Ekonomska kriza 80-ih godina 20. stoljeća nije se dogodila odjednom niti preko noći. Ono što je bilo vidljivo: redovi pred dućanima, vožnja par-nepar, nestašica goriva, kave, deterdženta, higijenskih potrepština i slično – bili su samo vanjski pokazatelji te krize. Posljedica je to, kažu ekonomisti, velike svjetske naftne krize, ali i promašenih investicija.
Zaduženja u 500 banaka
U Hrvatskoj se 70-ih godina prošloga stoljeća tim investicijama željelo potaknuti gospodarski rast: tvornica glinice Obrovac, Petrokemija Kutina, Dina na Krku... Pa ipak, tadašnji kreatori ekonomske politike su promašili strategiju razvoja. Orijentirali su se na zastarjele tehnologije, dok je Zapad već ulazio u elektroničku industriju. Kako je tada kapital na svjetskom tržištu, tzv. petrodolari, bio jeftin, moglo se ići u te investicije. U Jugoslaviji su se prije Titove smrti svi zaduživali: republike, gradovi, općine i poduzeća, a u državi nije postojala ni evidencija o visini duga. Zaduženja su bila u 500 banaka u svijetu, a vladalo je mišljenje: „Mi ćemo se zadužiti, a vraćanje dugova bit će zajedničko.“
Ukupni dug na razini Jugoslavije početkom 80-ih iznosio je 20 milijardi dolara.
Hrvatsku je bila dužna samo 4 milijarde dolara. Tri milijarde odnosile su se na nekoliko velikih projekata i oko milijardu za takozvani neidentificirani dug koji je zapravo bio dug kojim se Narodna banka Jugoslavije zaduživala za tekuću likvidnost. Riječ je o dugu federaciji koji se dijelio prema udjelu u BDP-u.
„Jugoslavija je kao i danas Hrvatska imala unutarnju i vanjsku neravnotežu što znači da je potrošnja bila veća od proizvodnje pa se ta razlika nadoknađivala viškom uvoza nad izvozom. A to je stvaralo deficit u bilanci vanjske trgovine. Međutim, potkraj 70-ih godina Jugoslavija je imala veliki izvor deviznih prihoda kojima je mogla vrlo komotno financirati taj deficit. Bile su to doznake naših radnika i iseljenika. Tih godina one su iznosile oko 7 milijardi dolara. Na temelju toga se Jugoslavija zaduživala. I sve je to bilo uredu, svijet joj je vrlo rado davao kredite za financiranje potrošnje kako bi se sačuvao politički mir sve dok je Tito bio živ – objašnjava ekonomist Mate Babić. Međutim, kad je Tito umro, stvari su se promijenile.
– Svijet se uplašio hoće li Jugoslavija opstati, hoće li moći vraćati kredite pa su zaustavili priljev novca u Jugoslaviju – kaže Ljubo Jurčić.
U ljeto 1981. na saveznoj razini je među upućenima nastala uzbuna. Dugovi se nisu mogli vraćati, a komunisti su mlatili praznu slamu frazetinama „i poslije Tita Tito“. Kad je, primjerice, savezni ministar za financije Petar Kostić izjavio da prijeti kolaps likvidnosti u Saveznoj skupštini otvorena je rasprava o njegovoj odgovornosti za javne izjave. Međunarodni financijski krugovi su „zatvorili pipu“. Tako je nastala dužnička kriza. U takvoj situaciji na mjesto predsjednice Saveznog izvršnog vijeća (savezne vlade) dolazi Milka Planinc, žena zanimljive biografije s partizanskim pedigreom, te proglašava Program stabilizacije. Tada je to značilo osposobiti državu da barem otplaćuje kamate. No, mjere stabilizacije rezultirale su nestašicom robe široke potrošnje.
„Racionalizacijom iliti deviznim kontingentima određivalo se za koliko će se novca koje robe uvesti. Recimo, nafte se uvozilo za onoliko koliko je bilo novca pa je zbog nestašice počela vožnja par-nepar. Rezultat: stvoreno je crno tržište deviza i robe. Tako se moglo kupiti sve: i kavu i deterdžent i gorivo, ali na crno – objašnjava Ljubo Jurčić.
Divljanje inflacije
„Kako je uvoz bio zakočen zbog nedostatka financijskih sredstava, potražnja na tržištu bila je veća od ponude, a cijene su rasle. Pa smo imali i inflaciju koja se pokušala suzbiti u nekoliko tzv. stabilizacijskih programa. Svi su se slagali u tome da se postigne ravnoteža između domaće proizvodnje i potrošnje. Proizvodnju je teško povećati u kratkom roku pa se zato ograničavala potrošnja svih vrsta – objašnjava ekonomist Mate Babić.
Inflacija koja je počela divljati 1982. počela je rušiti kredite. Jedan od načina da se vraća kredit jest ovladavanje inflacijom, i to neutralizacijom glavnog uzroka, deficita državnog proračuna. To pak znači rezanje izdataka, a ti izdaci su ono što se smatra socijalnom državom. Budući da se tada zbog socijalističkog uređenja nije moglo ići na privatizaciju, Milka Planinc je pokušala izvoznom orijentacijom. Zaigrala je na kartu devalvacije, koja je stimulirala izvoz, ali je i poskupljivala uvoz, što je poništavalo pozitive efekte devalvacije.
Domaća potrošnja se, kaže Ljubo Jurčić, tada financirala inflacijom, a najviše su profitirali su oni koji su dizali kredite od 1975. do 1982. godine.
„Plaće su bile indeksirane u inflaciji, krediti su bili nominalni, i nakon nekoliko godina kredit se mogao otplatiti u jednoj ili dvije rate. Novac se pumpao, a domaća proizvodnja nije bila velika, a uvoz je ograničen. Jedino su profitirali oni koji su uzeli kredit za stan, kuću ili vikendicu. Svaki dan se realna vrijednost kredita smanjivala jer je rata ostala nominalno ista“, objašnjava Ljubo Jurčić.
Jedan od posljedica inflacije bila je ta da su se počele tiskati novčanice na kojima su se samo dodavale nule.
Osim kredita, narod se, prema Jurčiću, 80-ih održavao i doznakama iz inozemstva, posebno u Hrvatskoj i BiH.
Naime, 80-ih devizni priljev od hrvatskih građana na privremenom radu u inozemstvu bio je veći nego cijeli jugoslavenski izvoz. Iz inozemstva su se slale doznake poštom obiteljima, a ljudi su dolazili za Uskrs, Božić, na ljetovanje, gradili su i trošili. To su bili radnici u inozemstvu čije su obitelji živjele u Hrvatskoj. Usto, Hrvatska je imala velik devizni priljev od turizma.
– Imali smo veći devizni prihod nego sad, pogotovo neto devizni prihod. Pitanje je koliko mi sada imamo od turizma stvarnoga prihoda neto. Jer, ovi vlasnici sada uvoze i hranu, i piće, i namještaj, i plahte, sve. Njima je jeftinije uvoziti – priča ekonomist Mate Babić.
– Imali smo mi 80-ih godina – nastavlja ekonomist Babić – jaku industriju. Unutar Jugoslavije Hrvatsku je dopalo da pribavlja devize, a to znači da se naša privreda suočavala s većim stupnjem konkurencije nego privreda ostalih republika. Jedan dio izvoza bio je na Zapadu jer smo uvozili naftu i kemikalije, ali i veliki dio na klirinškom tržištu. Brodogradnja je bila dobra. Bilo je puno narudžbi i ciklus koji je bio povoljan, a imali smo izvrsna brodogradilišta.
– Dio tvornica bio je sagrađen samo za rusko, sovjetsko, tržište, znači za kliring. Nije bilo obračuna u zelenim dolarima, nego u obračunskima. Sovjeti su za našu robu, cipele, odjeću i slično davali naftu i vojne avione, MiG-ove itd. Kad je pao SSSR, propao je i kliring – kaže Ljubo Jurčić.
Na kraju, Milka Planinc nije uspjela ekonomski stabilizirati zemlju. Ona nije birala načine da dođe do deviza kako bi otplaćivala dugove. Stradali su obični građani, poduzeća i banke, a zaradili šverceri devizama i obavještajne službe koje su imale svoje igrače koji su za njih kupovali marke bezvrijednim dinarima. Drugu polovicu 80-ih godina, kad je Branko Mikulić naslijedio Milku Planinc na mjestu predsjednika savezne vlade, također su obilježile nestašice, nova stabilizacija, crno tržište itd. Ni Mikulić nije uspio u svojim nastojanjima da prevlada krizu.
Lako je tada bilo voditi tu mrsku drzavu.Potijeras dva tri milijuna robova da ih zapad izrabljuje i oni ti svake godine donesu svoje ustedjevine.Nema tu mudrosti.Jadni moj narode.