Dobar dan, ja sam Filip iz Splita, ispričat ću vam moj san – riječi su kojima je otpočeo videoprilog u emisiji “Dica sretnih lica” emitiranoj 2006., koja je prošle godine pronađena u televizijskim arhivima. Dječaku sa snimke jedva je deset godina, odjeven je u debelu jaknu, zima je, stabla su ogoljela. Maleni Filip, dijete prodornih tamnih očiju i razbarušene smeđe kose, dobro je raspoložen, nasmijan. Grabi mikrofon i želi ispričati što je jednog dana usnio. “Jednog dana sanjao sam da sam otišao s prijateljima na ekskurziju u Australiju. Bio sam cili sritan. Popeli smo se na jedan veliki neboder koji je bio poviše mora i, kada smo došli gore, imali smo što vidjeti: sobe bez prozora...” Točno 15 godina kasnije ovaj je san poprimio konkretne obrise.
“Život? To ti je ono na grobu, kad piše godina rođenja i godina smrti. Ona crtica između: to je život”, jedan je od aforizama preminulog Đorđa Balaševića koji se ovih dana najčešće prepričavao i natjerao mnoge da preispitaju vlastitu “crticu”. Što će to stati u crticu između 1995., godine rođenja Filipa Zavadlava, mladog splitskog pomorca kojem je sud jučer, zasad nepravomoćno, odrezao 40 godina zbog trostrukog ubojstva protekloga siječnja, i njegova sudnjega dana?
Odrastanje na Skalicama, “malom Bronxu”, kako ga počesto nazivaju, u disfunkcionalnoj obitelji, s roditeljima narkomanima čije su loše navike preuzela i dvojica sinova, no ne i Filip. Prema dostupnim informacijama, rođena majka poticala ga je na krađu u crkvi, a u danima nakon trostrukog ubojstva sa sigurne udaljenosti u Austriji izjavila da joj je sin govorio o suicidu i molio da dođe što prije, ali je na njegov vapaj ostala gluha i nijema. Potom se otkrilo da je Filip odolio opijatima, da je osvajao pregršt medalja u tekvondou i da je 14 mjeseci plovio na brodu, ali da je s povratkom u “mali Bronx” zakon braće ipak bio jači. Pomiješan s traumama zlostavljanog dječaka koji je s 13 godina u suzama s braćom utrčao u policijsku postaju tražeći zaštitu od majčinih batina, ali ga ni policija ni centar za socijalnu skrb nisu zaštitili. Posljedice su vrlo plastične.
Od troje djece dvojica su narkomani, a jedan je ubojica. Masakr na splitskim ulicama posljedica je totalnog sloma pojedinca prepuštenog samome sebi, u društvu koje ne haje za prevenciju nasilja ni institucionalnu zaštitu građana kako ne bi dolazilo do uličnih obračuna. Da pravna država egzistira, dileri bi bili iza rešetaka, narkomani na liječenju, a građani zaštićeni od zalutalih metaka. U sudstvu, zdravstvu, obrazovanju, gospodarstvu, u politici i društvu vlada kaos, samo je kriminal organiziran, a Filip Zavadlav protiv njega se odlučio boriti na pogrešan, ali na jedini način na koji je znao. Negdje putem postao je žrtva koju je sustav propustio zaštititi previše puta.
Žrtva koja je, perpetuirajući zlo, iza sebe ostavila nove žrtve. Istina, neće svaka žrtva uzeti kalašnjikov i obračunati se s izvorom svoje patnje, ali nisu svi oni s loše podijeljenim životnim kartama uspjeli odigrati najbolju moguću partiju. I zato će upravo Filip Zavadlav, koji se svojim unutrašnjim demonima nije umio ni uspio othrvati, nedovoljno sretan i nedovoljno spretan, platiti svoj dug: svojim žrtvama, njihovim obiteljima pa i društvu u cjelini, koje mu nikada nije dalo šansu. Filip nikada neće vidjeti Australiju, idućih 40 godina zasigurno neće, a u njegovu “crticu” između godine rođenja i godine smrti stat će puno “soba bez prozora”, kako je ovo splitsko dite nekoć usnilo. To što je do posljednjeg trenutka tvrdio da nije kriv gorka je zabluda. Ali ta krivnja zbog koje će najljepše godine života provesti iza rešetaka umjesto na pučinama morskoga prostranstva nije samo njegova.
Polako ali sigurno dolazi vrijeme kada će kap preliti chashu i kada će obični ljudi uzeti si pravo da budu i tužitelj, i sudac i porota, a i izvršitelji kazne. Disfunkcionalno pravosuđe rezultira uzimanjem pravde u svoje ruke, i to neće vishe raditi samo dileri i njihove žrtve, nego obični , pristojni ljudi koji će shvatiti da im osim očaja i beznađa ne preostaje nishta drugo. Tko smatra da sam u krivu, neka zamisli sebe u ulozi žrtve, ili roditelja žrtve, kojoj se krivac za njegovu tragediju smije u lice.