Naslovnica Premium

Gdje li je sad Adnan iz soneta Vesne Parun?

Veliku hrvatsku i svjetsku pjesnikinju Vesnu Parun Hrvatska je, s iznimkom Vesne Tominac Matačić i Branka Pejnovića, gotovo pa zaboravila
28. rujna 2015. u 09:00 1 komentara 1028 prikaza
vesna parun
Foto: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Proteklih tjedana sirijski rat zapljusnuo je i hrvatske, za sada samo riječne obale. I izazvao tektonske poremećaje, što nikoga normalnoga ne treba iznenaditi jer Hrvatska još nije odratovala ni odbolovala ni Drugi svjetski rat, a kamoli ne tako davni Domovinski rat.

Pa ipak, kada se ovih godina spominjala Sirija i građanski rat u toj velikoj zemlji koja je pretvorena u novi geopolitički poligon za promašene politike, uvijek bih se sjetio sirijskog liječnika Adnana Al-Marzukija koji je u Zagrebu studirao medicinu, a u nas je poznat i po osebujnom prijateljstvu s velikom hrvatskom pjesnikinjom Vesnom Parun kojoj, kako se čini, Hrvatska za mjesec dana neće obilježiti petu godišnjicu smrti.Što li u svakodnevnom paklu Damaska rade Adnan i njegova brojna obitelj? Jesu li uopće živi?

Jesu li ostali u sirijskoj prijestolnici ili su otišli u sirijsku provinciju, u predvorje pustinje gdje je i Vesna Parun htjela provesti svoje posljednje dane, uz devino mlijeko, slatke datulje i beduinska praskozorja. Ili je i Adnan, rođen 1958. godine u Akrabi na jugu Sirije kao i milijuni njegovih sunarodnjaka stavio “pinklec” na leđa i s obitelji otišao put prevrtljivog Zapada? Hoće li do Hrvatske ikada dospjeti Adnanov glas, ali i rukopis Vesne Parun koji je ispisala u Damasku, kada je u proljeće 1995. nekoliko tjedana provela u sirijskom glavnom gradu u kojem je tada vladao red i rad. U Siriji je bila samo jednom. I Sirija je na Vesnu Parun ostavili duboki trag.I to ne samo zbog susreta s Adnanom, kojem je posvetila i sonet “Adnanu Damaščaninu“ za koji je tvrdila da će joj biti posljednji ljubavni sonet koji je napisala. Vesna Parun bila je oduševljena ljepotom sirijske prijestolnice, ali i gostoljubivošću kojom su je Sirijci obasipali.

Bila je primana ravnopravno u muška društva. Divili su joj se kao pjesnikinji.A ona im je uzvraćala stihovima koje je posvetila Damasku i Siriji.Među njima posebno mjesto pripada podužoj pjesmi “Zlatni dažd“ koja je prvo tiskana u Hrvatskom slovu, a onda i u zbirci “Bunjevi umjesto srca“ koju je objavilo Društvo hrvatskih književnika. I kao što mnoge pjesme Vesne Parun imaju neporecivu proročku snagu, tako je proročki i “Zlatni dažd“, pjesma poema koja kao da je navijestila sirijsku strahotu i egzodus biblijskih razmjera. Pa kada zvani i nezvani brbljaju o izbjegličkoj rijeci kojoj i nema kraja, neka si daju vremena i pročitaju “Zlatni dažd“, pjesmu jedne Mediteranke o Mediteranu, o džamiji Omajad koju Vesna Parun naziva džamijom ptica, o mezopotamskom pašnjaku na koji su pušteni divlji konji i na kojem se sve premješta i razmiče, a klonula plesačica se naginje zapadu…

Neka pročitaju pjesmu o Tigrisu čiji spori valovi donose zadah grobova, ali i o Tvorcu koji, kako piše Vesna, da je želio svijet jednoumlja, ne bi ga ispresijecao rijekama i napučio nomadima... I pjesmu o sprezi razlika koja je krenula na neznani put poput karavane natovarene blagom. “U zavičaju zvuka nijedan ton nije stranac.“ Tako je prije dvadeset godina pisala mudra Vesna Parun, velika hrvatska i svjetska pjesnikinja na koju je Hrvatska, s iznimkom Vesne Tominac Matačić koja zdušno izvodi monodramu o Vesninu životu ili Branka Pejnovića koji je o njoj snimio dokumentarac sa Danilom Šerbedžijom, gotovo pa zaboravila.

Pametni grad
SVIJET BOLJIH MOGUĆNOSTI
Jeste li čuli za Ascaliu? Najvjerojatnije niste, ali uskoro bi mogli ovisiti o njima

A1 izdvaja za Vas

  • bakulušić:

    Adnan je ostao u sonetu, sonet u knjizi ali knjiga više nema. Obišao sam zagrebačke knjižare tražeći djetetu knjigu i - trgovci su me u čudu gledali. Ima Tomića, ima Jergovića, ima Dežulovića i svih mogućih pisaca. Nema književnika, nema Vesne Parun.