 107 milijuna kuna pa se o omjeru cijene i dobiti uopće ne može govoriti. Uspješnija Tehnika imala je u zadnje tri godine prosječnu dobit po dionici također od oko osam kuna kao i Viadukt, a njezine bi se dionice po cijeni od 765 kuna trebale isplatiti za čak 91 godinu. Valja stoga upozoriti da trenutni omjeri cijena i dobiti dionica hrvatskih građevinara ukazuju na klasični špekulativni balon koji se, brzinom još većom nego što se napuhao – može i ispuhati. Što se Viadukta tiče, njegova bi bilanca bila puno bolja da u njoj nema velikih kratkoročnih i dugoročnih obveza – na kraju rujna prošle godine, prema zadnjim javno dostupnim podacima, od čak 600 milijuna kuna. No, Joško Mikulić kaže da je to posljedica velikih potraživanja od javnih poduzeća koja godinama stoje nepodmirena. Ta, kao i tekuća potraživanja na mjesečnoj bazi, kako bi što brže došao do novca za izvedene radove, Viadukt prodaje faktoring kućama, a knjiži ih kao kratkoročna.
Uz cash flow, drugi najveći problem, ne samo Viadukta, nedostatak je iskusnih i vještih radnika. Mikulićeva suradnica Ines Čiček na nedavnom okruglom stolu u Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) rekla je da Viadukt “ima radnu operativu od 650 strojeva kojima nema tko upravljati te da im nedostaju različiti profili zaposlenih, osobito bagerista, kranista, zavarivača.“ Premda takvim anegdotama možda i ne treba previše vjerovati, i od drugih čelnika hrvatskih građevinskih tvrtki može se čuti kako radnici koje danas pronalaze “samo čekaju da im netko drugi kaže što trebaju raditi“ jer sami nemaju iskustva, a ni takve “koji znaju što treba raditi“ nije baš lako naći.
– Ti koji znaju su poslovođe sa završenom građevinskom tehničkom školom, a ovi kojima treba reći što da rade jer ne znaju sami dolaze iz strukovnih škola – kaže predsjednik Viaduktove uprave. – A naše školstvo nije u suglasju s potrebama tržišta – dodaje.
Na spomenutom okruglom stolu potpredsjednica HGK za graditeljstvo, promet i veze Mirjana Čagalj, prema izvješću na web stranicama Komore, kazala je da je u Hrvatskoj u graditeljstvu u posljednjih sedam godina izgubljeno više od 50 tisuća radnih mjesta, a broj nezaposlenih narastao je za pet tisuća.
– Ti podaci nameću zaključak da je značajan dio kvalitetnoga kadra u graditeljstvu otišao raditi izvan zemlje. Nestalo je proizvodnih kadrova, većinom tesara, keramičara, zidara, armirača, soboslikara – rekla je Mirjana Čagalj i naglasila: – Moguće je da ćemo izgubiti i radnike iz BiH, Makedonije, Srbije i drugih balkanskih zemalja jer su u međuvremenu i oni otišli u zapadnu Europu. Unatoč redovnom oglašavanju i traženju radne snage putem Hrvatskog zavoda za zapošljavanje i sudjelovanju na sajmovima poslova, poslodavci nikako ne mogu nadomjestiti iseljene radnike pa trenutačno potražuju više od 4500 građevinskih radnika.
Sve su to osjetili i u Viaduktu.
– Val odlazaka počeo je 1. srpnja prošle godine kada je u Njemačkoj ukinuta zabrana zapošljavanja hrvatskih građana – kaže Mikulić.
Treba uzeti europski novac
– U toj zemlji veliki investicijski ciklus traje već dvije-tri godine, država ulaže golem novac u javne investicije, a to je povuklo i privatne firme. Naši su ljudi otišli na dvaput veće plaće. Mi takve plaće ne možemo ugraditi u naše cijene. Ako želimo pobijediti na natječajima, mi vozaču kamiona ne možemo platiti dvije tisuće eura. Prvo vrijeme i oni su bili “čisti gastarbajteri“, putovali su amo-tamo i plaćali si smještaj odvojen od obitelji pa im se to baš i nije isplatilo i mnogi su se vratili. Ali sad u Njemačku odlaze cijele obitelji. A nema više ni Bosanaca – upozorava Mikulić. Predstavnici graditeljskog sektora u Komori potvrdili su da radnika iz BiH, na koje se Hrvatska dobrim dijelom oslanjala, na tržištu više nema.
– Točno je da je BiH bila emitivno tržište rada za naše građevinske firme, međutim, i otamo su radnici otišli u Njemačku – potvrđuje i Joško Mikulić. Viadukt je oglase za zapošljavanje armirača, strojara, vozača ili kranista potkraj prošle godine objavljivao i u sarajevskom Dnevnom avazu, ali bez ikakva uspjeha: – Ljudi nam se nisu javljali.
Nije problem samo odlazak hrvatskih radnika u Njemačku, nego i posljedični prodor inozemnih tvrtki u Hrvatsku. Dragutin Kamenski, vlasnik tvrtke Kamgrad koja zapošljava 500 građevinara, rekao je u Komori kolegama kako će domaće građevinarstvo još dodatno pasti zato što hrvatski nedostatak radnika iskorištavaju građevinske tvrtke iz nama susjednih zemalja.
– Događa nam se da, posebice u Istri, građevinske poslove dobivaju tvrtke iz Slovenije u kojoj radnike iz trećih zemalja mogu uvesti isti tren ako slovenskog radnika za to radno mjesto na burzi nisu pronašli u roku od pet dana – rekao je Kamenski.
Da je teško naći stručne radnike, požalio se istom prilikom i glavni direktor Tehnike Zlatko Sirovec:
– Njihove cijene rastu. Savjetujem vam da djecu upisujete u keramičare jer za njih posla ima puno, a plaće su u bruto iznosu između 23 i 24 tisuće kuna.
Viadukt nedostatku kvalificiranih radnika nastoji doskočiti internim prekvalifikacijama, dodatnom obukom, održavanjem raznih tečajeva, sam ili u suradnji sa specijaliziranim tvrtkama.
– Ali to nije sistemsko rješenje – kaže Joško Mikulić. Sistemsko rješenje bilo bi, dakako, da škole “proizvode“ radnike sa znanjima i vještinama potrebnima za rad odmah po izlasku iz školskih klupa.
To bi se moglo postići takozvanim dualnim sustavom školovanja, ili praktičnim radom uz školovanje, što već desetljećima prakticiraju ekonomski najuspješnije europske zemlje poput Njemačke ili Austrije. U Hrvatskoj taj sustav, međutim, ne funkcionira: tu je manje đaka upisano u srednju građevinsku školu nego na fakultete i više škole toga smjera. Za “promptno uvođenje sustava dualnog obrazovanja, pa makar i kao pilot projekta već u ovoj godini“, posebno se zalažu u Hrvatskoj gospodarskoj komori.
– Mi u HGK spremni smo – rekao je predsjednik Komore Luka Burilović. No jasno je da se “problem neusklađenosti tržišta rada i obrazovnog sustava“, koji se, kako kaže ministar Tomislav Ćorić, “taložio godinama“, ne može riješiti preko noći, “a do tada valja ga riješiti kroz sustav kvota, i od toga ne želimo pobjeći.“ Prema riječima ministra rada i mirovinskog sustava, Komora i poslodavci traže kvotu od 19.000 stranih radnika. Sindikati se, dakako, protive. Predlažu povećanje plaća...
Predsjednika uprave Viadukta Joška Mikulića, međutim, zabrinjava još nešto o čemu se u javnosti gotovo uopće ne govori: slabo povlačenje novca iz strukturnih fondova Europske unije.
– U operativnom programu 2014.-2020. Hrvatska treba potrošiti više od deset milijardi eura koje su joj u Bruxellesu već dodijeljene – kaže Mikulić i dodaje: – Sada smo već u 2017., a u tri operativne prioritetne osi koje se tiču investicija povučeno je do sada, u protekle dvije godine, slovom i brojkom – nula eura!
Primjerice, Hrvatske vode moraju u sljedeće tri godine investirati tri milijarde eura, a to je 23-24 milijarde kuna javnih natječaja. Vrijeme prolazi, a nijedna odluka se ne donosi.
– Viadukt u Hrvatskim vodama ima milijardu kuna predanih ponuda već dulje od godine dana, a blokirano nam je 30 do 40 milijuna kuna ponudbenih garancija – ogorčen je Mikulić.
>> Ove godine otvara se 50 novih hotela!
>> Oporavlja se tržište: U listopadu izdano 28% više građevinskih dozvola nego lani
"Burzovni tigrovi" su kompanije koje su na tržištu propale, država im izopraštala dugove, u njih su upumpani politički novci, i sad ćemo od potpuno istih ljudi koji su te tvrtke upropastili opet slušati bajke o budućim perspektivama. Najgore je ode od svega je što oni neplaćanjem i zloporabom pozicije sile sustavno uništavaju podizvođače, koji su mnogo uspješniji i kvalitetniji od njih, ali nemaju link s političarima. Umjesto da se pusti da marksistički mastodonti propadnu, da na njihovo mjesto uđu kvalitetne zapadnoeuropske tvrtke, koje će plaćati svoje podizvođače i dići nivo u graditeljstvo, marksisti se neumorno drže svojih politilkih mecena, zajedno sišu državnu blagajnu i istodobno uništavaju zdrave temelje tržišne utakmice.