Na razgovor s genetičarom dr. Ivanom Jurićem potakla nas je nedavna emisija na javnoj televiziji u kojoj je, u jeku rasprave o stajalištima ministra Predraga Šustara, ostala “visjeti” jedna tvrdnja.
Prof. dr. sc. Jurić, naime, nagovijestio je kako je moguće da je iz ljudskog genoma koji se ne rekombinira nastala nova ljudska vrsta. Ranije je već hrvatski genetičar izazvao pozornost javnosti svojom knjigom “Genetičko podrijetlo Hrvata – etnogeneza i genetička otkrića”. Sve to nas je ponukalo da razgovaramo s dr. Jurićem.
Koliko znamo o dijelu genoma koji se ne rekombinira, odnosno je li moguće da iz tog dijela genoma nastane, ili već postoji, nova čovjekova podvrsta?
Genom koji se ne rekombinira nalazi se na Y kromosomu i mitohondrijskoj DNK – mtDNK. Taj dio genoma u posljednjih 25 godina intenzivno je istraživan. Dugo su istraživanja bila u cilju spoznaje različitosti Y kromosoma i mtDNK. Različitost je izražavana utvrđivanjem haplogrupa. Već do 2002. godine analiziran je veliki broj ljudskih uzoraka pa se mogla postaviti prihvatljiva nomenklatura i shema sistematizacije. Već tada bilo je moguće analizirati genetičko podrijetlo raznih populacija ljudi, pa i mnogih naroda, a vrlo brzo i podrijetlo raznih vrsta domesticiranog, udomaćenog, biljnog i životinjskog svijeta. Na temelju postojećih istraživanja već 2003. godine napisao sam knjigu “Genetičko podrijetlo Hrvata – etnogeneza i genetička otkrića”, a grupa autora s Agronomskog fakulteta u Zagrebu dokazala je da je ponos američkog vinogradarstva i vinarstva sorta zinfandel ustvari hrvatska autohtona sorta crljenak kaštelanski.
U svrhu te svoje knjige poslali ste na analizu i uzorke Hrvata. Što su ti uzorci pokazali?
U SAD sam poslao na analizu oko 200 uzoraka Hrvata iz Hrvatske i BiH te napisao knjigu „Podrijetlo Hrvata – genetički dokazi autohtonosti“. Na osnovi brojnih istraživanja, velikog broja autora, bilo je vidljivo da se haplogrupe na Y kromosomu po očevoj liniji ne mogu zamijeniti drugom haplogrupom, kao i haplogrupe na mtDNK po majčinoj liniji. Naveo bih primjer dvojice sudionika u emisiji „Uvijek kontra“ koju ste spomenuli. Po rezultatu analiza koje sam slao u SAD moja haplogrupa je R1a, a gospodina Igora Zidića je haplogrupa E. Ove dvije haplogrupe razdvojile su se prije oko 45.000 godina i od tada pa do daleke budućnosti, možemo reći vječno, nosioci tih haplogrupa neće ih zamijeniti drugim haplogrupama. Na temelju nepromjenjivosti haplogrupa na genomu koji se ne rekombinira moguće je spoznati podrijetlo pojedinaca do duboko u prošlost, ali i načiniti sheme sparivanja uz određene pojave neplodnosti koje pokazuju kako se mogu ili kako su se već pojavile nove vrste unutar ljudske populacije. Postoje istraživanja koja pokušavaju otkriti navedene postavke.
Što znamo o prošlosti Homo sapiensa? Koje pretpostavke treba ispuniti da bi se stvorila nova ljudska vrsta ili podvrsta?
Sada izgleda već sigurnim da se Homo sapiens pojavio na području sjevernoistočne Afrike prije oko 200.000 godina. S toga područja proširio se po cijeloj Zemlji, a po poznavanju haplogrupa na dijelu genoma koji se ne rekombinira znamo kada je na koje područje stigao. Vrijeme i smjerovi širenja sada su poznati u detaljima jer je ta pojava bila tema, a još uvijek i jest tema golemog broja istraživanja. Za uzorke koje sam poslao i koji su analizirani u SAD-u načinio sam kartu razmještaja haplogrupa na Y kromosomu te kartu objavio u već navedenoj knjizi.
Koje su pretpostavke za pojavu neke nove vrste?
Kada su u pitanje pretpostavke koje treba ispuniti da bi se pojavila nova vrsta, navest ću jako pojednostavljen primjer za koji mislim da je lagano razumljiv. Uzmimo primjer da u nekoj vrsti postoje muškarci sa samo dvije haplogrupe na Y kromosomu i žene sa samo dvije haplogrupe na mtDNK. Neka to budu ljudska vrsta s već spomenutom Y haplogrupom R1a i Y haplogrupom E. Neka u toj vrsti budu i dvije haplogrupe mitohondrijske DNK, na primjer haplogrupa H i haplogrupa T. Dovoljno je da Y haplogrupa R1a i mtDNK haplogrupa H postanu jednog momenta međusobno neplodne, što se treba dogoditi i s Y haplogrupom E i mtDNK haplogrupom T. Ako se ovo dogodi, ova vrsta trenutačno se dijeli na dvije vrste s potpuno različitim dijelovima genoma koji se ne rekombiniraju, a zajedničkog pretka eventualno bi našli u ostacima neke osobe stare više od 45.000 godina kada su se haplogrupe R1a i E razdvojile. Budući da je dio genoma koji se ne rekombinira izuzetno mali dio genoma, kroz dugo razdoblje novu vrstu ne bi se moglo prepoznati po fenotipu, dakle vanjskom izgledu. Dok se nisu stekla saznanja o dijelu genoma koji se ne rekombinira, nije se moglo načiniti ovakve pretpostavke. Postoje istraživanja neplodnosti između nosioca Y haplogrupa i nositeljica mtDNK haplogrupa. Neplodnost je u ljudskoj vrsti velika, a izgleda da se još i povećava.
Ako takvu moguću vrstu ne možemo prepoznati pogledom, dakle fizički se ne razlikuju od nas, na koji ju je način moguće prepoznati?
Vjerojatno se – da je na ovakav način nastala nova vrsta – po vanjskom izgledu, odnosno fenotipu, ne bi mogla uočiti izuzetno dugo, jer bi velik dio rekombinirajućeg genoma ostao isti u obje vrste. Ali s obzirom na velika ljudska znanja, moguće je analizom genoma vidjeti koje su skupine neplodne, a koje plodne. Možda su neki od bračnih parova koji su međusobno neplodni, genetički gledano, već sada pripadnici raznih vrsta. Ljudsko društvo donijet će odluku što će činiti. Kako sada izgleda, većina podržava ideje da se umjetno omogući neplodnim parovima da imaju potomstvo. U Velikoj Britaniji donesen je zakon po kojem se dozvoljava da se rađaju djeca i od tri roditelja. Odnosno, takvo dijete ima dijelove genoma dviju majki i jednog oca.
Može li se dogoditi da se takva eventualna vrsta u nekom trenutku počne i fizički razlikovati od današnjeg čovjeka.
Mislim da bi se različitosti na pretpostavljene dvije vrste nakon dugo vremena morale vidjeti i u vanjskom izgledu. Ta fizička različitost trebala bi se povećavati. Naime, iako je rekombinirajući dio genoma – u vrijeme razdvajanja nerekombinirajućeg dijela genoma – u obje pretpostavljene vrste isti, sve buduće promjene, kao promjene frekvencija gena, tako i mutacije, na rekombirajućem genomu vjerojatno su u cijelosti različite. Teško je pretpostaviti da će u obje hipotetske vrste mutacije biti iste. Po Kimurinoj neutralnoj teoriji treba očekivati da su mutacije između vrsta različite.
Koliko su vanjski, odnosno ekološki utjecaji odgovorni za mijenjanje gena u čovjeka, pa kako i za stvaranje nekih mogućih vrsta?
To je pitanje o evoluciji. Cijela emisija „Uvijek kontra“, na osnovi koje ste mi i postavili ova pitanja, bila je posvećena upravo tome pitanju. Ono se može postaviti i kao pitanje: je li točna Darwinova postavka da je „prirodna selekcija“ i „borba za opstanak“ dovela do nastanka vrsta. Moje je mišljenje da je i sam Darwin u svojoj posljednjoj knjizi „Podrijetlo čovjeka“ izrazio sumnju u vlastite tvrdnje iz mlađih dana. Naime, Darwin je u zaključcima knjige „Podrijetlo čovjeka“ napisao: „A opet, koliko god je borba za opstanak bila važna i čak je još uvijek važna, s obzirom na najviši dio ljudske naravi postoje i važniji čimbenici. Naime, moralne su osobine unaprijeđene, i izravno i neizravno, mnogo više zahvaljujući učincima navike, moći razmišljanja, poduke, religije, itd. nego prirodnim odabirom“. Ovaj tekst pokazuje da je Darwin pred kraj njegove aktivnosti, a moglo bi se reći i pred kraj života, prihvatio da su um i ljudsko znanje važniji od borbe za opstanak i prirodnog odabira. Danas možemo sa sigurnošću tvrditi da je znanje ljudske vrste toliko veliko da može mijenjati značajke živih bića u tolikoj mjeri da to potvrđuje Darwinove sumnje. Ljudski rod može ići i dalje pa umjetno sintetizirane gene unositi u genom čovjeka ili genom nekih drugih vrsta te im kreirati nova svojstva koja do tada nisu imale.
>>Na sjeveru Kenije otkrivena nova ljudska vrsta!
>>Znanstvenici tvrde da će ovo otkriće promijeniti percepciju o našim precima
