Upravo je prošlo šest godina od smrti hrvatske pjesnikinje Vesne Parun, a ta ponosna i prkosna Dalmatinka još nije dobila neki simboličan spomen u Zagrebu, gradu u kojem je provela više od šezdeset godina, u kojem je studirala, bila uhićivana uoči Drugoga svjetskog rata, u kojem je napisala i objavila najviše knjiga, u kojem je slavljena i vrijeđana... Istina, dobila je Vesna svoju ulicu, i to na Borongaju, uz kolegu i prijatelja Ranka Marinkovića, a mnogi pjesnici nisu dobili ni to.
Govorilo se svojedobno i o spomeniku, i to u Studentskom gradu, u kojem je neposlušna pjesnikinja, dovoljno daleko od zagrebačkog središta, dobila društveni stan koji je pretvorila u kreativnu kapelicu ljudskog duha. Ali, i to je zaboravljeno, a Vesnine su slikarije kojima je cijeli stan bio oslikan propale. Već nekoliko godina njezin se prijatelj i pouzdanik Branko Pejnović trudi da se na pročelju zgrade u Preradovićevoj 38 u Zagrebu, u kojoj je Vesna 1953. godine živjela i napisala svoju amblematsku pjesmu “Ti koja imaš nevinije ruke”, postavi spomen-ploča pjesnikinji i toj pjesmi u čast.
Slao je Branko pisma gradskoj upravi, ishodio podršku Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport (njegov pročelnik Ivica Lovrić predložio je da postava spomen-ploče ide na teret Grada), dobio pisanu podršku i od Društva hrvatskih književnika i njegova predsjednika Božidara Petrača. Da ta spomen-ploča ne bi bila neugledna, potrudio se ugledni akademski slikar Munir Vejzović izradivši odličan Vesnin portret koji bi se trebao naći na pročelju zgrade u Preradovićevoj 38.
Tako bi Zagreb bio obogaćen za jedno vrijedno i relevantno umjetničko djelo, a znamo da ga se posljednjih godina nemilice zatrpava promašenim likovnim uracima (posljednji takav slučaj dogodio se u trešnjevačkom parku u kojem je postavljena neugledna bista sovjetskog astronauta Jurja Gagarina). Na žalost, godine prolaze, a od Vesnina spomena u središtu Zagreba ništa.
Grad Zagreb kao da se srami svojih umjetnika. Pa Zagreb, kako je to nedavno baš u Večernjem listu točno primijetio akademik Krešimir Nemec, nema ni ulicu posvećenu nobelovcu Ivi Andriću koji je baš ovdje, u Zagrebu, počeo svoj literarni život, a o spomeniku tom piscu da i ne govorimo. Gdje je spomen na zagrebačkog pjesnika Dragu Britvića? Mogli bismo tako nabrajati unedogled. Zagreb ima kratko pamćenje, a to nije dobro. Lijepo je da hrvatska metropola odnedavno ima spomen na ruskog pjesnika Puškina na Bundeku, ali ne treba zaboravljati i zanemarivati ni naše pisce. A pogotovo ne treba ignorirati one inicijative koje samo čekaju realizaciju i jednu jedinu odluku svemoćnog zagrebačkog gradonačelnika.
Ovih sam dana bio u Budimpešti i tamo na gotovo svakoj zgradi postoji neki spomen na slavnog stanara u rasponu od umjetnika do znanstvenika, liječnika, profesora. A zašto tako ne bi bilo i u Zagrebu?
