Otvorite li novine, vidjet ćete da premijer naš jadni status quo prodaje pod reforme. Ostavit ćete novine i zapitati se kako možemo krenuti naprijed ako cementiramo sadašnjost. Upalit ćete TV u potrazi za malo olakšanja, a tamo će vas dočekati jedan od Vladinih najprisutnijih ministara s govorom o vođenju transformativnih promjena.
Bit će vam jasno da, unatoč desecima tečajeva o vodstvu koje je dotični pohađao, u njemu nema ni jednog prirodnog atoma vođe. Ugasit ćete TV i ponadati se da će ponedjeljak donijeti bolje vijesti. U ponedjeljak ćete se penjati prema svom uredu i spoznati da vam noge sa svakim korakom postaju sve teže. Niste umorni, čak ste i u solidnoj kondiciji, a niste ni stari… Imate 37 godina, no osjećate se kao da vam je 67. U želucu osjećate grč, ispunjava vas osjećaj nelagode dok se približavate vratima ureda. Niste se uvijek ovako osjećali. Kada ste počeli raditi za tvrtku prije tri godine, bili ste puni elana, ideja, strasti. Danas ste samo umorni.
Transformirali ste se – iz leptira u gusjenicu. Pridružili ste se toj tvrtki zbog šefa, a danas je zbog iste osobe želite napustiti. Što se promijenilo? Ništa… Šef i dalje priča o timskom radu, o našoj velikoj viziji, no više ne osjećate ništa dok ga slušate. Poruka je ista, otrcana i prazna. Problem je u jazu - između poruke koju ponavlja kao papiga i djela. Riječi dolaze iz tuđih usta, a djela su njegova. Ono što vas je privuklo šefu i tvrtki bilo je plagiranje – posuđene ideje i pristupi drugih ljudi. Ono što vas je naposljetku udaljilo bio je iskreni nedostatak kredibiliteta vođe. I tako se pitate, ako postoji Bog, zašto dopušta da toliko loših vođa završi na vrhu? Odgovor je prizemniji nego što si mnogi od nas priznajemo. Ljudi biraju slabe ili loše vođe, a rade to zbog zajedničke temeljne psihologije. Iskoristimo li usporedbu iz školskih klupa, “odlikaši” su najbolji u onome čime se bave. Oni postižu najbolje rezultate i obično su poprilično svjesni svog statusa “odlikaša”. Uvjereni su da će bez obzira na okolnosti postići dobre rezultate jer su jednostavno takvi ljudi.
Ne boje se drugih uspješnih ljudi. Uživaju u pobjedama nad izvrsnima. Kad takvi menadžeri zapošljavaju, oni nastoje zaposliti druge “odlikaše” jer se ne boje konkurencije. I ne samo to – većina takvih menadžera razumije da je zapošljavanje najboljeg kadra ključ budućeg uspjeha. Oni žele zaposliti ljude koji su rođeni pobjednici, baš poput njih. Većina radne snage sastoji se od ljudi koji nisu “odlikaši”. Kompetentni su i postižu solidne rezultate. I što je još važnije, uz savjestan razvoj mogu poboljšati svoje rezultate i sami postati “odlikaši”. Do problema dolazi kad se nađu u poziciji da oni biraju nove zaposlenike. Oni nisu puni samopouzdanja, osobito kad su suočeni s “odlikašima”.
S obzirom na to da nitko ne nosi natpis na kojemu piše koliko su zapravo dobri, jedini način da takvi menadžeri izbjegnu suočavanje s boljima od sebe jest da zaposle nekoga tko evidentno nije bolji od njih. Stoga oni zapošljavaju treću klasu. Iako se ovo obično odvija na nesvjesnoj razini, efekt je jasno vidljiv – organizacija, ili država, klizi nizbrdo. Zato ste frustrirani subotom i nesretni ponedjeljkom.
"Pridružili ste se toj tvrtki zbog šefa, a danas je zbog iste osobe želite napustiti. Što se promijenilo? Ništa… Šef i dalje priča o timskom radu, o našoj velikoj viziji, no više ne osjećate ništa dok ga slušate. Poruka je ista, otrcana i prazna. Problem je u jazu - između poruke koju ponavlja kao papiga i djela. Riječi dolaze iz tuđih usta, a djela su njegova. Ono što vas je privuklo šefu i tvrtki bilo je plagiranje – posuđene ideje i pristupi drugih ljudi. Ono što vas je naposljetku udaljilo bio je iskreni nedostatak kredibiliteta vođe." Pogodak u sridu. U Hrvatskoj nema kredibiliteta. Jedno kažeš, drugo radiš. Nema ljudi od riječi. Ili drugim riječima, a bliže političkom sloganu, nevjerodostojni smo. To se vidi. A tako se ne može naprijed. Ne možeš duže vrijeme varati druge, a da te se ne prokuži. A tako ne ništa ozbiljno ne može napraviti.